»Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.« To stvarno zvuči – nestvarno! Teret godina, teret bolesti, teret neimaštine, depresije, straha, teret rata, izbjeglištva, teret nerazumijevanja, potištenosti, besmisla. Sve su to tereti koje čovjek dnevno nosi u svom životu. Umor je ono s čim se suočava na kraju dana. Često se tada javlja bezvoljnost i apatija koje vode u depresivnost i nedostatak želje da se išta poduzme. Slikovito: zašto čovjeka strništa nakon žetve zadržavaju i ne dopuštaju mu da vidi pune žitnice koje označavaju plod, život, hranu, budućnost? Često vidi samo ono što mu je, kao što reče jedna profesorica, »pred nosom« i samo ga to okupira. Život nije ta točka ispred nosa, život je puno više, kao i dani koje je čovjek zadužio. Umor života prati ga jer živjeti nije ništa novo, kao što ni umrijeti nije novije. Umoran je od sebe i od drugih. Često je sam sebi najgori neprijatelj jer ide do kraja svojih snaga, do kraja želja, do kraja pogleda. Nema vizije ili je ne prepoznaje. Sa svih ga strana pozivaju da radi planove, projekte, da pokuša s ovim ili onim, da preparati i suplementi pridonose učinkovitosti, svrsi, dobru.
A čovjek je »samo umoran«. Umoran od sebe i od drugih. Ne vidi, ne čuje, ne želi znati. Umor tijela, umor duha i duše. Umor opći, umor vlastiti. Svako toliko dođe do kraja. Ne može i ne želi dalje. Treba stati i reći: »Hoću se vratiti sebi ili onomu djetetu u sebi koje je vedro, sretno i neopterećeno.« Često kao teret čovjek doživljava posao, partnera, roditelje, djecu. Ništa odjednom nije lako, sve je naporno i teško. »Dođite k meni svi!« Isus poziva da dođu svi, jer upravo on osobno čeka da ih odmori. On na nebu u slavi Otca odmorit će čovjeka na zemlji. Hoće, obećao je i drži svoja obećanja. Samo ga treba čuti i poslušati. Umiriti se i čuti njegov glas u šumi zvukova koji ga okružuju. Svi su dobrodošli, jer su krvlju plaćeni na križu, a on je boli svakoga čovjeka ponio i na sebe uzeo. Umor nestaje kod nogu podno križa. On se smanjuje kad čovjek zahvaljuje, kad moli, kad je pun iznutra. Tu je veličina milosti i ljubavi, koju dobiva kod Isusa koji mu daje odmor koji je svima potreban, odmor tijela, odmor duha. Odmor je izmirenost sa sobom, s bližnjima, i vrijeme provedeno u druženju s dragim osobama. Odmor je u onim malim gotovo neprimjetnim stvarima, od onoga kad se ujutro čovjek probudi i udahne novi dan.
