Većina znakova proroka Elizeja u Drugoj knjizi o Kraljevima povezana je s osnovnim ljudskim potrebama za vodom, hranom i sigurnošću života. Tako Elizej ozdravlja lošu vodu u Jerihonu, umnaža ulje udovice kako bi mogla podmiriti dugove i tako spasiti svoje sinove od ropstva, uskrsava Šunamkina sina te na kraju, u Gilgalu, blizu Jerihona, ozdravlja pripravljenu otrovnu hranu. Neposredno nakon toga slijedi odlomak u kojem se spominje čovjek iz Baal Šališe koji donosi kruh od prvina.
Baal Šališa bilo je mjesto na zapadnim obroncima Efrajimskoga gorja, nešto više od dvadeset kilometara sjeveroistočno od Jafe. Taj je kraj plodno područje pa je taj čovjek vjerojatno donio od svoga obilnoga uroda. Donio je »kruh od prvina«. Riječ je o kruhu načinjenom od prve žetve, a taj je čin u sebi imao i elemente kultnoga prinošenja prvih plodova Bogu. Elizej je ovdje i nazvan »čovjekom Božjim«. Prorok zapovijeda svomu sluzi da tim kruhom nahrani ljude, no momak odgovara: »Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?« Elizej ipak ponavlja svoju zapovijed, no dodaje i Božju riječ: »Jest će i preostat će.« Nije dakle Elizej taj koji umnaža kruh, nego je to sâm Bog. Prorok samo postupa prema Božjoj zapovijedi i ima povjerenja u njegovu riječ. Momak potom postupi kako mu je zapovjedio Elizej, a sveti pisac daje do znanja da se Božja riječ u potpunosti ostvarila: »Jedoše i još preosta, prema riječi Gospodnjoj.« I u tom slučaju Elizej je odgovorio na ljudske elementarne potrebe za hranom. Ipak, valja pritom, kao i u nekim drugim njegovim čudima, promatrati i prisjećanje na događaje izlaska iz Egipta, gdje Bog po Mojsiju i ozdravlja gorke vode i spašava ljude od smrti i kažnjava za prijestupe i daje hranu u obliku mane i prepelica. Time je Elizej potvrđen kao pravi prorok, koji se pouzdaje u Boga, a Bog se i dalje brine za svoj narod.
Šesto poglavlje Ivanova evanđelja u znaku je govora o kruhu života. Ivan izvješćuje o Isusovu odlasku »na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora«. Riječ je o jezeru koje je u vrijeme kad je Ivan pisao svoje evanđelje počelo dobivati naziv »Tiberijadsko« budući da je upravo u to doba Tiberijada izrasla u najvažnije središte uz obalu jezera. Teško je reći koja je to »druga strana« jezera. Mnoštvo ga je slijedilo jer je vidjelo Isusove čudesne znakove. Neposredno prije ovoga odlomka Isus je ozdravio uzetoga, no to se dogodilo u Jeruzalemu, pa se ovdje vjerojatno misli općenito na Isusovo djelovanje. Isus je okružen učenicima, a evanđelist ne propušta primijetiti da se približila Pasha. Razgovor Isusa s Filipom odiše podsjećanjima na Knjigu Brojeva. Ondje Mojsije pita Boga: »Odakle meni meso da ga dam svemu ovom puku« te: »Mogu li im se sve ribe iz mora zgrnuti da im bude dosta?« Andrijino spominjanje dječaka koji ima nešto hrane, ali nedovoljno, podsjeća pak na epizodu s prorokom Elizejem iz prvoga čitanja. Isus dijeli kruhove i ribe okupljenu mnoštvu, izrekavši najprije zahvalnicu Bogu, a nakon što su svi jeli zapovijeda da se skupe preostali ulomci da ništa ne propadne, čime evanđelist želi naglasiti da se ne radi tek o običnoj hrani. Već je i spominjanjem Pashe, kao i zahvalnice, dao naslutiti da se govori o euharistiji. Nakon što su skupili sve ulomke napunili su »dvanaest košara ulomaka«. Tako taj znak postaje veći od mane u pustinji od koje se nije moglo prikupiti više nego što je bilo potrebno, ali podsjeća i na Božje riječi Elizeju: »Jest će i preostat će.« To narod i prepoznaje, pa kliče: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet.«
Pisac Poslanice Efežanima potiče svoje čitatelje da ne izgube jedinstvo što su ga zadobili u Kristu Isusu, a ovonedjeljni je odlomak dio poslanice u kojem se upozorava na tri opasnosti koje prijete jedinstvu Crkve. Na prvom mjestu to je nesloga, potom različitost služba koja može dovesti do trvenja te naposljetku različiti krivovjerni nauci. Nasuprot tim opasnostima pisac poslanice stavlja načela i program jedinstva u Kristu. Odlomak započinje snažnim pozivom, zaklinjanjem. Apostol se predstavlja kao »sužanj u Gospodinu«, što može označavati kako njegovu potpunu podložnost Gospodinu tako i njegovo fizičko zatočenje zbog propovijedanja Gospodina. U svakom se slučaju pritom govori o potpunom predanju za Božju stvar, posebice o predanju navještaja evanđelja poganima. Njegovo zaklinjanje nije strogo, nego ispunjeno poniznošću i blagošću, a poziva ih da strpljivo žive »dostojno poziva kojim su pozvani«. Strpljivost je označena kao način života u zajednici. Ona omogućuje da se podnosi druge i čuva jedinstvo. U temelju takva crkvenoga života stoji ljubav i Duh, kao sveza mira. Time apostol ponovno podsjeća na Onoga koji je »mir naš«. Crkva je utemeljena u Kristu, a međusobno nepodnošenje kida Crkvu, odvaja je od toga utemeljenja i udaljuje od Krista. Podsjeća ih na njihov poziv jer su »pozvani na jednu nadu«. U iščekivanju te nade sve je jedno i jedinstveno: jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst, jedan Bog. Upravo su u jednom Bogu svi združeni, jer on je otac sviju, on je »nad svima«, gospodar sviju, njegovo se otčinstvo »po svima« očituje, on je prisutan »u svima« svojim pozivom i svojom milošću.
