Plodan i dinamičan svećenički i životni put imao je glazbenik i spisatelj Ivan (Ivo) Kokot.
Rođen je u Donjoj Reki kraj Jastrebarskoga 6. kolovoza 1905. Nadbiskupsku gimnaziju u Zagrebu završio je 1924. Potom je kao stipendist francuske vlade od 1924. do 1927. studirao teologiju i crkveno pravo u Strasbourgu, gdje je, uz to, učio crkvenu glazbu. Diplomirao je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i za svećenika je zaređen 1929. Nastavio je učiti glazbu 1933. – 1934. u Franje Dugana st. i u Franje Lučića u njegovoj glazbenoj školi »Polyhymnia«. Od 1929. do 1934. bio je kapelan i gimnazijski kateheta u Križevcima, Varaždinu i Samoboru, od 1934. do 1937. upravljao je župama Rovišće, Zrinski Topolovac i Sveti Petar Čvrstec, gdje je poticao puk na očuvanje nošnji i običaja, a potom je do 1942. u Zagrebu bio gimnazijski kateheta, zamjenik dirigenta katedralnoga zbora, tajnik Cecilijina društva te kratko 1941. – 1942. urednik »Sv. Cecilije«. Nakon toga bio je župnik u Svetoj Klari do 1946., a potom do 1950. u župi Draganić, te je bio ravnatelj crkve sv. Katarine u Zagrebu i ustanove »Naša draga svetišta«. Bio je nazočan na suđenju nadbiskupu 1946. te je dao pisanu izjavu u prilog obrani. Godine 1950. emigrirao je u Rim, gdje je u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima bio orguljaš i zborovođa, a surađivao je i na Radio-Vatikanu. Potom je došao u Španjolsku, gdje je 1952. bio jedan od hrvatskih predstavnika na Međunarodnom euharistijskom kongresu u Barceloni. Pod pseudonimom Zagrebiensis objavio je 1953. brošuru »Nedovršena eroica nadbiskupa Stepinca«. Zbog nekih njegovih objekcija o autentičnosti jedne nadbiskupove izjave na suđenju razvila se 1954. u iseljeničkom tisku podulja polemika. Od 1953. djelovao je u SAD-u, do 1955. kao duhovni pomoćnik u crkvi u Whittieru u Kaliforniji, a potom do 1978. kao svećenik i orguljaš u talijanskoj misiji u Los Angelesu, osim 1963. – 1967., kada je ondje i u Rimu proučavao građu o Michelangelu i Raffaelu. Umro je u Los Angelesu 2. prosinca 1996.
Prije i tijekom rata pisao je u brojnim katoličkim periodikama: »Sv. Ceciliji«, »Luči«, »Katoličkom listu«, »Hrvatskoj straži«, »Obitelji«, »Glasniku sv. Franje«, »Zlatnom klasju«, »Kršćanskoj školi«, »Glasniku Biskupije bosanske i sriemske«, »Proljeću«, »Anđelu čuvaru« te u »Hrvatskom radiši«, »Nedjeljnim vijestima« i »Skladu«. Pisao je članke, osvrte i studije o crkvenoj glazbi i cecilijanskoj misli i pokretu, vjerskim pitanjima, pastoralnoj teologiji i katehetici, pedagoškim temama, narodnim običajima, osobito Žumberka, Prigorja i Međimurja, putopisne bilješke sa svojih studijskih putovanja u Italiji, Švicarskoj i Francuskoj, posebice iz Pariza.
Nakon rata u novinama »L’Osservatore Romano« i časopisima »Fede e arte« (Rim), emigrantskom »Osobi i Duhu« i u »Bogoslovskoj smotri« objavljivao je na talijanskom i hrvatskom radove iz povijesti umjetnosti, poglavito nastojeći na nov način protumačiti simboličko-alegorijsku tematiku Michelangelovih i Raffaelovih djela, dokazujući da sadrže prikaze hrvatskih povijesnih likova i odjeke osmanlijske najezde na hrvatske zemlje. Plod su toga studije »Peti lateranski koncil i alegorijske ilustracije njegovih vodećih misli«, »Koga predstavlja opsjednuti dječak na Raffaelovu preobraženju I. i II.«, »Michelangelova (osobna) teologija spasenja«, »Bosanska kraljica Katarina na zidu ‘Sistine’ u Rimu«, »Simbolika i alegorika vatikanskih divot-umjetnina« i drugo. Važni su isto tako članci u reviji »Osoba i Duh« 1952. na španjolskom jeziku »Euharistijski motivi u hrvatskom narodnom pjesništvu« te na engleskom »Hrvatska euharistijska glazba«. Objavio je još knjižice »Adventisti – novi proroci« 1937. i »Mali misal. Molitvenik za katoličku srednjoškolsku omladinu« 1940. te u stihovima priručnik »Evanđeoski nauk: parole i slike za male i velike« 1968.
Skladao je crkvenu glazbu za dječje, ženske, muške i mješovite zborne sastave te skupljao i za zbor harmonizirao hrvatske narodne popijevke i pjesme iz »Cithare octochorde«. Mogu se istaknuti mise na motive staroga hrvatskoga korala »Zdrava Devicza Maria« i »Otecz naš dobri«, Dječja misa na tekst Milana Pavelića, crkvene skladbe »Regina coeli«, »Gospoja si milostiva«, »Svi u glas«, »Ave Maria«, »Oče naš dobri«, »Hvali, dušo moja, Gospoda« i drugo te svjetovne »Prigorska svadbena suita«, »Dvije napitnice«, »Mala suita«, na motivima starinskih pjesama iz Pokuplja poznata Domjanićeva popijevka »Kaj«. Imao je lijep tenor pa je rado pjevao. Nekoliko skladba tiskano mu je u pjesmaricama »Hrvatski crkveni kantual«, »Pjevajte Gospodu pjesmu novu«, »Slavimo Boga«. Bio je suradnik za glazbeni dio »Nedjeljnoga i blagdanskoga misala«, tiskanoga u Rimu 1966. Taj u onim prilikama pravi kulturni pothvat vodio je svećenik i povjesničar dr. Fabijan Veraja uz suradnju svećenika dr. Krešimira Zorića, dr. Josipa Burića i Kokota. Oplemenjeno preslikama Klovićevih minijatura, bilo je to »tehnički najljepše izdanje Misala i uopće molitvenika što smo ih do sada imali na hrvatskom jeziku«, kako je u uredničkom tekstu ocijenila »Hrvatska revija«.
Svakako bi Kokotov rad i život bilo vrijedno potanje istražiti i predstaviti.
