Nakon što je 19. svibnja u Zagrebu, Splitu i Rijeci održan »Hod za život« jedna je televizijska postaja objavila vijest da je neka sudionica »Hoda«, prepoznata po karakterističnoj plavoj majici, prišla štandu i potpisala peticiju protiv kaznenoga progona svećenika optuženih za djela spolnoga zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Djevojka o kojoj je riječ očito nije pročitala ono što je potpisala, a umjetnik koji je stajao za spomenutim štandom mogao se nakon toga podičiti uspjelim performansom jer je na temelju toga jednoga primjera (od otprilike deset tisuća prisutnih), te uz svesrdnu pomoć sedme sile, ukazao na mentalitet stada svih onih koji su to subotnje prijepodne prošetali ulicama triju gradova. No, da je dotični umjetnik u posljednjih desetak godina ušao u neki srednjoškolski razred, ne bi se 19. svibnja mogao zadovoljiti samo jednim potpisom, jer bi među mladima koji odrastaju pod utjecajem tehnologije dvadeset i prvoga stoljeća možda uočio da je površni pristup tekstu obilježje i njihova naraštaja i vremena u kojem žive. Ali taj podatak za njegovu priču i njegovu namjeru ionako ne bi bio važan.
Nastavnici Hrvatskoga jezika koji na svojim leđima nose (pre)velik dio odgovornosti vezan uz odnos mlade osobe prema čitanju te čiji su učenici obvezni polagati državnu maturu (gimnazijski programi) ili čiji učenici pristupaju ispitima državne mature (četverogodišnji strukovni programi), unatoč uvriježenu mišljenju da tijekom školske godine samo »mlate praznu slamu«, a da se ljeti tri mjeseca izležavaju po plažama hrvatskoga Jadrana, zapravo rade pod velikim pritiskom.
Prvi pritisak odnosi se na sizifovske muke pri svladavanju nastavnoga plana i programa, koji je iznimno opširan, pa u praksi nisu rijetki slučajevi započinjanja nove nastavne godine gradivom koje se nije uspjelo dovršiti prethodne. No uvođenjem državne mature u hrvatski obrazovni sustav s nastavnim planom i programom propisanim od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja počeli su se isprepletati ispitni katalozi Nacionalnoga centra za vanjsko vrjednovanje obrazovanja. Ispitni katalozi zapravo su temeljni dokumenti ispita u kojem su navedeni sadržaji, kriteriji i načini ispitivanja i vrjednovanja. S obzirom na to da je nastavni plan i program Hrvatskoga jezika opširan, a ispitni katalog sažima njegove sadržaje, nastavnici se katkad u praksi posvećuju samo onim sadržajima propisanim u katalogu, odnosno sadržajima koje će njihovi učenici polagati na maturi. Na taj se način »kupuje vrijeme«, izbjegavaju se sukobi s roditeljima koji ne razumiju zašto njihovo dijete mora učiti nešto što mu nikada ne će trebati, pri čemu je prilog »nikada« u navedenom kontekstu sinonim za maturu, a sama matura u takvoj je situaciji postala sebi svrhom. Jednom je prilikom francuski pjesnik Theophile Gautier rekao: Nije uistinu ništa lijepo ako može služiti nečemu; sve korisno je ružno. U navedenim uvjetima rada u školi u današnje vrijeme opravdana je bojazan da će se na nastavnom procesu sve češće uočavati ta patina koja poružnjuje njegovu plemenitost i ljepotu ako ga se podredi, a na dobrom je putu, samo tomu jednomu cilju.
Posljednjih se godina u sklopu više ili manje uspješnih predradnja vezanih uz kurikulnu reformu mnogo govorilo o odnosu mladih prema knjizi i čitanju te su se navodili i razlozi zbog kojih knjiga danas gubi popularnost među mlađom populacijom. No ono o čemu se nije govorilo u tako velikoj mjeri jest to kako mladi čitaju kada i ako čitaju. Zoran odgovor na postavljeno pitanje već je svojim primjerom dala djevojka s početka teksta – površno. Nastavnici, nezadovoljni učeničkom interpretacijom pojedinoga lektirnoga djela prilikom upisivanja ocjene, kojom pak, s druge strane, nisu zadovoljni učenici, često mogu čuti objašnjenje koje bi trebalo, iz učeničke perspektive, biti jedini preduvjet ocjene odličan: Ali pročitao/la sam cijelo djelo. Ponekad je ta rečenica zaista istinita, samo što pročitati tekst ne znači isto što i razumjeti ga. Jedan od problema takvoga, površnoga, pristupa književnomu djelu možda se nalazi u preslikavanju modela čitanja. Iako bi se svakomu mediju koji na bilo koji način komunicira sa svojim recipijentom trebalo pristupiti različito, danas se te razlike gube i svemu se zapravo pristupa na isti način. U novinama se čitaju samo naslovi, zato često i jesu spektakularni i posve nepovezani s onim što piše u tekstovima ispod njih; poruke koje stižu preko suvremenih sredstava komunikacije samo se na brzinu »prelijeću u hodu« te se pri tome previde mnoge informacije, a na taj se način danas, nažalost, čitaju i književna djela. Rijetki su oni koji raspolažu s dovoljno vremena da bi čitajući mogli slijediti savjet Itala Calvina: Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku drugu misao. Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti. Vrata je najbolje zatvoriti; iza njih je uvijek upaljen televizor. Ali, u konačnici, zašto bi tko i slijedio Calvina?
Svemu što čovjek čini danas smisao uvijek daje onaj neki trenutak prema kojem je on usmjeren u svojoj budućnosti. Budući da u hrvatskom društvu još uvelike prevladava mišljenje da je ocjena, a ne usvojeno znanje, pokazatelj uspjeha, onda je i očekivano da učenici ne će čitati, jer im čitanje zapravo i ne treba. Prvi dio testa iz Hrvatskoga jezika na maturi sastoji se tako od deset polaznih tekstova, a ispod svakoga se nalaze tri pitanja. Tim trima pitanjima procjenjuje se učenikovo razumijevanje pročitanoga ulomka, a ne djela u cjelini. Dakle, na ta pitanja jednakom točnošću mogu odgovoriti i oni koji su pročitali zadano djelo u cjelini kao i oni koji dotično djelo nikada nisu ni vidjeli. Zašto onda gubiti barem četiri školska sata na analizu Povratka Filipa Latinovicza, strukturu modernoga romana, pitanje identiteta i položaja umjetnika u društvu kada se na maturi iz tog romana ispituje je li posve marginalni lik, Mica Trebarčeva, nakon što je prerezala pupak hrđavim srpom pa se potom zapalila, umrla od krvarenja ili od upale?
Slična je sudbina pogodila još jedan temeljni nastavni kreativni proces – proces pisanja. Da bi se eseji na državnoj maturi mogli što objektivnije ocjenjivati, oni se moraju »uniformirati«. Svake se godine u ljetnom roku ocijeni, ovisno o naraštaju, više od 30 000 sadržajno gotovo identičnih eseja. Njihova struktura građena je na principu »od općega prema pojedinačnomu«. Dakle, u uvodu se od učenika traži poznavanje poetike razdoblja ili poetike pojedinoga djela, zatim poznavanje nekih ključnih podataka vezanih uz radnju ili uz glavne likove djela (što se uz neveliki trud može naučiti napamet iz raznoraznih vodiča kroz lektire), zatim interpretacija zadanoga ulomka, koja posljednjih godina nije popraćena ni jednom konkretnom smjernicom pa učenik treba biti vrlo vješt u nagađanju što je sve potrebno zamijetiti u ulomku da bi dobio maksimalan broj bodova, i nakon svega toga, tek u zaključku, slijedi nešto što bi trebalo nalikovati na vlastiti stav. No taj vlastiti stav najčešće je prepun stereotipnih misli poput onih da svatko ima pravo na svoje mišljenje i da svatko ima pravo na svoje odluke i na svoj izbor. Tako zaključak, ono što bi učenicima trebalo biti najjednostavniji dio eseja jer se u njemu napokon može čuti njihov glas o određenoj problematici, zapravo postaje možda i najkompliciraniji, i to zato što misle da su u njemu iznijeli neku ključnu misao, a ispada najčešće da zapravo nisu rekli ništa.
No takvom odnosu prema riječi, prema knjizi i prema pismu trebalo bi se prestati čuditi jer ta djeca kojoj se odrasli neprestano čude nisu rođena takva, nego ih je sustav učinio takvima. Iz nekoga razloga sustavu koji se busa u prsa krilaticom o zemlji znanja itekako odgovara odgoj polupismene i nekritične nacije, nacije koja će se čuditi djevojci u plavoj majici, ali ne će dovesti u pitanje naslov u kojem stoji da su mnogi toga 19. svibnja nasjeli na performans, iako je u tekstu naveden primjer samo jedne takve osobe, te ne će umjetniku postaviti pitanje hoće li sličnu izvedbu prirediti i među hodačima koji na ulice grada Zagreba izlaze 9. lipnja.
