Današnje kulturno-civilizacijsko okruženje ne pogoduje molitvi. Suvremeni čovjek preplavljen je i bombardiran sa svih strana raznim primamljivim ponudama. Svakodnevno je zasut mnoštvom riječi, slika i poruka. Teško je u svemu tome naći vremena za sebe; ući u sebe, i tu – u samoći i tišini svoga srca – susresti se s Bogom. Stoga se traži stanovit oblik askeze, do koje se ponajprije dolazi u šutnji i samoći.
Jedno od važnih područja askeze danas jesu suvremena sredstva komuniciranja: znati se njima služiti umjereno, ne dati se zarobiti od njih; znati se na trenutak odvojiti od televizije, interneta, mobitela. Da bi susreo i čuo Boga, čovjek se mora na određeno vrijeme povući u samoću, odvojiti se od svega kako bi bio sam s Bogom. Treba znati zašutjeti kako bi se u vrevi glasova čuo Božji glas.
Potrebno je da zašute ne samo jezik, nego i pogled i misli. Pustinjski otci, a i svi učitelji molitve, ističu da se samoća i šutnja nikako ne mogu odijeliti od poziva na molitvu. »Stoga ću je evo primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu« (Hoš 2, 16). Povlačenje u pustinju odnosno u samoću preduvjet je da bi se u šutnji čulo Boga koji govori. »Biti u samoći ne znači biti sam, nego biti s Bogom. Šutnja nije odsutnost riječi, nego osluškivanje Boga« (H. Nouwen).
I sv. Terezija Avilska, naučiteljica molitve, mnogo će inzistirati na samoći kao psihološkoj pretpostavci za molitvu. Ona tvrdi da se treba odgajati za samoću kako bi se postalo dobrim moliteljem: biti sami sa samim Bogom. »Budući da ste same – veli Terezija svojim sestrama – tražite društvo. Postoji li neko bolje društvo od Učitelja« (P 26,1).
Veza između samoće i molitve toliko je bitna da ju sv. Terezija uzima kao kriterij raspoznavanja pravih molitelja i ljubitelja Boga: »takva želja za samoćom je stalna kod osoba koje istinski ljube Boga« (O 5,15). Rast u molitvi zapaža se u mjeri u kojoj raste želja za samoćom. Privikavati se na samoću za sv. Tereziju je velika stvar za molitvu. Inzistirajući na samoći, ona se poziva na vlastito iskustvo i Isusovo učenje, koji je molio u samoći i pozivao na molitvu u samoći: »Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti« (Mt 6, 6). Sv. Tereziji je jasno da taj Isusov zahtjev uz fizičku uključuje i duhovnu samoću, koja se nalazi u odricanju od svega onoga što priječi susret s Bogom: zatvoriti vrata srca svemu drugomu kako bi srce bilo slobodno za Boga.
