U mojoj župnoj crkvi nema raspela. »Ne paše« s Alelujekom. A kip uskrslog Isusa »mora« biti na oltaru. Jednako u božićno vrijeme raspelo »ne paše« s jaslicama. I jer nema raspela u crkvi odem autobusom u susjednu župu na misu. Oni imaju fiksno raspelo i ne mogu ga ni da hoće maknuti. Zato su ispred oltara postavili glomazni Kristov grob koji je viši od oltara i u cijelosti ga zaklanja. Na vrhu toga groba po sredini Alelujek. Niti se vidi svećenik, ni svete tajne.
Zanima me radi izgradnje moje savjesti, kako se određuje granica između »ritualizma i rubricizma« i zdravoga ostvarivanja prava na autentičnu liturgiju. Kako vjernik treba reagirati? Prilažem popis liturgijskih nepravilnosti uočenih u mojoj župi. Kada sam god reagirala, odgovor je bio da obred nije važan, nego »molitva srca«.
Prvo pitanje: U mojoj župi ima župna crkva, kapelica u samostanu odmah uz župnu crkvu, kapelica u samostanu sestara 200 m od crkve i kapelica oko 1,5 km od župne crkve. Kad se obnavljala župna crkva, slavljenje mise kroz tjedan odvijalo se u dvorani za vjeronauk koja je manja od kapelice u oba samostana. Dva puta se godišnje vodi procesija do udaljene kapelice i unazad nekoliko godina misa se tada služi u športskoj dvorani kraj kapelice (godinama prije nije bio problem postavljati vanjski oltar kod kapelice). Rekla sam župnicima (u posljednjih devet godina četiri promjene) da ne doživljavam mise po cesti kraj raspoloživoga pravoga bogoslužnog prostora i odlazila na mise u susjednu župu. Odgovor je bio da je svaki prostor Božji ako su duše pobožne.
Drugo pitanje: Odnedavna, gotovo redovito je uz oltar cvijeće u teglama. Na oltaru su »svijeće« s uljem te uz oltar s Gospinim kipom baterijska svijeća.
Treće pitanje: Ne vodi se briga o bojama ruha pa je tako na ambonu boja razdoblja, a svećenici nose boju dana (npr. zelena na ambonu, crvena – ljubičasta (sprovodne mise) – bijela misnica). Moja reakcija je bila da prije mise upozorim na taj nesklad. Jedan od župnika mi je rekao da sama promijenim boju na ambonu kad to primijetim, a sadašnji smatra da to nije važno, tj. da bi bilo najbolje da je boja na ambonu uvijek bijela, ali je nastavio s tim neskladom boja.
Vjernica
Na neka Vaša pitanja (navodimo samo uvod i prva tri pitanja, da i ostali naši čitatelji steknu uvid o čemu pišete), popraćena ironičnim komentarima, ne možemo odgovoriti u našoj rubrici. Ne zato što ne bismo htjeli, ni zato što ih je previše, nego zato što smatramo da doista spadaju u »red« redovitih međuljudskih i pastoralnih odnosa između Vas i župnika u Vašoj župi i da je najbolje mjesto za tu vrstu »rasprave« župa, a ne naš tjednik. Ali ćemo Vam pokušati odgovoriti na ono ključno pitanje po nama, tj. kako bi trebao, na »nepravilnosti« koje ste – kako kažete – uočili, reagirati vjernik.
Premda ne želimo »docirati« i premda ne želimo zaključivati jednostrano, iz nekih Vaših pitanja čini nam se da biste na njih dobili i prikladniji odgovor kada biste i Vi razmislili o svom komunikacijskom stilu i načinu na koji ne samo da postavljate pitanja, nego i kako djelujete u župi, osobito s obzirom na to da ste voditeljica čitača, što je iznimno časna dužnost koju ste jamačno i preuzeli zbog svoga angažiranoga vjerničkoga života. Ta nas činjenica, kao takva, veseli i voljeli bismo da u našim župama ima još više vjernika koji su spremni prihvatiti ne samo protokolarna zaduženja ili »funkcije«, nego konkretna zaduženja kojima stvarno i pridonose boljitku cijele župne zajednice.
U nekim pitanjima koja ste postavili – ukupno njih 22, a uz svako imate i svoje obrazloženje ili komentar – doista pokazujete da dobro razumijete i da ste poučeni u mnogim liturgijskim i bogoslužnim pitanjima. S druge strane, čini nam se da u nekima pretjerujete, da tjerate – kako narod kaže – »mak na konac« – a nama se ne čini da bi to, posebno zbog toga što znate i primjećujete više od drugih vjernika – trebao biti Vaš komunikacijski stil. U svojim bismo razgovorima trebali – ne samo župnik ili svećenik – rabiti taktičan ton i sugovornicima se obraćati s poštovanjem. Drugima bismo se trebali obraćati kao razumnim osobama, koje imaju pravo na svoje stajalište, pa i ako se ne slažu s nama. Ako su u krivu, na to ih treba argumentirano upozoriti. Istodobno, za sve iznesene tvrdnje moramo ponuditi i dokaze, a uz racionalno gledanje na stvari moramo pokušati svoga sugovornika »dirnuti« i emocionalno.
No emocionalno ga možemo i povrijediti ako u našem tonu primijeti ironiju i sarkazam i ako, ne dao Bog, pomisli kako je to zapravo postao naš stil komuniciranja koji se pretvorio u stalno prigovaranje i pronalaženje pogrješaka kod drugih. Svoje riječi, konačno, moramo potvrđivati i djelima i ponašanjem, tj. svjedočenjem. Zato se, premda u mnogočemu mislimo da imate barem dijelom pravo u svojim pitanjem, ne slažemo s Vašom odlukom da iz protesta odlazite na mise u drugu župu. Tim više što ste voditeljica čitača i zbog toga u Vašoj župi, htjeli mi to ili ne htjeli priznati, vjernici jamačno sve to vide, a Vaš im je primjer itekako važan. Kao što su im važne i Vaše riječi koje mogu širiti nemir i razdor u župi, pa i biti usmjerene protiv župnika. Stoga predlažemo da o svemu iskreno i racionalno razgovarate sa župnikom, njegovim suradnicima i u okviru legitimnih župnih tijela, vijeća i odbora.
