Čovjek je društveno biće i kao takav je od samoga početka usmjeren na život u zajednici. Prva nam je svima ona najvažnija – obiteljska zajednica, a nakon toga uključujemo se u druge zajednice, poput vrtićke, školske, športske i mnogih drugih u kojim odrastamo i jačamo. Na kraju sve ponovno završava s onom početnom – obiteljskom zajednicom, s kojom dajemo svoj udio i u Crkvi – zajednici ljudi. I tako se od početka života učimo i usavršavamo u suživotu i suodgovornosti, koju smo odabrali za temu ovoga broja naše rubrike.
Odgovornost je osobni čin, no svi smo mi suodgovorni u ljudskoj zajednici, svi smo mi dio velikoga sustava s osobitim značenjem. Mali smo kotačići pokretnoga »stroja« koji tu i tamo mogu zakazati, a ako neki kotačić zakaže, onda drugi dijelovi stroja trpe veću štetu i malo-pomalo – zbog toga kotačića, a ne zbog sebe – odlaze u ropotarnicu povijesti. Kad se to dogodi, onda se često razglaba o tome »što bi bilo kad bi bilo«, javljaju se generali poslije bitke, a možda su baš njihovi kotačići bili oni koji su kočili »stroj«. Da je uvijek i da dolazi »Vrijeme suodgovornosti«, pobliže nas je uputio – a i danas nas upućuje – pokojni profesor i velikan hrvatske teologije Janko Šagi-Bunić, a na nama je da preuzmemo ne samo breme odgovornosti, nego i suodgovornosti u zajednici. I ne samo prema ljudima, nego i prema svemu što nas okružuje, svemu što je Bog smjestio na našu zemlju – prema okolišu, vodi, hrani i mnogim drugim stvarima s kojima se ophodimo na dobre i loše načine. Na loše nas djelovanje potiče i sedam đavoljih poslanika, odaslanih na zemlju kako bi potisnuli naše vrline i odvojili ljude – sedam smrtnih grijeha. I o njima moramo voditi računa, ali i biti svjesni da smo kao ljudi vođeni nečim mnogo jačim te moramo biti spremni u zajedništvu i suodgovornosti pobijediti svako zlo.
Kroz godine svijet se razvijao i ljudski je potencijal dolazio do izražaja na mnogim područjima. Od pisma, međuljudskih odnosa, pa sve do napretka tehnologije, sve je polako poprimalo novi izričaj. Ljudi su mnogo toga dobroga napravili zajedničkim radom i uvelike su olakšali živote budućim naraštajima. No zajedničkim radom nastajale su i poneke loše stvari ili događaji, poput ratova, zavada, preljuba i mnogih nemilih događaja koji su imali velike razmjere baš u lošem smislu. Protiv svega dobroga još se od davnih vremena »bori« sedam đavoljih poslanika, odnosno sedam dobro nam poznatih smrtnih grijeha.
Svi znamo koja je to »opasna sedmorka«, ali neki put i ne sluteći padnemo u njihovu kolotečinu. Mnogo puta kroz naš život čujemo rečenicu »uništilo ga/ju društvo«, ne uzimajući u obzir drugu stranu medalje, a to je ona da je i spomenuta osoba imala svoj udio u lošem djelu. Oholost kreće još od najranijih dana, kao i većina smrtnih grijeha. Roditelji imaju zajedničku odgovornost da odgoje svoje dijete te su oni suodgovorni za njega, kao što je i dijete poslije ravnopravni član društva. O bludnosti ne treba trošiti mnogo riječi, kao ni o tome što smo za svoje postupke suodgovorni s osobama koje stoje iza stvari koje nas potiču na blud. Često se žalimo kako su mnogi ljudi iz svijeta poznatih škrti, a ne gledamo prvo u »svoje dvorište« – svi smo mi djeca Božja i imamo udio u pomaganju cjelokupnoj ljudskoj zajednici, a s druge strane koji put smo ljubomorni na te ljude. Suprotnost ljudskim vrlinama i suodgovornosti još se krije u neumjerenosti u jelu i piću – svakomu je – opravdavaju se neki – potreban »ispušni ventil«, no zaboravljaju da izgubimo sve naše vrline kad nas zaokupi hrana ili preuzme piće. Srditošću djelujemo i na druge ljude te i njih dovodimo u situaciju da pokleknu pod grijehom.
Šećer inače – u najboljim pričama – dolazi na kraju, no ova priča nije takva. Dapače, kao što joj i »priliči«, posljednja dolazi lijenost. Ona je jedan od najgorih grijeha koji polako izjedaju čovjeka, najviše odvlače ljude od osjećaja suodgovornosti i potrebnosti ovomu svijetu. Stoga, klonite se »opasne sedmorke« i krenite pravim putem, putem mira i ljubavi. Borba je uvijek bilo i bit će, ali Kristovi ratnici uvijek pobjeđuju.
Odgovornost možemo definirati kao čin koji je savjestan, kao čin koji označuje dužnost koju smo valjano obavili. Svaka osoba ima odgovornost prema samomu sebi, prema drugima u zajednici, prema poslu koji obavlja na radnom mjestu ili kod kuće. Postoji više vrsta odgovornosti, kao što su moralna, društvena, krivična i druge. No kako svi ljudi djeluju kao jedna zajednica, dolazimo do pojma suodgovornosti. Zajedničko djelovanje označuje čin koji obvezuje cijelu zajednicu, a postoji mnogo vrsta odgovornosti u koje smo uključeni kao zajednica.
Ako činimo dio određene lokalne zajednice, s ostalim sugrađanima dijelimo suodgovornost prema mjestu u kojem živimo. Važno je kako naš grad izgleda, kakvi su mu sadržaji te ima li dovoljno posla za sve. Kao građani određene zemlje, dijelimo suodgovornost za stanje te zemlje. Važno je da kao zajednica uvijek radimo na poboljšanju problema koji postoje i da se pridržavamo zakona koji su propisani. Naša bi suodgovornost trebala biti i redovito glasovanje na izborima te poticanje ljudi u našem najužem krugu da glasuju. To bi trebala biti dužnost svih građana kojima je stalo do prosperiteta vlastite države. Suodgovornost dijelimo i za stanje našega planeta. Iako mnogi pokušavaju okriviti pojedine zemlje i korporacije za globalno zatopljenje, činjenica je da je globalno društvo u potpunosti zakazalo. Odgovornost se stalno stavlja na leđa nekoga drugoga. Činjenica je da svi ljudi imaju odgovornost prema planetu, ali da i kao zajednice imamo suodgovornost prema planetu.
Nije važno u kojoj zajednici sudjelujemo ili kako se ta zajednica zove – ono što je važno jest da smo svjesni suodgovornosti koju dijelimo. Krivnja ili fokus nije uvijek na onima »većima« ili »važnijima«, nego na svakom sudioniku zajednice. Svaki put kada nešto krene po krivu ili ako šutke gledamo ono što se događa u našim zajednicama, ono što nije u redu – suodgovorni smo.
Recentna povijest čovječanstva pokazuje kako ljudi ne mare za okoliš u kojem žive. Nakon prve i druge industrijske revolucije, strjeloviti globalni ekonomski i tehnološki uzlet temeljio se isključivo na energiji dobivenoj izgaranjem nafte i ugljena. Taj rast nije pratila odgovornost za okoliš u kojem živimo. Stoga u novije vrijeme svjedočimo raznim pojavama koje odudaraju od normalnoga – globalnom zatopljenju, porastu stakleničkih plinova, otapanju ledenjaka na Arktiku i Antarktici i porastu razine mora.
Da bi cijena takvoga ponašanja uskoro mogla postati previsoka za sve stanovnike našega planeta, upozorava u svojoj knjizi »Točna boja neba« naš međunarodno uspješni znanstvenik i član Kraljevskoga društva u Edinburghu prof. dr. sc. Igor Rudan. Akademik Rudan upozorava na uzročno-posljedični niz koji će se javiti kao rezultat neodgovornosti prema okolišu. »Jasno je, međutim, da će eksploatiranje šuma smanjiti raspoloživost kisika, zagađenje voda ograničit će količinu pitke vode, a uništavanje tla ostavljat će nas sa sve manje hrane. Tada će i oni posljednji među nama početi shvaćati da se silan zarađeni novac ne može jesti, piti ni udisati«, napominje Rudan. Riječ je o vrlo ozbiljnom paradoksu – s jedne se strane ponašamo izrazito neodgovorno prema našem okolišu, dok je s druge strane upravo taj naš planet jedino mjesto koje nam pruža uvjete za život. Dakako, mi kao »mali« akteri na globalnoj sceni ne možemo snositi jednaku krivicu za takvo stanje. Ipak, to nas ne izuzima od naše suodgovornosti za sve stvoreno, za naš okoliš. Dovoljno je krenuti od toga kamo i što svakodnevno bacamo, naime, pravilnim razvrstavanjem otpada ne bi se stvaralo smeće koje je poslije teško reciklirati i uz velike financijske troškove.
Odgovorno ponašanje prema okolišu počinje od malih stvari, od onoga što nerijetko smatramo nevažnim sitnicama, i ono je dužnost svih nas. Činjenica da ne ćemo neposredno uočiti neke posljedice odgovornosti prema okolišu ne smije nas obeshrabriti upravo zbog toga što danas svjedočimo štetnostima i dugoročnim posljedicama neodgovornoga ponašanja iz prošlosti.
Pojam suodgovornosti u današnjem vremenu rastegnut je do krajnjih granica, često toliko da dolazi i do apsurda. Kada promatramo sve češće prisutne i nametljive neomarksističke doktrine, ali i one zaostatke doktrina iz bivših komunističko-socijalističkih sustava – pa i u Hrvatskoj – dolazi do »zamagljivanja« granica pojmova, kao i čestoga prebacivanja krivnje i odgovornosti na one koji doista nisu krivi ni za što od onoga za što su optuženi. To je najbolje vidljivo u brojnim današnjim »fenomenima i pojavama« koje se toliko često na sve moguće nasilne načine pokušavaju gurati kao »standardne«. Izmišljotine poput mizoginičnoga društva, novoga patrijarhata i sličnih ekstremno lijevih ideja sada su već postale praksa koja je »normalna«, bez obzira na znanstvenu nedokazivost i pobijanje takvih pogrješnih ideja.
Načelo suodgovornosti, tj. definiranje suodgovornosti bilo je jedna od tema Drugoga vatikanskoga koncila još šezdesetih godina prošloga stoljeća, a ponukan time i koristeći se mislima kardinala Suenensa kao temeljom – o tom je pojmu pisao i naš vrsni teolog Tomislav Janko Šagi-Bunić u svojem djelu u dva sveska »Vrijeme suodgovornosti«. Šagi-Bunić istaknuo je kako je kardinal Suenens govorio da je za razrješenje krize autoriteta koja je tada vladala važno da zavlada suodgovornost, a kao ključnu ideju takvoga promišljanja postavio je »misijsku suodgovornost cjelokupne Crkve«. Naravno, suodgovornost ne označuje i ne može označivati kolektivnu krivnju, a Šagi-Bunić ističe da se prava suodgovornost očituje tek kada svaki pojedinac osjeća potrebu da se brine za cjelinu, bez obzira na raspodijeljenost odgovornosti među pojedincima radi učinkovitijega funkcioniranja zajednice.
Iz toga se može zaključiti da u promišljanju naše vjere o suodgovornosti, kao i o njezinu postizanju, trebamo težiti onim kvalitetama koje su nam već beskrajno mnogo puta isticane, a očituju se najviše u Njegovoj žrtvi i smrti na križu – biti suodgovoran ne znači nužno biti »nositelj dijela krivnje«, nego nositelj dijela tuđega križa – preuzeti dio patnja svojega bližnjega i na taj mu način olakšati teret.
Bog je čovjeku dao život, a svojim je rođenjem taj isti čovjek dobio slobodu da se u životu razvija na svoj, originalan način. Svi smo mi u Božjim očima originalni, jedinstveni i rođeni da živimo i rastemo u zajednici s ostalim ljudima na Zemlji. Dobivanjem slobode dobili smo i odgovornost prema Bogu, prema sebi, ali i prema ostalim članovima ljudske zajednice. No često se dogodi da zaboravljamo na tu odgovornost u društvu i zajednici.
A svi odrastamo u nekoj vrsti zajednice – školskoj, obiteljskoj, vjerskoj, športskoj – i mnoge nas zajednice oblikuju kroz život, a naš udio u tim zajednicama s godinama raste. Preciznije, naša je odgovornost sve veća – i to ne samo za nas, nego i za samu zajednicu. Još od malih nogu stavljeni smo pred izazove suodgovornosti – u vrtićkim danima kod grupnoga rada, u školi s malo sofisticiranijim zadaćama, no ponekad se uhvatimo da smo već od prvoga koraka znali gledati kako izbjeći taj naš mali dio odgovornosti. Suodgovornost je tada dolazila u pitanje, osjećali smo kako će netko od ostalih preuzeti »konce igre u ruke« i potegnuti malo više za nas ostale. Isto tako, postoje i oni »mali kukolji« koji se najčešće drže po strani, a na kraju svega uvijek imaju najviše prigovoriti. Jer lakše je uprijeti prstom u druge negoli se aktivno uključiti u rad.
Kako to obično biva kod ljudi, mnogi se bore s onim predviđanjima i naklapaju »što bi bilo kad bi bilo«: što bi bilo da su ovi pobijedili na izborima, što bi bilo da Zlatko Horvat nije pucao posljednji sedmerac protiv Norveške, što bi… – i tako svi imaju bolje rješenje nakon izvjesnoga događaja. No ljudi smo, živimo u ovom trenutku i tu smo da djelujemo. Tu smo da preuzmemo svoj dio odgovornosti, ali i da znamo sudjelovati u odgovornosti zajednice, suodgovornosti s ljudima. Zato nemojmo gledati na ono što se moglo a nije i nemojmo kukati, nego gledajmo kako ćemo to ispraviti i biti prava kap toga zemaljskoga slapa.
Dok smo još bili djeca, često su nam pojmovi odgovornosti i suodgovornosti bili nepoznati jer su odrasli preuzimali na sebe tu odgovornost govoreći da smo još samo djeca koja ne razumiju što to znači. Često se i danas događa da kada dijete ima starijega brata ili sestru, roditelji smatraju da je onaj tko je stariji ujedno i odgovorniji, prebacujući svu krivnju i odgovornost na starije dijete, iako je ono možda nedužno. Ali dođe vrijeme kada je potrebno da sami počnemo preuzimati odgovornost i da prihvatimo činjenicu da smo svi mi suodgovorni za druge u našoj okolini.
Iako možda ne izravno, ipak smo suodgovorni za sve što se oko nas događa i što drugi čine. Što prije to shvatimo i prihvatimo, svijet će biti bolje i »zdravije« mjesto za život. Kao mladi ljudi, često čujemo od starijih da svijet ostaje na nama, što je točno. Mi smo suodgovorni za budućnost, za druge ljude, njihove postupke. Svojim dobrim primjerom trebali bismo biti od pomoći svima onima kojima je primjer potreban, svojim riječima i djelovanjem možemo djelovati na druge, poučiti i njih što znači odgovornost i na koji su način i oni suodgovorni za sve što se u društvu događa. Zajedničkim snagama, sve je moguće, promjena nabolje na dohvat nam je ruke, samo kada bi se svi ponašali onako kako nas je učio Isus, kada bi slijedili njegov primjer, kako je on preuzimao odgovornost za sve naše grijehe, pa čak i onda kada to nismo zaslužili.
Suodgovorni za druge postajemo čim postanemo svjesni sebe i svojih postupaka. Iako su brojna istraživanja pokazala da u većoj zajednici ljudi sve manje osjećaju odgovornost (difuzija odgovornosti ili efekt promatrača), taj nas osjećaj vara. Iako su svi ljudi jednako suodgovorni, to ne znači da je naša odgovornost manja nego kada smo u manjoj grupi ljudi. Time samo tješimo sebe i prebacujemo odgovornost na druge, kako bismo se osjećali manje loše i kako bismo umirili svoju savjest. Ali savjest će nam biti istinski čista tek onda kada prihvatimo poziv na suodgovornost za druge i na njega odgovorimo najbolje što možemo.
Priredili: M. Erceg, F.Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak
