Među samozatajnim, ali nezaobilaznim katoličkim kulturnim pregaocima neizostavno je ime književnika i prevoditelja Stanka Tenšeka.
Rođen je 11. prosinca 1937. u Zadravcu u župi Orehovica u Hrvatskom zagorju. Nakon klasične gimnazije završio je studij južnoslavenskih jezika i književnosti i francuskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1984. magistrirao radnjom »Recepcija suvremene hrvatske dječje poezije«, tiskanom 1986.
Radio je kao lektor i urednik u Hrvatskom književnom društvu sv. Jeronima, čije je knjige, kako se nekoć navodilo, »opremao«, te u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža«. Od 1969. do 1971. bio je profesor francuskoga jezika na Interdijecezanskoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu. Petnaestak godina radio je kao lektor hrvatskoga jezika i književnosti na sveučilištima u Strasbourgu, Parizu (Sorbona), Toulouseu i Clermont-Ferrandu. Na Sorboni je bio od 1991. do 1995. zahvaljujući zauzimanju dr. Henrika Hegera, profesora starofrancuske književnosti i, kako piše, »poduzetnoga promicatelja hrvatske kulture u Francuskoj«, koji je 1991. bio opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske u Francuskoj. Ondje je, piše, »za svoje studente i učenike hrvatske dopunske škole u ‘Zavičaju’, listu Hrvatske školske zajednice u Francuskoj, priredio malu glagoljsku čitanku ‘Glagoljica – prvo hrvatsko pismo’«.
Nakon povratka iz Francuske 1997. započeo je intenzivnu suradnju s »Glasom Koncila«, gdje je objavio brojne radove kojima je prikazivao duhovnu Francusku, njezinu teološku i duhovnu literaturu, velikane duha, vjerski život i duhovne pokrete. Pisao je i o kršćanima u kriznim žarištima kao što su Libanon, Irak, Bliski istok općenito i neke afričke zemlje. Objavljivao je i u »Fokusu«, prateći i recentne političke teme. Objavio je pedesetak stručnih i znanstvenih radova u časopisima »Umjetnost i dijete«, »Slavica Occitania« (Toulouse), »Revue des études slaves« (Pariz), »Croatica Christiana periodica« i u »Maruliću«, gdje je, uz opsežnu studiju o Đuri Sudeti (1979.), predstavljao hrvatske i francuske pisce, provansalsku književnost i drugo. Uz ostalo pisao je i o hrvatskoj domobranskoj antinacističkoj pobuni 13. rujna 1943. u Villefrancheu.
Među prvima je nakon Drugoga svjetskoga rata afirmirao vodećega hrvatskoga katoličkoga književnoga i scenskoga kritičara između dvaju svjetskih ratova dr. Ljubomira Marakovića jer je u izdanju HKD-a sv. Jeronima u povodu 10. obljetnice njegove smrti 1969. priredio za tisak i pogovorom popratio njegovu opširnu studiju »Petar Preradović«. U izdanju Društva objavio je 1971. knjigu »Obljetnice hrvatskih velikana«, u kojoj je prikazao Marulića, Šenou, Mihanovića, Runjanina, Stjepana Radića, Eugena Kvaternika, Starčevića i Jelačića. Zanimljivo je da je treće izdanje 1971. bilo zabranjeno, a 4. je kao reprint izišlo 1991.
Posebice se bavio duhovnim piscem i eruditom Jurjem Slovincem, koji je, uz ostalo, oko 1400. godine glagoljičkim pismom objavio hrvatski abecedarij i osnovne kršćanske molitve. Tako je s bratom franjevcem kapucinom dr. Zdenkom Tenšekom i dominikancem Franjom Šanjekom priredio i 2006. objavio njegovu knjigu »Dvorac djevičanstva«, izrazivši tako »dužnu počast svojemu slavnom zemljaku Jurju iz Slavonije / Jurju Slavoncu / Jurju Slovincu / Jurju Krbavcu / Jurju Hrvatinu / Jurju Hrvatiniću, intelektualcu europskih obzorja, profesoru Sorbone i francuskomu književniku iz srednjega vijeka, ali i neumornomu promicatelju hrvatskoga glagoljskog obrednog i nacionalnog identiteta, koji je nježno i ponosno kroz cijeli svoj život pronosio iskru ljubavi za kršćansku vjeru i hrvatski dom, zapaljenu u ranoj mladosti na hrvatskomu glagoljaškom ognjištu«. A o tom prevoditeljskom pothvatu piše: »Hrvatski sam prijevod priređivao tako da sam stalno pratio oba predloška – starofrancuski izvornik i njegovu novofrancusku inačicu, pri čemu sam na nekoliko mjesta ustanovio krivo ili nepotpuno prevođenje. Prevodeći to poglavlje, dosta sam se dobro uveo u donekle zamršenu grafiju starofrancuskoga izvornika, i to je bio pravi istraživački posao.«
Uz to i druge, manje prijevode, preveo je knjigu franjevca Eloija Leclerca »Uskrs u Galileji« (2006.) te kardinala Jean-Marije Lustigera »Kako Bog otvara vrata vjere« i »Zašto se vjenčati kad već živimo zajedno?« Alaina Quilicija i Denisa La Balmea (2007.). Posmrtno je, 2010., tiskan njegov prijevod knjige »Moji su korijeni u nebu« Pierrea Ceyraca (predgovor je bio napisao francuski predsjednik Jacques Chirac).
Radio je i na svojoj knjizi o Abbéu Pierreu, o kojem je više puta pisao, no zbog bolesti i smrti nije ju uspio dovršiti. »Bio je kao čovjek iznimno susretljiv, jednostavan, srdačan, pedantan, marljiv, otvoren i nadasve kvalitetan suradnik. Svojim intelektualnim radom i suradnjom s crkvenim ustanovama, kao i uzornim osobnim životom, svjedočio je svoju duboku vjeru« (I. Miklenić).
Umro je 22. ožujka 2007. Pokopan je na Mirogoju. Svojim kulturnim radom iznio je iz sjene, pa i tame, na svjetlo hrvatske i francuske katoličke velikane. Pod tim svjetlom i njegovo je ime.
