– »Početak školske godine podsjeti me kako bi hrvatskim maturantima u obveznu lektiru svakako trebalo uvrstiti« Marijana Gubinu i njegov roman »260 dana«, u kojem je očima nevinog 10-godišnjaka ispričao strahote rata koje je njegova obitelj proživjela u Dalju, kad su im dojučerašnji dobri susjedi preko noći postali krvoloci. »Ne mislim da bi hrvatski maturanti to trebali čitati zato da shvate bilo što iz povijesti i da ih se na silu, protiv njihova odabira, obiteljske indoktrinacije ili obrazovno-religijske agresije, uvjerava u prave vrijednosti.« Morali bi ga pročitati »da svoju aktualnu svakodnevicu prestanu uzimati zdravo za gotovo te da svoje mjesto u njoj počinju shvaćati varijabilno, kao lelujavu mijenu« jer je »nakon gotovo 10 000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove odgovornim institucijama poput Ministarstva pravosuđa, glavnog državnog odvjetnika, obavještajnih službi i MUP-a da procesuiraju odgovorne na svim razinama za zločine ili da svoje mjesto ustupe onima koji su kadri to učiniti«… »Pa zato, kad bi je hrvatski maturanti uzeli u ruke, onda bi to bila prava škola za život, prava čitanka saznanja o tankoj liniji koja nejasno dijeli uobičajeno i strašno u životu«, a »posljedica je nasilnog ujedinjavanja i srpske dominacije u prošlosti Balkana, kojem Hrvatska nikad nije pripadala«…
– Hej, čovječe! Vilko, pa što si ti to nadrobio?!? Ovo je neka »papazjanija« sa svih strana sakupljena! Proza-groza!! – užasava se moj Željac, načitan od barokne do književnosti struje svijesti, nad mojim započetim »listom kompjutora«. – Čekaj… ne misliš valjda ovo podvaliti pod svoje?! Pa to je, rekao bih, čisti »frankenštajnizam«! Koliko si mrtvaca spojio u tekstu?!
– Ehm… samo dva… tri – skrušeno priznajem – i… živi su!
– Aaa…? Pa koji ti je vra… – zinuo Željac. – Ne bih to od tebe očekivao! Pa koji ti je bradati jarac došao da takvo što činiš!?
– Ha, čuj… Nedostatak inspiracije? Manjak originalnosti? – petljam do prave istine. – Rokovi stišću. Ha, čuj…
– Ti stvarno nisi normalan! Gori »smuljanik« od onog s pravim »Uljanikom«! Tamo, kao, privatnu firmu bogatih »Istrijana« trebamo svi spašavati iz mršave državne blagajne, a tu se ti, kao, »spašavaš« sljepljivanjem tekstova ljudi koji pišu različitije nego Gundulić i Ferić, jer nisi u stanju napisati nešto svoje?
– Ha, čuj… – nemam kud, pričepio me znalac. – Kad prvi i drugi dobro pišu, a s trećim se slažem… A opet, svi su iz istih novina, valjda i istih stavova…
– No tebe je stvarno ugrizao taj nilski komarac!? Isti stavovi zbog istih novina??? Pa kad je to doba umrlo, valjda još prije nego ona krepana država! – Željac bi mi najradije rastrgao »list kompjutora«, da može. – Pa, Vilko, ti si makar »kvazinovinar«, nemoguće da ne vidiš da su sve današnje novine shizofrene! Na desnoj stranici najveći ljevičari, na lijevoj poneki desničar. Ili, na vrhu zbor lijevih, pri dnu desni solo-tenor… Pa, Vilko moj, ti si fakat zapeo u vremenu! Prvo, kod nas su sve dnevne novine lijeve, a drugo, baš sve imaju pokojeg desnog novinara, češće vanjskog suradnika, za takve domoljubne bedake poput tebe. Par »smokvinih listova« u »kupusovu listu«! Tako da više ne vjeruješ nijednima! Lijevima ne vjerujem još od »samoupravnog komunizma«, a desnima… Pitaš se kako, ako su tako pametni, mogu služiti ovim prvima kao »smokvini listovi«!? Pa naposljetku dobiješ »figu« ili »smokvu« od čitavih novina, kao što će ju dobiti i oni koji dočekaju tvoj tekst!
– Hej, »mužek«, budi se… – kroz naslage gustih snova probija se glasić moje najdraže ženice Jelice. – Rekao si da te probudim dva sata ranije jer još nisi počeo pisati…
– Ajaujj… Jelice, sam te anđeo poslao! – radosno cjelivam ženu »kak da sam študent«. – Baš sam ružno sanjao. I baš dobro da si me probudila! Pa imam vremena… makar za jedan tekst »smuljanik«!
