Mnoge teme o kojima su samo znanstvenici donedavno raspravljali i donosili sudove postale su opće, »otete« su iz laboratorija, izuzete su iz isključive kompetencije onih koji objavljuju znanstvene radove. Tako su, na primjer, genetički modificirani organizmi, klimatski poremećaj, cijepljenje ili učenje o evoluciji postali teme u vlasništvu društva, laika, političara, a ne samo znanstvenika. Naravno, želja je mnogih znanstvenika da odluke koje se donose o tim pitanjima budu utemeljene na znanstvenim argumentima, da stajališta koja zauzimaju ne budu u suprotnosti sa zaključcima objavljenima u znanstvenim studijama.
Iako pokušaji znanstvenika da se društvo »uskladi« sa znanošću mogu biti razumljivi, pretjerani i prerevni zahtjevi mogu se pretvoriti u pravi znanstveni imperijalizam. U borbi da se očuva središnje mjesto i utjecaj znanosti u takozvanom društvu znanja, pojavljuju se znanstveni advokati i slavne osobe koje društveni život žele pretvoriti u derivat znanstvenih istraživanja i eksperimenata. Tako se, na primjer, Neil deGrasse Tyson, svjetski poznati astrofizičar i komunikator znanosti, zalaže za uspostavu društva koje naziva »Racionalija«, svojevrsne države u kojoj se uređenje temelji na znanstvenim spoznajama i dokazima.
Nije riječ samo o inicijativama istaknutih pojedinaca, nego o sustavnim i strukturnim pokušajima da se društvo uredi prema znanstvenim načelima. »Misliti poput znanstvenika«, »politika utemeljena na dokazima« i »društveni impakt« postale su redovite krilatice, zahtjevi i mjerila za prijave i vrjednovanje znanstvenih projekata, dakle temeljnih okvira za znanstvena istraživanja. Riječ je o mobilizaciji znanja, pokretu koji ponekad nalikuje na jeftini scijentizam (»marš za znanost«!), a ponekad na opravdanu zabrinutost zbog učestalih pojava iracionalnosti u društvu. Ponekad je riječ o nepotrebnim obračunima s onima koji drže da je Zemlja ravna ploča, a ponekad o važnim upozorenjima da su, na primjer, mora i oceani sve više zagušeni plastičnim otpadom.
U svakom slučaju, zbog ogorčene borbe da se znanstvena misao i znanstveni dokaz nametnu društvu, apologeti znanosti dolaze u napast zahvaćati prostore i odnose koji se ne mogu reducirati na laboratorij i eksperiment. U takvom »znanstvenom« nasrtaju na društvo previđa se činjenica da postoje mnoga pitanja i problemi na koja znanstvenici ne mogu sami tražiti i davati odgovore. Svakako nije razumno ignorirati stajališta znanstvenika, posebno onda kada oni, bez ikakvih interesa, upozoravaju na moguće štetne posljedice novih izuma, inovacija ili strukture samoga napretka. Znanost onkraj interesa pretpostavlja neovisnost o bilo kakvoj financijskoj ili ideološkoj koristi.
No upravo ideološka korist postaje učestala »mrlja« na strukturi znanosti, zbog čega poprima oblik zamjenske religije, pojavljuju se gurui, hvalospjevi o nužnosti progresa, proglašavaju se dogme… Prema riječima Hansa Magnusa Enzensbergera, njemačkoga pisca, nekoć su »za iskorjenjivanje svih jada bili nadležni šamani i čudotvorci, danas su to molekularni biolozi i genetičari; a o besmrtnosti više ne govore svećenici nego istraživači«.
Philip Loring, američki antropolog, smatra da su »zapadna znanost« i sveučilišta efikasne i pouzdane institucije, koje imaju važnu ulogu u društvu, ali nisu savršene: »I znanost može biti u krivu, može biti nepotpuna i neodređena. Iako mnogi znanstvenici to ne priznaju, ili ne vide, znanost se razvija pod jakim utjecajem društvenih i političkih okolnosti i uvjetovana je kulturnim mitovima.«
On se zauzima za uključivi i cjelovit pristup u kojem se, osim znanstveno utemeljenih činjenica, oslobađa prostor za druge vrijednosti poput iskustva, osjećaja za lijepo, tradicije: »Ako želimo izgraditi zdravo društvo s najboljim mjestom za znanost, treba postaviti pitanja o moći, nepravdi i vrlinama, o stvarnostima koje se rijetko nalaze na popisu prioriteta znanstvenih istraživanja.«
