Mirovinski zakon u Hrvatskoj ne uvažava posebne činjenice, a ni okolnosti koje su tijekom Domovinskoga rata i privatizacije utjecale na povećanu dugotrajnu nezaposlenost, koja je imala posljedicu neostvarivanje kontinuiteta mirovinskoga staža. Naime, tijekom Domovinskoga rata brojna su poduzeća i poslodavci smanjivali svoje aktivnosti ili čak i prekidali svoju gospodarsku djelatnost te su zbog toga morali otkazivati svojim zaposlenicima i odjavljivati ih od mirovinskoga osiguranja.
Usporedno s time, odvijala se i privatizacija, koju su često mnogi novi vlasnici zlorabili tako da su otpuštali viškove radnika ili im prestajali plaćati obvezne doprinose za mirovinsko osiguranje. Sve je bilo u skladu sa zakonskim propisima o radnim odnosima koji su tada vrijedili.
U nekim slučajevima isti se učinak postizao radikalnim smanjivanjima plaća ili pak uskratom plaća, pa su sami zaposlenici davali otkaze i tako ostajali bez staža. Zbog općega kriznoga stanja na tržištu rada nije bilo lako naći drugi novi posao. Dakle, svi su bez svoje izravne odgovornosti došli u stanje bez mogućnosti ostvarivanja mirovinskoga staža, a godine života redale su im se prema ispunjavanju uvjeta starosti propisanih za mirovine.
No mirovinski propisi stalno su se mijenjali u pravcu povećavanja uvjeta staža i uvjeta starosti, ovisno o tome radi li se o starosnim mirovinama ili prijevremenim starosnim mirovinama. Mirovinski zakon propisuje da se pravo na starosnu mirovinu stječe kada se navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskoga staža. Međutim, u prijelaznom razdoblju od 2014. do 2029. godine zakon dopušta da žene ostvaruju pravo na starosnu mirovinu prema povoljnijim uvjetima, s nižom starosnom dobi, pa tako tijekom ove godine žene ispunjavaju uvjete za starosnu mirovinu kada navrše 62 godine života, a iduće godine ispunjavat će uvjete tek sa starošću od 62 godine i tri mjeseca.
Taj će se uvjet starosti povećavati za žene svake godine za tri mjeseca, sve do isteka 2029. godine, pa će od početka 2030. godine moći i žene ostvarivati pravo na starosnu mirovinu tek s navršenih 65 godina. Dakle, žene će biti tobože izjednačene s muškarcima. Takvo »izjednačavanje« žena nažalost nije njima u prilog. Ne rješava se ni pitanje zakidanja žena majki koje nisu radile zbog rađanja i odgoja djece pa nisu ostvarivale u određenim razdobljima mirovinski staž. Čak je u prvom mirovinskom zakonu Republike Hrvatske postojao sličan propis, ali nije nikada proveden te je kasnije i brisan.
Postavlja se pitanje zašto svi dosadašnji zakonodavci nemaju »sluha« za taj problem, nego se radije bave demagoškim idejama uvođenja tzv. »nacionalne mirovine«, koja bi se priznavala bez ikakva mirovinskoga staža svim hrvatskim državljanima s boravištem od najmanje 15 godina u Hrvatskoj, što bi još više opteretilo porezne obveznike i uplatitelje mirovinskoga doprinosa, a u korist onih koji nikada nisu radili ni uplaćivali doprinose za mirovinsko osiguranje u Hrvatskoj.
Posebni su slučajevi kad se radi o pravu na starosnu mirovinu za dugogodišnjega osiguranika. Tada osiguranik ispunjava uvjete kada navrši 60 godina života i 41 godinu staža osiguranja. Međutim, u 41 godinu staža uračunava se samo staž osiguranja, ali ne i poseban staž. Mirovina se određuje bez smanjenja – tzv. penalizacije. To pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnjega osiguranika ne može steći osiguranik koji ispunjava uvjete za redovitu starosnu mirovinu, odnosno koji ima navršenih 65 godina (muškarac), a ni žena koja u 2018. g. ima 62 godine.
Pravo na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu osiguranik stječe od dana kada su ispunjeni uvjeti za mirovinu, s tim što se to pravo može ostvariti tek nakon prestanka osiguranja (zaposlenje, obavljanje obrtničke ili poljoprivredne djelatnosti i dr.).
Postoji ipak iznimka za osiguranika koji je na osnovi izmijenjenoga ugovora o radu nastavio raditi, ali do polovice punoga radnoga vremena, tada može i bez prestanka radnoga odnosa steći pravo na starosnu mirovinu. Nezaposlena osoba, kada preda zahtjev za mirovinu, odnosno osoba koja nije u osiguranju, pravo na mirovinu ima najranije od prvoga idućega dana nakon prestanka radnoga odnosa, ako je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od prestanka osiguranja, a ako je zahtjev podnesen nakon isteka navedenoga roka, osiguranik ima pravo na mirovinu najranije šest mjeseci unatrag računajući od prvoga dana idućega mjeseca nakon podnošenja zahtjeva. Unutar navedenih razdoblja osiguranik može birati datum od kada želi da mu se prizna pravo na mirovinu.