Čuo sam da je »petak 13.« nastao zbog događaja iz povijesti, jer da je na petak 13. papa dao ukinuti vitezove templare jer više nisu služili cilju s kojim su osnovani. Je li to istina i otkud praznovjerje o petku 13. kao o lošem danu?
Toma Vuković
Na mnogim ćete mjestima – i neslužbeno i poluslužbeno, pretpostavljeno ili zamišljeno – pronaći podatak vrlo sličan onomu iz Vašega pitanja. To jest, neki pišu da se petak smatra nesretnim danom još od davnih dana, rekli bismo od ljudske prapovijesti iz Edenskoga vrta. Tako neki navode da je baš u petak đavao kušao Adama i Evu, da je Eva nagovorila Adama da zagrize, tj. kuša voće s drveta spoznaje dobra i zla, da je u petak bio potop u Noino doba, tj. da je započeo baš u petak, kao i da je Bog graditeljima babilonske kule baš u petak pomiješao jezike, a i da je Salomonov hram razoren na taj dan.
Neki pak, slično Vašemu pitanju, navode da je praznovjerje, tj. vjerovanje da je petak 13. nesretan dan, započelo upravo s petkom trinaestim 1306. kada je kralj Filip od Francuske dao uhititi i mučiti vitezove templare. Neki idu tako daleko da kažu da je petak 13. nesretan dan zato što je Isus umro u petak, a na posljednjoj je večeri bilo 13 ljudi. Zbog toga se i kroz povijest javio strah ne samo od petka 13., nego i općenito od broja 13, pa ćete tako u nekim zrakoplovima vidjeti da se preskače 13. red, da u nekim zgradama nema oznake 13. kata (dovoljno je provjeriti brojeve u dizalu) i slično.
Ponajprije, bez obzira na razna tumačenja, valja znati da je riječ o praznovjerju kojega se svaki vjernik treba kloniti jer je praznovjerje grijeh. O tome smo već pisali i dobro je znati da smo kod praznovjerja svaki put zapravo u strahu do kojega nas dovodi naše neznanje. Katekizam Katoličke Crkve jasno nam piše o tome, podsjećajući da smo i mi danas – kao i mnogi ljudi u davninama – žrtve (vlastitoga) praznovjerja koje je rasprostranjeno zbog toga što su mu slaba vjera i neznanje, ali i strah od nepoznatih sila, »najbolji saveznik«. Svi znamo da vjernicima prva Božja zapovijed (»Nemaj drugih bogova uz mene«) zabranjuje častiti druge bogove osim jedinoga Boga koji se objavio svomu narodu. Ta zapovijed »zabranjuje praznovjerje i bezvjerje«. »Praznovjerje je, na neki način, izopačena pretjeranost religije, dok je bezvjerje mana koja je manjkom oprečna kreposti bogoštovlja« (Katekizam Katoličke Crkve, 2110). Praznovjerje je zastranjenje religioznoga osjećaja i djela koja iz njega izviru. Može se također prikazati pod maskom štovanja pravoga Boga na primjer kada se nekim djelima, inače ispravnim ili nužnim, pridaje gotovo magična važnost (KKC, 2111). To je u »proturječju s čašću i štovanjem, združenim sa strahopočitanjem prožetim ljubavlju, koje dugujemo samo Bogu« (KKC 2116).
Uzmete li u ruke Rječnik biblijske teologije i provjerite pod pojmom »brojevi«, ne ćete naći broj 13 – on u simbolici biblijskih brojeva ne nalazi svoje mjesto kao što ga imaju mnogi drugi – dva, sedam, dvanaest, četrdeset, tisuću i drugi, jer je stari Istok jako cijenio simboliku brojeva, ali jednako tako moramo reći da u Bibliji nijedna brojka nije sveta po sebi: »Mjesto toga, u njoj se – polazeći od nekih konvencionalnih uporaba ili pod pobočnim utjecajem civilizacija – u velikom broju susreću simboličke uporabe ili čak ‘gematrije’.« (Gematrija – iskvareno od geometria, bila je kod starih omiljeni postupak prema kojem određeni broj označuje čovjeka ili predmet zato što brojevna vrijednost slova koja tvore njegovo ime odgovara broju o kojemu se radi).
Nasuprot biblijskomu tumačenju simbolike brojeva stoji astrološko i numerološko pripisivanje magijske važnosti brojevima, pa onda i datumima (rođenja i slično). Dobro poznat primjer broja 13, povezan s petkom, u godinu se dana može ponoviti i do tri puta, a značenje toga broja povezanoga s datumom je povezano, kao što smo rekli, s praznovjerjem i s općenito neutemeljenim vjerovanjem u određen utjecaj ili moć pojedinih znakova, obreda ili postupaka. Kao što smo napisali, petak 13. među ostalim povezuje se s posljednjom večerom, kada Isus sa svojih 12 apostola dijeli svoj posljednji obrok. Posljednja večera, prema povijesnim izvorima, dogodila se u petak prema židovskom računanju vremena, što je prema našem kalendaru, četvrtak uvečer, a Isus je bio trinaesti gost, piše D. Colin, objašnjavajući da će nakon toga uslijediti muka i smrt, pa se zato taj dan smatra nesretnim.
Ne ulazeći dublje i u ostala pogrješna i praznovjerna tumačenja toga broja i dana u drugim vremenima i civilizacijama, podsjetit ćemo se samo na riječi pape Franje, koji nas sve u svojoj enciklici »Svjetlo vjere« (Lumen fidei, br. 35) još jednom upozorava da »svjetlo vjere u Isusa rasvjetljuje put svih onih koji traže Boga«. »Vjernik nastoji prepoznati Božje znakove u svakodnevnom iskustvu svoga života, u ciklusu godišnjih doba, u plodnosti zemlje i u cjelokupnom gibanju svemira. Bog je svjetlost i mogu ga naći oni koji ga traže iskrena srca.« Oni koji ga ne traže iskreno upadaju u grijeh praznovjerja (pa umjesto da petkom mole i poste, ne izlaze iz kuće od straha), koje je – kao što smo rekli – »zastranjenje religioznoga osjećaja i djela koja iz njega izviru«. »Može se također prikazati pod maskom štovanja pravog Boga npr. kad se nekim djelima, inače ispravnim ili nužnim, pridaje gotovo magična važnost. Pripisivati djelotvornost molitvama i sakramentalnim znakovima samo u njihovoj tvarnosti, a ne pazeći na nutarnje raspoloženje koje zahtijevaju – znači upasti u praznovjerje« (KKC, br. 2111). Vjerovati u »zlo« toga dana i strahovati od petka 13. grijeh je praznovjerja.
