»Kritičari športa ne bi trebali biti ni posve sumnjičavi prema tomu fenomenu ni naivni u pjevanju hvalospjeva njegovim pozitivnim aspektima«, kaže dokument »Dati najbolje od sebe« vatikanskoga Dikasterija za laike, obitelj i život u četvrtom poglavlju, u kojem, detektirajući složenost suvremenoga športa iz koje proizlaze i njegove ugroženosti, nastavlja ističući da odgovornost za šport snose svi koji u njemu sudjeluju ili su s njim povezani. »Doista, odgovornost za ono što se događa nemaju samo oni koji prakticiraju šport i športaši, nego i mnogi drugi, poput obitelji, trenera i pomoćnika, liječnika, nositelja upravljačkih uloga te osoba koje su uključene u područja vezana uz šport, uključujući i znanstvenike, političke i gospodarske voditelje, predstavnike medija«, kaže se u dokumentu.
U tom se kontekstu posebno osvrće na svijet gledatelja i navijača. I među navijačkim skupinama mora postojati »fer play«. Kao pozitivan primjer navode se klubovi koji komuniciraju i na tome rade s vlastitim navijačima, kako bi se iskorijenila »nešportska ponašanja« i »nasilni stavovi«. »Ovdje se odgovornost ne može prebaciti iz svijeta športa na druge institucije«, kaže se. Budući da se mnogi športovi prakticiraju u prirodi, dokument i na tom polju poziva sve (športaše i organizacije) na odgovornost, posebno zahtijevajući da se u obzir uzme »održivost« neke športske priredbe. Slično progovara i o športovima u koje su uključene životinje, tražeći da se »za njih osigura moralno prikladno postupanje te da ih se ne smatra kao puke predmete«.
Dokument posebno upozorava na »četiri posebna izazova« za šport, koji su »plod nekontroliranoga usmjerenja na uspjeh i silnih gospodarskih i političkih izazova koji su se oblikovali oko športskih natjecanja«. Izazovi su sljedeći: degradacija tijela, doping, korupcija u športu te dvojbe vezane uz navijače i gledatelje. Neki su od njih u dosadašnjem prikazu (dakle i u dokumentu) već dotaknuti. No prvi aspekt zaslužuje veću pozornost jer ga je javnost možda manje svjesna.
Kao što šport može biti »pozitivno iskustvo u življenju vlastite tjelesnosti«, tako, zbog pritisaka, može biti i suprotnost tomu. Da bi bilo jasnije o čemu govori, dokument iznosi osobno svjedočanstvo nekadašnjega majstora američkoga nogometa Davida Meggyesyja: »Shvatio sam da sam, paradoksalno, izgurao i izbrisao činjenicu da sam ja svoje tijelo. Poznavao sam svoje tijelo posve dubinski, no rabio sam ga i o njemu sam razmišljao kao o stroju, kao o stvari koju valja dobro podmazati, dobro hraniti, dobro održavati kako bi izvršavala posve određeni posao.« Posebno mladi, kad tako pristupaju tijelu – kaže se u dokumentu – riskiraju »otuđenje od vlastitih osjećaja« te ugrožavaju »sposobnost za intimnost«, što se negativno odražava na »sposobnost upravljanja, bilo u tjelesnom bilo emotivnom smislu, svojim afektivnim odnosom, koji je dar i milost bračnoga života«.
Mladi su športaši, posebno u visokom športu, često »izručeni« čitavu nizu onih koje »jedino zanima jednosmjerna specijalizacija u jednom talentu« (nažalost, dokument tu na prvom mjestu redovito spominje roditelje). Ističe se da je opisana tendencija u gimnastičkim športovima dovela do toga da je »pretpubertetski tjelesni izgled« postao slika idealnoga tijela. »To je u nekim krajevima dovelo do toga da vrlo mlade djevojke treniraju u svim danima u tjednu vrlo visok broj sati«, kaže se. Tu je i psihološka opterećenost mršavošću, što dovodi to »poremećaja u prehrani u puno većem postotku u odnosu na prosjek ženske populacije općenito«. »Roditelji snose odgovornost da pokažu svojoj djeci da su ljubljena zbog onoga što jesu, a ne zbog svojih uspjeha, zbog izgleda ili tjelesnih sposobnosti«, kaže dokument. I zaključuje da športovi koji nanose štetu ljudskomu tijelu »ne mogu biti etički odobreni«. K tomu, neki športovi trajno oštećuju ne samo tijelo, nego i ljudski mozak. Stoga je »presudno da u tim slučajevima svi društveni subjekti zauzmu stajalište te dostojanstvo osobe i njezinu dobrobit stave na prvo mjesto«, kaže se u dokumentu.
Što se tiče dopinga i korupcije, dokument ustraje na tome da oboje do srži ugrožava bit športa. Kad je riječ o dopingu, naglašava se da su i navijači za nj posredno odgovorni, zahtijevajući i očekujući »previše« od svojih.
Peto poglavlje dokumenta, pod naslovom »Ključna uloga Crkve«, govori o pastoralu športa. Polazište za pastoral dokument je preuzeo iz dokumenta Talijanske biskupske konferencije »Šport i kršćanski život«, čija formulacija glasi: »Pastoral športa nužni je trenutak i sastavni dio redovitoga pastorala zajednice. Neposredno se dakle nameće da prvi i poseban cilj Crkve ne može biti stvaranje i stavljanje na raspolaganje struktura za športske aktivnosti, nego nastojanje da se dade smisao, vrijednost i perspektiva prakticiranju športa kao ljudske, osobne i društvene datosti.«
U skladu s opredjeljenjem »Crkva u športu« prije negoli »šport u Crkvi«, prvi podnaslov u petom poglavlju glasi »Crkva je u športu kod kuće«. »Crkva ne bježi od suodgovornosti za promicanje športa i za brigu o njegovoj sudbini. Upravo zato Crkva želi ostvarivati dijalog s različitim športskim organizacijama i institucijama kako bi podržavala humanizacijski proces u suvremenom športu. (…) Crkva osim toga želi staviti na raspolaganje vrijednosno i moralno viđenje koje može pomoći u suočavanju s problemima koji muče športski svijet.«
Nadalje, »Crkva ima organiziranu i institucionalnu prisutnost u športskom sustavu koja joj pomaže promicati kršćansko viđenje športa, na različite načine i na više razina«. Dokument spominje strukture Svete Stolice i suradnju različitih biskupskih konferencija sa športskim institucijama i udruženjima. U nekim zemljama već više od stoljeća postoje crkvena športska udruženja… »Osim apostolata mnogih laika, brojni su svećenici zauzeti u župnim športskim skupinama, amaterskim športskim udruženjima ili pak služe kao kapelani u profesionalnim športskim društvima ili na olimpijskim igrama«, kaže se u dokumentu.
Poseban naglasak kad je riječ o crkvenoj prisutnosti u športu dokument stavlja na dva snažna izričaja sadašnjega Pape i njegova prethodnika. Šport je jedna od »periferija« u koju joj, prema papi Franji, valja »izići« kako bi »tražila, bez predrasuda i bez strahova, one koji su daleko pokazujući im besplatno ono što besplatno primismo«. Nadalje, šport pripada u kategoriju »trijema naroda«, mjesta dijaloga – o čemu je govorio Benedikt XVI. – s onima »za koje je religija tuđa, za koje je Bog nepoznat, ali koji ipak ne bi željeli ostati jednostavno bez Boga, nego mu se približiti barem kao Nepoznatomu«. Navodi se još jedan citat pape u miru: »Mislim da bi Crkva i danas trebala otvarati neku vrstu ‘trijema naroda’ gdje bi se ljudi na neki način mogli uhvatiti za Boga, ne poznajući ga i prije nego što su pronašli pristup u njegovo otajstvo, u čijoj je službi unutarnji život Crkve.«
Usprkos naglasku na tome da Crkva želi biti u športu samom, a manje organizator športskih manifestacija, jedan podnaslov u petom poglavlju ipak nosi naslov »Šport je kod kuće u Crkvi«. Vrijedi to poglavito u smislu da on »u bitnom poprima oblik odgojnoga zauzimanja za osobu koje se opet preobražava u društveno zauzimanje za zajednicu«. Crkva na šport dakle gleda kao na saveznika u odgoju. I tu se naglašava nekoliko dimenzija. Na papu Franju se dokument poziva kad slijedi sljedeću misao: budući da je tjelesno-duhovno iskustvo, igra (koja je u biti športa) može biti »prigoda za sveobuhvatan formacijski put osobe«, put koji »uključuje glavu, srce i ruke«. U takvu športu papa Franjo vidi jednu od dopuna u odnosu na današnje formalno obrazovanje, koje je »odveć zatvoreno u ‘intelektualni tehnicizam’«. Ako smo »samo zatvoreni u krute putove formalnoga odgoja i obrazovanja, ‘nema humanizma, a gdje nema humanizma, ni Krist ne može ući’«, ustraje dokument na misli pape Franje.
»Kako Crkva može početi integrirati fizičku aktivnost i šport unutar vlastitoga organskoga tkiva? Kako crkveno viđenje športa može stići do biskupskih konferencija, do biskupija i župa?« pita se dokument. I daje mogući odgovor: »To bi možda moglo započeti s jasnom uspostavom apostolata u športu. Taj apostolat dao bi konkretnu prepoznatljivost zauzimanju Crkve za ljudsko biće preko športa i pridonio bi povezivanju u mrežu različitih stvarnosti u Crkvi radi istinskoga zauzimanja u športu.« U tom dijelu, samo sada s odgojnoga stajališta, dokument promatra humanizacijske mogućnosti športa koje su bile spominjane u trećem poglavlju: promicanje kulture susreta i mira i šport kao djelo milosrđa. Glede posljednjega, posebno se priznanje daje društvima čiji je primarni cilj okupljati takozvane »rizične« skupine mladih, kao i onima namijenjenim osobama s nekom vrstom oštećenja (fizičkoga ili mentalnoga) i drugim ugroženim skupinama.
Koliko se široko u dokumentu razmišlja o športu posebno se vidi kad govori o mjestima pastorala športa. Prva je obitelj. Roditelji upisuju dijete u neki šport, oni su najvjerniji navijači, što u mnogim slučajevima »može biti izvor odnosa između roditelja i djeteta«. Posebno se ističu rečenice: »Ako šport s jedne strane nosi opasnost da podijeli obitelj ili da umanji svetost nedjelje kao dana Gospodnjega, on s druge strane može i pomoći obitelji da s drugim obiteljima živi nedjeljno slavlje, ne samo u liturgiji, nego i u zajedništvu. To ne znači da se nedjeljom ne smiju održavati športski susreti, nego da ti događaji ne bi smjeli isključiti sudjelovanje obitelji na misi, nego bi, štoviše, trebali promicati obiteljski život u dimenziji zajednice.«
»Lijepo je kad je u župi športska skupina, a ako u župi nema športske skupine, nešto nedostaje«, tim riječima pape Franje započinje odlomak koji govori o športu u životu župe, odnosno oratorija ili centara za mlade. Ipak, ako skupina postoji, njezino djelovanje mora biti u skladu s ciljevima župe te »čvrsto ukorijenjeno u (njezin) odgojni i pastoralni projekt«. Takve skupine olakšavaju zajedništvo na biskupijskoj i nacionalnoj razini, a tu je i preporuka župama da u njihovu okrilju bude mjesta i za športske skupine koje okupljaju starce.
Budući da uz roditelje i obitelj presudnu odgojnu ulogu igraju učitelji tjelesnoga, treneri, športski liječnici, ljudi u upravi, »velika su prigoda« za Crkvu i njezinu pastoralnu prisutnost mjesta gdje se ti ljudi školuju. Potiče se, nadalje, pastoralna prisutnost u amaterskim športskim udruženjima. Pritom treba priznati i vrjednovati njihovu posebnu ulogu, a u isto vrijeme ući s njima u dijalog, »posebno o temama koje se tiču pedagoških i kulturnih projekata«.
Mnogo je prostora dokument posvetio pastoralnoj prisutnosti u velikom i složenom svijetu profesionalnoga športa koji bitno utječe na oblikovanje suvremenoga mentaliteta. »Iz tog razloga Crkva i dalje treba produbljivati razvoj posebnih kompetencija i formirati športske kapelane ili savjetnike koji će pomagati u pastoralnoj i duhovnoj skrbi trenera i športaša koji sudjeluju u međunarodnim športskim događajima, kao što su olimpijske igre ili svjetska prvenstva«, kaže se u dokumentu. Među ostalim, dokument ističe važnost rada sa športašima koji se više ne bave aktivno športom i koji su s jedne strane u opasnosti upasti u životnu krizu i ovisnosti, a s druge imaju mogućnost otkriti, možda prvi put u životu, svoj identitet izvan športa.
Naposljetku se ističe potreba za crkvenom pastoralnom prisutnošću među navijačima, u medijima u kojima se uvelike gradi slika o športu, u znanostima koje proučavaju šport (kako bi pastoralni djelatnici bolje i stvarnije poznavali taj fenomen) te naposljetku na nekonvencionalnim mjestima na kojima se odvijaju športske aktivnosti, kao što je ulica, park ili virtualni prostor (elektronički športovi).
Prije završetka dokument govori o skrbi za pastoralne djelatnike u športu. Osim što govori o radu s roditeljima (kako bi mogli odgajati djecu športom i u športu), volonterima (upravo su oni ključni čimbenici zahvaljujući kojima šport ostaje u službi drugih) te naposljetku sa svećenicima i posvećenim osobama (dokument čak preporučuje športsku aktivnost za vrijeme svećeničke/redovničke formacije), dokument veliku pozornost pridaje radu ne samo s profesionalnim športašima, nego i s trenerima, sudcima i voditeljima, koji često i sami osjećaju potrebu za duhovnim sadržajima u vlastitoj formaciji ili formaciji športaša s kojima rade. No za takav je rad potrebna posebna formacija samih pastoralnih djelatnika.
Svojevrsni sažetak i zaključak dokumenta donosi posljednja, peta točka petoga poglavlja. Govoreći o »nekim temeljnim elementima za pastoralni projekt uz pomoć športa«, taj dio teksta zapravo još jednom sažima duh čitava dokumenta. Tako, uz odgovarajuće citate novijih papa, govori o ljepoti športa u službi odgoja, o njegovoj ulozi u ponovnoj uspostavi odgojnoga saveza (papa Franjo: obnova odgojnoga saveza između roditelja, škole i društvenih institucija/organizacija, kojima pripada i šport), o športu u službi čovječnosti, o vrjednoti igre kao temelja športa i njegove odgojne moći, o timskom radu protiv raširenoga individualizma te o ekološkoj dimenziji športa.
ZAVRŠETAK
