Bog i Božji zahvati ne mogu se staviti pod kontrolu, za njih nema propisa bez obzira o kakvoj se instituciji, zakonu i pravilima radilo. Bogu je moguće ono što je čovjeku nemoguće. U tome je tajna vjere! Bog djeluje preko »svojih asistenata« na načine koji su čovjeku neobjašnjivi, a najomiljeniji »asistent« među pukom je Blažena Djevica Marija. Brojna čuda, ono što je čovjeku nemoguće i neshvatljivo, izmoljena su u njezinim svetištima i po njezinu zagovoru. Diljem svijeta prijavljena su brojna duhovna i tjelesna ozdravljenja, od Lurda preko Fatime do Međugorja, Remeta, Sinja, Trsata, Marije Bistrice… Podatci potvrđuju na brojnim primjerima da medicinska znanost staje pred tom tajnom, tajnom Božjega zahvata koji je često nelogičan za medicinu i ljudske spoznaje. Primjerice, Međugorje, koje su stručnjaci istraživali, potvrđuje do sada desetak dokazanih čudesnih tjelesnih ozdravljenja. Prijavljeno ih je na stotine, ali oni koji imaju uporište dokaza u medicini s nalazima potvrđuju da se dogodilo nešto što je medicinskoj znanosti neobjašnjivo. Oni koji su to doživjeli vjeruju u vanjsku intervenciju, u intervenciju Majke Božje. Štoviše, imenom i prezimenom predstavljeno je s dijagnozama i kasnijim statusom još 2011. na Svjetskom liječničkom kongresu komplementarne medicine u Kini osam čudesnih ozdravljenja po zagovoru Majke Božje u Međugorju. To je uvršteno u bazu »Journal of Tradicional Chinese Medicine«. Voditelj rada bio je doc. dr. Aleksandar Racz, uz dr. Jadranku Pavić i suradnike. Štoviše, rad je proglašen najvjerodostojnijim na tom Svjetskom kongresu. U Međugorju se i dalje prijavljuju svjedočanstva, od ozdravljenja najtežih tjelesnih bolesti do obraćenja, odricanja od ovisnosti i pomirbe s Bogom. Brojna su uslišanja i u drugim svetištima, o čemu donosimo svjedočanstva.
Među prijavljenim ozdravljenjima po zagovoru Majke Božje u Međugorju slučaj je Borisa Stošića. O njegovu ozdravljenju svjedoči njegova sestra Jasna Sertić, koja je medicinska sestra. Suprug joj je poginuo kao hrvatski branitelj u Našicama na početku Domovinskoga rata, u oslobađanju vojarne. Boris je, uz tri sestre, najmlađi. Rođen je 1986. u Zagrebu jer je bila rizična trudnoća. Roditelji su bili u poodmakloj dobi, a prije toga imali su tri kćeri.
»Radio sam u Karlovcu. Završio sam bio na pregledu i upućen na liječenje zbog bolesti kralježnice«, navodi Boris.
»Imao sam snažne bolove, a liječnici su mi rekli da je to od kralježnice. To je bilo prije sedamnaest godina. U to sam vrijeme imao i djevojku, planirali smo ženidbu. Bio sam mlad i nadobudan, mislio sam da mogu okrenuti cijeli svijet. A onda mi se utvrdi dijagnoza karcinoma testisa s metastazom koja je zahvatila limfne čvorove. Najprije nisam tomu pridavao veliku važnost. No postao sam svjestan da moram na operaciju, koja je obavljena u Osijeku. Prije toga želio sam dijete pa mi je bila pohranjena sperma jer me moja zaručnica silno voljela. Završio sam u osječkoj bolnici, tamo je obavljena operacija, kirurški je odstranjen testis. Bilo je nekoliko kemoterapija. Jednostavno sam se pomirio sa svime, što bude bit će. Nisam ni jednoga trenutka promišljao što drugi čine za mene. Tek mi je moja sestra Jasna Sertić nedavno rekla da me zavjetovala Gospi u Međugorju. Nisam to znao. Zapravo sve tri moje sestre, koje su puno starije od mene, zavjetovale su me Gospi Međugorskoj, a inicijator je bila sestra Jasna. Poslije svega što se događalo, dakle poslije operacije, kemoterapija, nama se nakon pet godina prirodnim začećem rodio sin. Nekako mi je sve neobjašnjivo. U tom sam trenutku imao krizu, ali sam sve prihvaćao. Jednostavno nisam razmišljao o budućnosti života.«
»Puno je nepoznatih ljudi molilo za ozdravljenje moga brata Borisa«, navodi njegova sestra Jasna Sertić, koja je medicinska sestra koja je tada radila pri Hrvatskoj vojsci. Ozdravljenje brata Borisa prijavila je u Međugorju kao čudo po zagovoru Majke Božje. »Teško je to sve opisati, suprug mi je poginuo, ostala sam s malom djecom od pet i deset godina, bez novca, zapravo bez volje za životom. U trenutku kad se Boris razbolio pokušavala sam se boriti za njegov život, konzultirala se s liječnicima, ali njegovu pasivnost nisam mogla prihvatiti. Pokušao je i suicid za vrijeme bolesti. Teško mi je bilo gledati policijska vozila pod rotacijama. Dolazila sam u iskušenja. Štoviše, jednom sam zgodom rekla pred kolegama: ‘Neka umre, jer više ne mogu, sve što sam imala i mogla, dala sam. Oplakat ćemo ga i to je to.’«
»Kad sam brata predala Bogu i Gospi Međugorskoj, obratila sam se. U trenutku kad sam izgubila snagu i volju Bog i Gospa u Međugorju preuzeli su mene i moj život. Budući da su moji roditelji bili stariji, brat Boris je kao dijete bio kod mene godinu i pol dana. Kad se sve to događalo, otišla sam k svećeniku i nisam znala o čemu da mu pričam, o poginulom suprugu kojega sam silno voljela ili o bolesnom bratu koji je živ. Došla sam na duhovni razgovor, a svećenik mi kaže: ‘Nemoj plakati, jer ti si snažna i hrabra’. U mom životu pojavljivali su se ljudi koji su proroci, jer ne znam kako ih drukčije nazvati. Hrabrili su me kad mi je bilo najteže i molili da se okrenem Bogu i zavjetujem Gospi Međugorskoj. Tu je bio niz teškoća koje sam proživljavala, od bratove bolesti do brojnih teškoća s djecom. Ostala su bez otca, a onda su se nizali problemi. Dizali smo kredite, zapadali u teškoće, borili se. Sve sam predala u ruke Gospi u Međugorju i prijavila čudesno ozdravljenje, jer gledajući realno, uostalom i sama sam iz medicinske struke, to nije moguće. Zapravo, čudo je da je naš Boris živ, a još više da ima dijete prirodno začeto. Moje dvije sestre i ja zavjetovali smo ga Majci Božjoj u Međugorju. Iz nemogućega dogodilo se moguće, upravo po njezinu zagovoru. U zahvalu smo nas tri sestre uradile sliku, jedna je kupila materijal, druga radila, a treća uramila sliku Gospe Međugorske.«
