OPROŠTAJ OTKRIO VELIČINU OLIVERA DRAGOJEVIĆA Uspio je biti autentičan

Preminuo je Oliver Dragojević, pjevač koji je imao posebnu karizmu i kojega su voljele sve generacije. U životu je bio čovjek obitelji i uskoga kruga svojih prijatelja, ali istodobno posvećen svima kojima je pjevao.

Imao je uski krug prijatelja u koje je spadao Zlatan Stipišić Gibonni koji mu je i održao govor, govoreći na rubu suza: »Zima. Oliverova kuća. Prva vrata i prvi susid je ribarnica. S druge strane je konoba Ribar. I gledan ga kako se veže, a zima strašna, škura bura. I on i sinovi, ukočeni smrznuti… on nosi kesu s ribom što su uvatili. To je ta slika koju želim podijeliti s vama, jer na toj slici je sve njegovo. Njegovo rodno misto, njegova kuća, njegova familija, njegovo more. Di je tu muzika?! Slika je puna muzike, tu su ‘Galeb i ja’ i ‘Stine’ i ‘Nocturno’, iza škura je: ‘Cesarica’ i ‘Moj lipi anđele’ koja kuva obid za njih, koja me zove da ostanem s njima. To je Oliver, najslavniji, najveći, a priko mula ide smrznut.

Ima jedna priča koju sam čuo od mog prijatelja Dražena, ono kada je Oliveru pozlilo prije deset godina, kad je upa u more, ali je sve završilo na najbolji mogući način. Sreli su se poslije njih dva negdi u avionu, pa ga je Dražen napao: ‘Daj, Oli, šta nan radiš?! Čuvaj se. Što ćemo bez tebe? Ako nam odeš ti i užga nan se Marjan, onda smo propali!’ Meni je ova vijest bila ka da se užga Marjan. Oliver je… sve smo rekli, ništa nismo rekli. Ja bi želija reći svome kapetanu da je sve kako triba, i da je svo ovo more samo za njega.«

A Zdenko Lozo posvetio je svoj tekst Oliveru: »Njegovo umorno tijelo stopljeno s plavetnilom mora na posljednjem putovanju od Spljetskih perivoja do opjevane Luke, njegova duša na putu u rajske odaje i njegovo srce darovano svima onima koje je razgaljivao njegov božanski moćan glas i talent umjetnika. Zadnji je to memento u hipu preseljen u vječnu povijest. Okončan je let Galeba koji je prkosio burama i neverama što se neprestance valjahu. A u tim olujama života izdić se ‘i bit gospodar usrid svega, živo klicat u visini…’ To umijeće življenja, to je punina smisla. Gitara i glasovir, pjev od Boga podaren, barka i na njoj barkariol, te komadičak beskonačnog plavetnila podno Ošljaka, skupina dragih ljudi i ništa više da se smjelo izgovorit: bio sam i jesam. Imalo je smisla u ovozemnoj prolaznosti. Trenutku tako kratkom, ma koliko trajalo. I oni koji su ga istinski voljeli i oni koji su sa zavišću gledali njegov posve jednostavni hod i oni zalutali na njegovu komemoraciju, i oni koji su ga uzaludno pokušali krotiti, barem će danas kazat – ovaj uistinu bijaše velik. Bijaše prvak, a da za tim nije žudio. Neponovljiv u jednostavnosti i baš zato nedostižan i toliko drag.«

Hrvatska je zastala u nevjerici njegova odlaska. Čitavi se Split slio uzduž Rive. Brojno je mnoštvo uz brecaj »bombala« s kanpanela sv. Duje koji se nakon već davnoga Trumbićeva pogreba prvi put oglasio mimo Velikoga petka. No jedan iznimno bitan detalj iz Oliverova života pokazuje koliko je osim kao muzičar bio velik kao čovjek. Mediji sustavno prešućuju da se Oliver još devedesetih za rata, kada je s brojnim drugima pjevao »Moju domovinu« i kada je konvojem brodova dolazio u Dubrovnik, ne kao zvijezda, nego kao humanitarac, zarekao da nikad više ne će pjevati u Srbiji. »Nema tog blaga na svijetu, da mi plate da pjevam u zemlji koja je toliko zla učinila mojoj Hrvatskoj«, rekao je Oliver i riječ održao do kraja života.

Oliver Mandić nudio mu je dvjesto tisuća eura da s njim nastupi u Beogradu, na Marakani, ali – odbio je. Nudili su mu pedeset tisuća za solo nastup, menadžer mu nije ni prenio ponudu: »Bilo mi je ponuđeno pedeset tisuća eura da dovedem Olivera u Beograd. Normalno je da ga nisam ni zvao, jer sam bio siguran da će odbiti ponudu.« Ivan Bubalo je rekao: »Divim mu se jer je jedini razlog zbog kojeg tamo ne ide riječ koju je dao.«

O Oliveru je pisala i Maja Šitum u tekstu pod naslovom »Ča je život vengo fantažija«. »Dok se nisu rodili unuci, nisam primjećivao kako vrijeme brzo prolazi. Kad ih gledam kako rastu, to me asocira na pšenicu koju posiješ prije Božića i onda iznikne kada zatreba. Stvarno vrijeme leti. Za neke si stvari sam kriv što ih nisi napravio, a trebao si. Znam da mogu puno više i hvata me panika da neće biti vremena. Ne nije ovo nikakva najava kraja, ali starijim se ljudima valjda to dogodi. Uđeš u tu neku dob i postanu ti važne i minute i ure«, rekao je Oliver Dragojević, a da su njegove riječi bile gotovo proročke pokazalo se nekoliko mjeseci kasnije.

Kad mu je početkom kolovoza prošle godine pozlilo na sprovodu prijatelja i kolege glazbenika Remija Kazinotija, uslijedili su liječnički pregledi. Tada je potvrđeno da boluje od raka pluća. Šokantnu vijest uskoro je doznala javnost, koja se cijelo vrijeme nadala i molila da okrutna bolest ne će uzeti jednoga od najcjenjenjijih i najomiljenijih domaćih glazbenika, čije su pjesme utkane u život brojnih generacija.

I Nino Raspudić posvetio mu je dio svoga teksta te navodi: »Zapanjujuće koliko je dobrih pjesama otpjevao tijekom više od četrdeset godina, što je za mene cijeli život, pjevač koji nije bio nametljiv, ali je uvijek bio tu, kao dio krajolika za koji ne misliš da ikada može proći i nestati. Najnormalnija stvar na svijetu, kao što sunce izlazi i zalazi, slušao ti to ili ne, je da svake godine čuješ kako Oliver Dragojević negdje u Areni ili Lisinskom ima zapažen koncert, izbacuje neki hit, osvaja nekog Porina, jednako kao što je normalno od kada je svijeta i vijeka da Oliver Mlakar nešto vodi. Ta njegova nenametljiva prisutnost od kako znamo za sebe stapa žaljenje zbog smrti Olivera Dragojevića s neodređenim žalom za dijelom vlastitog svijeta, na kojeg, dok je bio tu, možda i nismo previše obraćali pažnju. Ljudi ovim povodom žale i za svojom prošlošću, koja neumitno iščezava, a ne samo za čovjekom koji je bio ušao u osmu deceniju, dočekao unuke, imao ispunjen život iza kojeg su, u njegovu poslu, ostali veliki trajni rezultati.«

»Ono što se u cijeloj priči oko Olivera čini zanimljivim je način na koji je on uspio cijelo vrijeme biti autentičan i lokalni dalmatinski pjevač, ali i s lakoćom komunicirati i dohvaćati publiku i na kontinentima, te biti voljen i slušan u svim dijelovima Hrvatske, ali i šire u ostatku, Bogu hvala, bivše Jugoslavije. (…) Oliver Dragojević je gotovo pola stoljeća uspijevao zadržati golemu popularnost, a sada nakon svega vidimo, i visoku razinu u svom žanru, a to nije malo. Bavio se svojim poslom, nije se petljao u druge stvari pa bi i način da mu se zajednica oduži trebao biti takav. Ime mu ne treba vezati uz aerodrome, tunele i pristaništa, već uz glazbene festivale, zaklade za poticanje mladih talenata i istraživanje i očuvanje glazbene baštine dalmatinske, hrvatske i svjetske.«

Nova pobjeda na Splitskom festivalu stigla je u predvečerje rata (Huljić, Zlatanović, Kalođera) s pjesmom »Neka se drugi raduju« (1990.), a koja kazuje:

Ovih je dana objavljeno da je u prometnoj nesreći u 22. godini poginula mlada Zadranka Katarina Ražov. Bolom shrvani roditelji donirali su njezine organe pa je strašna tragedija završila humanim činom. »Naša je tuga neizmjerna, ne može se opisati riječima. Katarini je ostao zadnji ispit na fakultetu prava. Iako već duže vrijeme živimo u Zagrebu, odlučila ga je pripremati u Škabrnji«, govore roditelji. »Mislila je nešto zaradit, pa je uz učenje radila u prodavaonici odjeće. Bila je dobra studentica i dobra kćerka. Htjela se sama izboriti za život koji je prekinuo vozač Mercedesa i sam ozlijeđen.«

Vojni helikopter prevezao je srce za transplantaciju od vojarne u Zemuniku do Kliničke bolnice u Dubravi u Zagrebu. »Već smo nekoliko puta sudjelovali u zračnom prijevozu organa za transplantaciju, a osjećaj je kao da prevozite jedan novi život i naravno cijela naša posada ispunjena je zadovoljstvom i ponosom što dajemo svoj doprinos spašavanju ljudskih života«, kazala je kapetanica posade helikoptera MI 8 MTV bojnica Mirna Radošević. Uz bojnicu Radošević letačku posadu još su činili kopilot natporučnik Stjepan Previšić te tehničar letač satnik Stipe Kršinić, a transplantacijski je tim KB Dubrava za transplantaciju srca predvodio prim. dr. Robert Blažeković.