Nakon što su u Knjizi Izlaska već nekoliko puta mrmljali negodujući zbog djela koje je Bog poduzeo radi njih, Izraelci ponovno počinju mrmljati, sada žaleći za obilnom hranom u Egiptu, ne misleći na ropstvo kojem su bili podvrgnuti. Bog ponovno odlučuje pokazati narodu da im ne treba egipatsko ropstvo da bi se nahranili, nego će im on sâm pribaviti hrane. Na taj će način spoznati da je on Gospodin.
Bog se objavljuje kao onaj koji se brine za svoj narod, pa i za njegove svakodnevne potrebe. Božji se zahvat očituje u pojavi prepelica koje prekrivaju sav izraelski tabor. Moguće je ovdje tražiti i prirodno-znanstvena objašnjenja. U rujnu se velika jata prepelica vraćaju iz Europe i izmorena spuštaju na obalu sjevernoga Sinaja. Ipak, kako je vjerojatnije da se ovaj Božji zahvat odigrao na jugu Sinaja, i dalje se može govoriti o izvanrednom događaju. Usto, Bog im daje i drugu vrstu hrane koja će biti nazvana mana. Prema biblijskom opisu, riječ je o »nečem poput pahuljica«, a Mojsije to opisuje kao »kruh koji vam je Gospodin pribavio za hranu«. Mnogi su bili pokušaji tumačenja i toga Božjega zahvata, a najčešće se govori o izlučevini jedne vrste tamariske koja raste u području središnjega Sinaja. Valja međutim naglasiti da, bez obzira na vjerodostojnost takvih tumačenja, ona nisu ni važna za biblijsku poruku. Sveti pisac ne opterećuje se pitanjem je li riječ o prirodnoj pojavi ili nije. Za njega je važno da je Bog pokazao svoju brigu za narod.
Evanđeoski odlomak početak je Isusova govora u sinagogi u Kafarnaumu, koji se obično naziva govorom o kruhu života.
Govor slijedi nakon što je Isus nahranio pet tisuća ljudi s pet ječmenih kruhova i dvije ribice te hodao po moru. Mnoštvo je začuđeno Isusovim čudesnim znakovima, no ne razumije ih, a to nerazumijevanje potiče i raspravu. Isus prepoznaje da ga mnoštvo traži zbog trenutačne koristi koju njegova čuda donose, a ne zbog njihova dubljega značenja. U tom kontekstu postaje jasna igra riječi između »hrane propadljive« i »hrane koja ostaje za život vječni«. Do života vječnoga stiže se vjerom u Isusa Krista. Mnoštvo na to traži znamenje, kao da im Isus nije pokazao već dovoljno znamenja koja su kod njih mogla potaknuti vjeru. Pritom spominju Mojsija kao onoga koji je narodu dao »kruh nebeski«. Za Isusa je jasno da nije Mojsije taj koji je učinio znamenje, nego im je Otac dao kruh s neba. No tu on čini i korak dalje, pa pojašnjava da Otac daje »kruh istinski«, jer »kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu«. Nema više nikakve sumnje da Isus govori o sebi samom kao kruhu istinskom i kruhu koji silazi s neba. On je taj koji daje život svijetu. Evanđelist Ivan, kad opisuje Isusove posljednje dane u Jeruzalemu, ne donosi, poput ostalih evanđelista, izvještaj o ustanovljenju euharistije, nego ga zamjenjuje Isusovim pranjem nogu njegovih učenika. Ipak, euharistija nije odsutna iz njegova evanđelja. U ovom govoru u kafarnaumskoj sinagogi evanđelist donosi Isusovo tumačenje toga otajstva. Isus je kruh života, a u njegovoj riječi »ja sam« prepoznaje se i da je on Bog, jer Bog se Mojsiju objavio kao »Ja jesam«. Tko vjeruje u takvu njegovu prisutnost, naći će ispunjenje.
Pisac Poslanice Efežanima potaknuo je već svoje čitatelje na jedinstvo. Sada ih još dodatno zaklinje »u Gospodinu«, naglašavajući da ne bi više smjeli živjeti »kao što pogani žive«. U daljnjem tekstu, što ga liturgijsko čitanje preskače, postaje jasno da je takav život odlika onih koji su »zamračena uma, udaljeni od života Božjega« te je posljedica neznanja. Kršćani se pak ne mogu opravdati takvim neznanjem. Oni su upoznali Krista koji je suprotnost svakoj razvratnosti, pohlepi i nečistoći. Uzor je uvijek onaj povijesni Isus koji je živio među ljudima, poučavao i činio dobro. Upoznali su ga oni koji su ga »doista čuli i u njemu bili poučeni«. Svaki kršćanski život započinje slušanjem Isusa, onim istinskim slušanjem koje kod čovjeka proizvodi želju za promjenom. U Poslanici Kološanima, koja nastaje otprilike u isto vrijeme, kaže se: »Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo.« Novi život, kojim je čovjek počeo živjeti u krštenju, mora biti vidljiv i u promjeni njegova života. Riječ je o razlici između staroga i novoga čovjeka. Novi se čovjek obnavlja »duhom svoje pameti«. Ne želi se ovdje staviti naglasak na vlastite sile, na vlastitu pamet, nego na duhovni dar koji dolazi od Boga. Kršćanin mora uložiti sve darove, sve talente primljene od Gospodina kako bi doveo do promjene u svom životu. Na taj način on »oblači novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine«. Taj novi čovjek onaj je koji uspostavljanjem mira sazdan od dvojice te je izmiren s Bogom. Čovjek je time oslobođen od podjela jer je obnovljen »po slici svoga Stvoritelja«. Želi se, naime, reći da je obnova koja nastaje u krstu zapravo ostvarenje čovjeka. Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku, sebi slična, a u krstu mu vraća tu sliku, ali mu daje i nadu koja je u Kristu. Zato taj novi čovjek i jest stvoren »u pravednosti«, to jest po opravdanju Božjom milošću, te na taj način prima novu svetost.
