Reforma mirovinskoga osiguranja, iako je ušla u fazu pripreme, već je izazvala burne reakcije oporbe, sindikata, ali i samozvanih intelektualaca (stručnjaka za sve). Puni su naslovi tiskovina i portala koji pokušavaju zaplašiti građane. Svi napadaju Vladu i ministra rada kao predlagače. Najviše se osvrću na produljenje starosne granice sa 65 na 67 godina i na problem priznavanja ili nepriznavanja prava na dodatak uz mirovinu od 27 posto. Nameće se građanima, ponajprije srednjoj i mlađoj generaciji, rođenima nakon 1962. godine, strah od budućnosti njihovih mirovinskih prava. Neke poruke iz naslova i izjava glase: »Ukida se pravo na dodatak od 27 %«, »Strašno je ovo što se radi građanima, pogledajte koliko su bijesni zbog zabrinjavajućih detalja«, »Mirovinska reforma ili obmana«, »Oduzima se osiguranicima njihova osobna ušteđevina u II. mirovinskom stupu«, »Pokreće se postupak za ocjenu ustavnosti« i tomu slično. Sugerira se sveopća nesigurnost zaposlenika kao budućih umirovljenika, što je neopravdano i bez stvarnih argumenata.
Jesu li opravdane takve pesimistične poruke? Nije baš tako, a evo i zašto. Mirovinski su problemi činjenica i o njima treba govoriti, baš kao što nisu tajna ni brojni dosadašnji promašaji reformatora. No sada su ipak prevladale paušalne i uopćene kritike ideja koje se nude za provedbu reforme. Da bi se razumjelo bit problema, valja ponoviti u čemu je osnovni sadržaj mirovinske reforme. Naime riječ je o modelu uvođenja osiguranja u »tri mirovinska stupa« ili »tri razine«, i to kao »obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti« (I. stup), »obvezno mirovinsko osiguranje za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje« (II. stup) i »dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (III. stup). Neovisno o tome kako je nazvana reforma u ta tri stupa, ona je zapravo tzv. »čileanski model«. U toj reformi sporan je II. stup, kojim se prisiljava sve buduće i sadašnje osiguranike rođene poslije 1962. g. na obvezu pristupanja u osiguranje koje je zapravo privatno, s ostavljenim pravom na izbor mirovinskoga fonda. Dosadašnja iskustva s bankrotima banaka i sličnih srodnih financijskih institucija, odnosno sa stečajevima velikih poslovnih sustava, ne nude neki optimizam. Polazeći od činjenice da osiguranicima nije dano pravo odlučivanja hoće li ili ne će pristupiti tomu osiguranju, takav pristup osiguranju mogao bi se ironično nazvati sustavom »dobrovoljne prisile«. Zato je načelo obveznosti takvoga osiguranja u II. mirovinskom stupu već u početku reforma (1999. g.) zasluživalo kritike.
Osnovna poruka kritike bila je neprihvaćanje automatizma pretpostavljene sposobnosti menadžera koji će raspolagati novcem ubranim na ime doprinosa od zaposlenika i poslodavaca, odnosno od pametnoga tržišnoga ulaganja, koje bi trebalo donositi dobit od koje će ovisiti mirovine. Doprinosi koji će se uplaćivati u posebne investicijske mirovinske fondove koristit će se na tržištu kapitala i investirati u korisne projekte, koji bi trebali donositi financijsku dobit. Visina eventualno ostvarene starosne mirovine ovisit će o visini uplaćivanih doprinosa, ali i o uspješnosti ili neuspješnosti ulaganja, odnosno gospodarenja pojedinoga mirovinskoga fonda. Prema tome za sigurnost u starosti odlučujuće će biti svako buduće ulaganje mirovinskih doprinosa, dakle ovisit će o financijskom inženjeringu, uz pretpostavku da se ne dogode nikakve ekonomske krize ni recesije, a kamoli kakav »crni četvrtak« kakav je bio 1929. g. u Americi ili već zaboravljene krize tzv. »azijskih tigrova«. Dosadašnje gospodarske recesije u svijetu već upozoravaju na oprez, a posebice nedavna kriza vezana uz »Agrokor«.
Očito je da se išlo od pretpostavke idealnoga gospodarskoga napredovanja bez svih mogućih negativnih iznenađenja, što je neodgovorno. Odgovornost države prema građanima je velika. No treba se pitati može li država biti odgovorna ili tu odgovornost treba tražiti od pojedinaca koji u svojstvu političara kao državni dužnosnici provode zakone i odluke o izboru puta u socijalnu sigurnost. Zato se nametnulo pitanje je li za Hrvatsku opravdano ići baš i dalje tako nametnutim najradikalnijim načinom reforme. Posebno zbog činjenice da je znanstveno dokazano da takve mirovinske reforme mogu biti uspješne samo u društvima u kojima je godišnji rast društvenoga bruto proizvoda najmanje 10 posto. Hrvatska je nažalost daleko od toga. Sadašnja Vlada, odnosno resorni ministar, shvatili su tu odgovornost i zato predlažu da osiguranici sami odluče hoće li i dalje biti u osiguranju u II. mirovinskom stupu i imati u prosjeku 500 kuna niže buduće mirovine ili će se sa svojim uloženim doprinosima vratiti u I. mirovinski stup i ostvarivati mirovine samo iz I. stupa s pravom na dodatak od 27 posto, što im je povoljnije. Aktualna je vlast tim prijedlogom iznenadila cjelokupnu oporbu, koja je time izgubila argumente za sebe kao zaštitnike budućih mirovinskih prava.
Posebno je iznenađujuća dosadašnja šutnja. Sada su se »probudili« i najednom vide probleme koje su trebali davno vidjeti. Naglasak je na »probudili«, jer unatoč već duljemu postojanju reformskih zakona i najavljivanju reforme, nije se čulo od ekonomista znanstveno ni argumentirano protivljenje provedbi reforme. Takvim naknadnim zakašnjelim dizanjem galame i upozoravanjem na opasnosti njihovi argumenti dobivaju značenje politikantstva. Slično ponašanje uočeno je i kod donošenja mirovinskoga zakona za I. stup, kada su se kresala mnoga mirovinska prava, a svi su šutjeli, no nakon što je Zakon o mirovinskom osiguranju bio izglasan 1998. g. kao prvi korak prema reformama, mnogi su se oglasili i priznali da se premalo uvažavalo solidarnost i uzajamnost. Danas je slično stanje, samo s tom razlikom što je ideja o neizravnom dopuštanju dobrovoljnosti osiguranja u II. mirovinskom stupu iznenadila ne samo oporbu, nego i sindikate, pa i Hrvatsku stranku umirovljenika, čime su doveli u pitanje svoju vjerodostojnost. U sljedećim člancima analizirat će se i ostale navedene izjave, kao i zablude vezane uz mirovinsku reformu (starosna granica, dodatak 27 %, treba li i dalje ostaviti II. stup, rad i isplata mirovine i dr.) te tako nastojati pomoći čitateljstvu da samo donese zaključke tko štiti prava osiguranika, a tko samo glumi.
