Hrvatska metropola posljednjih godina bilježi velik porast broja turista, a tako je i u ljetnim mjesecima, kada u Zagreb posjetitelji ne dolaze radi mora ili kupanja, nego uživati u ljepotama grada, upoznati se s atrakcijama te kulturnom i sakralnom baštinom, pri čemu je zagrebačka prvostolnica nezaobilazna. Upravo je to bio jedan od razloga za pokretanje festivala »Orgulje zagrebačke katedrale«, koji ove godine doživljava deveto izdanje, pa je od sredine srpnja do sredine rujna svaki četvrtak rezerviran za orguljaški koncert na vrijednim orguljama starim 163 godine. Ljubav prema očuvanju i promociji orguljaške baštine potaknula je umjetničkoga voditelja festivala Edmunda Borića-Andlera da inicira takav festival budući da mnogi europski gradovi imaju jake orguljaške festivale, pa je Zagreb – i zbog vrijednih orgulja i zbog publike – to zaslužio.
»Zagreb već mnogo godina vrluda što se tiče kulturne politike u smislu klasične glazbe. Koncertna direkcija Zagreb kao najveća menadžerska kuća zatvorena je prošle godine, ostalo je mnogo toga nepopunjeno, a glavni grad zaslužuje imati jaki orguljaški festival. No svjedoci smo toga da se kod nas mnoge stvari pokrenu, ali nažalost ne prežive jer razumijevanje kulture od strane onih koji ju financiraju nije previše otvoreno. Inicijatori brzo izgube entuzijazam, treba biti svjestan da kada je riječ o kulturi nema zarade, nema profita. Treba biti strastveni ljubitelj vlastitoga identiteta i baštine te prionuti poslu bez ikakvih očekivanja da će se išta profitirati«, govori orguljaš Borić-Andler, zaposlen kao profesor glasovira u glazbenoj školi u Velikoj Gorici, a uz to svoje vrijeme posvećuje i festivalu »Orgulje zagrebačke katedrale« te nastupa na koncertima.
Pokazalo se da su ljetni mjeseci – iako prevladava stajalište da je Zagreb tada prazan – najpogodnije razdoblje za održavanje festivala. Naime, tada je u prvostolnici manje liturgijskih obveza pa se lakše usklađuju probe za koncert. Također, ljeti je najugodnija temperatura za sviranje i publika je opuštenija od svojih obveza.
»Orguljaši starijega naraštaja znaju da su u Zagrebu orgulje njemačkoga graditelja Walckera, jer je Zagreb imao sreću biti spašen od bombardiranja u Prvom i Drugom svjetskom ratu, kad je nastradala većina katedrala i orgulja po europskih gradovima. Na koncerte dovodimo vodeća svjetska imena orguljaške scene, jer se pokazalo da su ti strani umjetnici najbolji veleposlanici naše kulturne baštine kada se vrate u svoju zemlju. Uspijevamo u svojoj misiji i želji da festival ne bude sveden na poznanstvo lokalnih ljudi, na amatersko-diletantski pristup, nego smo odlučili napraviti festival na kojem gostuju svjetska imena. Da, to košta, ali uspjeli smo opstati svih ovih godina«, govori Borić-Andler, a u nadolazećim tjednima četvrti dan u tjednu u 20 sati rezerviran je za orguljaše: 23. kolovoza za Hrvoja Trinkija, 30. kolovoza za Henryja Fairsa iz Velike Britanije, 6. rujna za Bena van Oostena iz Nizozemske, 13. rujna za Stanislava Šurina iz Slovačke i Helmuta Hauskellera iz Njemačke te 20. rujna za Višeslava Jaklina.
Festival u organizacijskom poslu vodi udruga za unaprjeđenje i promicanje hrvatske glazbene kulture i umjetnosti »Zvuci tišine«, a ove se godine održava uz potporu Ministarstva kulture, Grada Zagreba, Austrijskoga kulturnoga foruma i uz podršku Zagrebačke nadbiskupije. U odboru festivala su rektor katedrale Josip Kuhtić i katedralni orguljaš Neven Kraljić, a tu su i violinist i profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji Goran Končar i umjetnička savjetnica festivala Sanda Vojković.
»Nije nam cilj samo izvoditi glazbu, nego i potaknuti na to da se orgulje kao instrument čuvaju, obnavljaju, održavaju i stoga smo festival smjestili u zagrebačku prvostolnicu. Ona je centar cjelokupnoga življenja – vjerskoga, molitvenoga, duhovnoga, pa i koncertnoga. Svi strani orguljaši koji su nastupali na festivalu bili su oduševljeni našom katedralom, koncertima i publikom, našim čuvanjem identiteta, jer svjedočimo tomu da je u zapadnoj Europi sve veća kriza publike na koncertima klasične glazbe, ako nije riječ o elitizmu. Festivalom širimo spoznaju o vlastitom identitetu i kršćansku pripadnost, to je sjajan spoj. Lijepo je kada publika makne mobitel od sebe, uživa u ambijentu koji im se pripremi i usredotoči se na glazbu. Orguljaški koncerti lijepo su popraćeni, ljudi vole doći na koncert; čak i kada ne razumiju taj aspekt klasične glazbe, žele prisustvovati i doživjeti nešto lijepo. Drago nam je što su orguljaški koncerti maknuti iz sterilnih prostora socrealističnih dvorana«, kaže umjetnički voditelj festivala »Orgulje zagrebačke katedrale« Edmund Borić-Andler.
Susret s Borićem-Andlerom – koji je pokretao orguljaški festival u Sisačkoj biskupiji te iza sebe ima i nosače zvuka s orguljaškim skladbama – bio je prigoda i za razgovor o povijesnom pogledu na razvoj orguljaštva u Hrvatskoj, na koji je snažno utjecao jugoslavenski komunistički režim. »’Zahvaljujući’ jugoslavenskomu komunističkomu režimu, dobili smo razdoblje velike crne rupe u pristupu prema orguljama kao baštini i instrumentu te našem identitetu. U tom razdoblju stvorio se diletantski odnos prema orguljama, nije bilo profesionalnih orguljaša koji bi skrbili o crkvenom, liturgijskom i koncertnom životu orgulja po čitavoj Hrvatskoj. Zagreb je, treba priznati, uvijek od toga bio pošteđen jer je glavni grad, ali u drugim je sredinama orguljaštvo – liturgijsko i koncertno – doslovno zamrlo jer su orgulje u Titovoj Jugoslaviji bile obilježene kao neprijateljski instrument. Studij orgulja na muzičkim je akademijama bio ‘pro forma’, bila su to desetljeća posvemašnjega zanemarivanja, a ni Crkva nije imala novca da bi mogla tu veliku naslijeđenu kulturnu baštinu održavati i obnavljati. Mnoge su orgulje u toj situaciji nesviranja, neodržavanja i nekvalitetnoga pristupa uništene«, pripovijeda Borić-Andler, no ističe da u komunističkoj Jugoslaviji ipak nije došlo do potpunoga uništavanja orgulja, kao što je to bio slučaj u Sovjetskom Savezu ili Albaniji, gdje je uništen cjelokupni fond orgulja.
Do promjene dolazi 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, slabljenjem režima, kada tadašnji republički zavod za kulturu potiče popisivanje orgulja zahvaljujući pijanistu i orguljašu Ladislavu Šabanu, ljubitelju crkvene baštine. »Dotad teško razdoblje odonda kreće uzlaznom putanjom. Javlja se Anđelko Klobučar, čovjek koji je svojom pojavnošću orgulje vratio u koncertni život. U KD-u ‘Vatroslav Lisinski’ izgrađene su orgulje, Koncertna direkcija Zagreb pokreće koncerte, radionica Heferer počinje obnavljati povijesne izloške«, kaže sugovornik, napominjući da orguljaška priča u Hrvatskoj treba biti osmišljena, a ne prepuštena lokalnim župnicima i njihovu velikom srcu i dobroj volji.
