Znam za neke koji odlaze na duga putovanja kako bi bili na važnoj utakmici. Ili druge koji daju mnogo novca za ulaznicu na koncert popularnoga pjevača. Kako bismo rado dotaknuli nešto od njihove slave i časti…
Ponekad se pitam: je li to toliko važno?! Čini se da u današnjem društvu i svijetu ipak jest. Zato ću vam ispričati jedan pomalo neobičan događaj koji govori zbog čega bismo zapravo trebali biti “počašćeni”!
Nedavno sam upoznala gospođu Nadu. Bila sam na ulici, a ona mi je prišla, predstavila se i tako smo povele kratki razgovor. Poslije sam ju susretala u crkvi. Primijetila sam da dolazi na misu ne samo nedjeljom nego često i tijekom tjedna.
Jednoga sam dana ja njoj prišla i upitala ju bi li možda htjela čitati na svetoj misi. Gospođa Nada bila je vrlo iznenađena te je rekla kako je počašćena što sam ju to pitala. Obećala je da će razmisliti o tome.
Nakon kratkoga vremena javila se da želi čitati te je pitala postoje li liturgijska čitanja na internetu. Potvrdno sam odgovorila i uputila ju gdje ih može pronaći. Rekoh joj da jedino nema tekstova za molitvu vjernika pa me je pitala može li negdje kupiti tu knjigu. Odgovorila sam joj da može, ali da joj to ne preporučujem jer je knjiga prilično skupa. Rekla sam neka jednostavno dođe ranije u crkvu i izvježba ono što će čitati.
Kaže se da je ljubav dosjetljiva. Upravo je tako bilo. Na Uskrs, nakon mise, pristupila mi je gospođa Nada sva uzbuđena i pokazala knjigu molitve vjernika, koju je kupila kako bi mogla izvježbati čitanje. Zaista je kupila tu knjigu!
Sutradan je na misi čitala molitvu vjernika. Vrlo je lijepo čitala. Nakon mise s jednakim uzbuđenjem i radošću više je puta ponovila kako je to za nju čast što može čitati u crkvi. Nije prestajala zahvaljivati te je obećala kako će se uključiti u liturgijske čitače.
Odlazeći kući, u meni su odzvanjale Nadine riječi: “Počašćena sam što mogu u crkvi čitati!” Tako je! Nada je to jako lijepo rekla! Svi bismo trebali biti počašćeni kad možemo nešto učiniti za Boga! Uključiti se u čitače, u ministrantsku skupinu, u crkveni zbor, misijsku skupinu, župni karitas… Pogotovo bi nam trebala biti čast svake nedjelje doći na svetu misu! Trebali bismo biti zahvalni što je živi Krist prisutan među nama i što ga možemo slaviti. U adventu bi nam trebalo biti na čast dolaziti na zornice, u korizmi na križni put, u svibnju i listopadu na molitvu krunice…
Zaista je velika čast biti kršćanin! Oh, kad bismo to samo shvatili, ne bismo toliko tražili slavu od ljudi, nego bismo više činili za Božju čast!
S. Marta Kovačić
