Premda je za života uživao glas učena i vrsna govornika, teologa i pjesnika, Josip Marinović jedan je od zaboravljenih hrvatskih isusovaca zadnje generacije 18. st. koji su živjeli i djelovali izvan domovine. Dosadašnja se literatura o njemu svodi samo na nekoliko naslova, nastalih uglavnom u prvoj polovici 19. st. kada ga spominju dalmatinski i venetski povjesničari književnosti i isusovački bibliografi. Jedini opširniji životopis objavljen u Dubrovniku napisao je g. 1833. njegov sugrađanin iz Perasta Antun Bašić.
Josip Marinović rođen je 9. lipnja 1741. u uglednoj trgovačkoj obitelji u Perastu u Boki kotorskoj. Kao mladić odlučio se posvetiti crkvenomu staležu te je u jesen 1756. otišao u Ilirski kolegij u Loretu, gdje su isusovci još od 1580. odgajali svećenički podmladak iz Dalmacije i zemalja pod turskom vlašću. Tamo je završio četiri viša gimnazijska razreda. U vrijeme prve godine studija filozofije u Rimu 1761. ušao je u isusovački red. Nakon dvogodišnjega novicijata usavršavao je retoriku i studirao filozofiju. Godine 1767. bio je profesor na talijanskim gimnazijama, godinu dana u Livornu i po dvije godine u Viterbu i Fermu. U godini ukinuća isusovačkoga reda 1773. studirao je teologiju u Rimskom kolegiju i bio pomoćnik upravitelja muzeja, koji je na tom sveučilištu u 17. stoljeću osnovao glasoviti učenjak isusovac Atanazije Kircher. Nakon što je završio teologiju i bio zaređen za svećenika neko je vrijeme boravio u rodnom Perastu, a zatim je otišao u Veneciju bratu koji se bavio trgovinom. Tamo je obavljao svećeničku službu, došavši na glas kao izvrstan i vrlo tražen propovjednik. Imao je širok krug prijatelja učenih ljudi, a kao član više akademija nastupao je svojim govorima i latinskim pjesmama. Za profesora teologije na obnovljenoj bogosloviji u konventu »S. Stefano« u Veneciji izabran je 1758. i tamo je predavao sve do 1797. Od prijateljskih veza u Veneciji najplodnija je za Marinovića bila ona s bogatim bankarom Armencem, markizom Giovannijem de Serposom, kod kojega je neko vrijeme i stanovao kada mu je brat bankrotirao u trgovačkim poslovima. Markiz de Serpos godinama je pokušavao pomoći armenskim katolicima u njihovu teškom položaju i progonima u Osmanskom Carstvu.
Armenski su patrijarsi (»catholicosi«) od početka kršćanstva u toj zemlji podupirali veze s rimskim biskupom, neki i kasnije, a na saboru u Firenzi 1439. s Rimom se sjedinio samo dio armenskih kršćana, iz Male Armenije, a u Velikoj Armeniji unija nije bila prihvaćena. Tek od 1740. redaju se sjedinjeni patrijarsi sa sjedištem u Libanonu, čija se vlast protezala na Armence u Siriji, Ciliciji, Mezopotamiji, Palestini i Egiptu, ali ih nije priznavao sultan. Naime, još je sultan Mehmed II. u Carigradu 1461. uspostavio svoga patrijarha (»patrika«) za Armence u Osmanskom Carstvu, kojemu su bili podvrgnuti i Armenci sjedinjeni s Rimom. Posebice od 18. st. armenski su katolici izloženi stalnomu pritisku i progonima turske vlasti i carigradskih patrijarha. Ne samo da nisu smjeli imati vlastite crkve, nego ni slobodno obavljati vjerske službe i obrede izvan nesjedinjenih crkava, a bili su prisiljavani primati sakramente od nesjedinjenih svećenika. Često su u to vrijeme stizale u Rim pritužbe o progonima, pa i o ubijanju katoličkih svećenika i vjernika.
U takvu položaju armenskih katolika Rim nakon dugoga oklijevanja donosi sredinom 18. st. odluku da je zajedništvo katolika s nesjedinjenima u službi Božjoj i obredima (communio in divinis) vrijedeće, premda nedopušteno, ali se u tom slučaju dopušta kao manje zlo. Godine 1779. rimskoj Kongregaciji za širenje vjere predočen je još teži problem: je li armenskim katolicima dopušteno kadšto ući u raskolničke crkve i ondje obavljati vjerske obrede u skladu s katoličkim običajima, da bi se izbjegli teški progoni i održalo mirno ispovijedanje katoličke vjere? Problem je nastao zbog toga što su nesjedinjeni Armenci oklevetali katolike da odlaze u latinske crkve i tamo daju obilnu milostinju koja odlazi iz carstva te da katolički mladići studiraju u Europi i vraćajući se propagiraju katoličku vjeru i potiču pobunu protiv Osmanskoga Carstva. Vlast je tada izdala stroge naredbe kojima su armenski katolici bili primorani pohađati nesjedinjene crkve i primati sakramente samo od nesjedinjenih svećenika. Kongregacija je prije nego što donese odluku željela čuti mišljenja armenskih i latinskih prelata i misionara. Tako su počele duge rasprave i polemike u kojima su jedni zastupali da treba tolerirati communio in divinis armenskih katolika s pravoslavnima, a drugi sasvim suprotno, optužujući čak katolike koji bi odlazili u nesjedinjene crkve da se odriču prave vjere.
Markiz de Serpos također se uključio u akciju onih koji su tražili razumijevanje i toleranciju za armenske katolike. Nakon što je uzaludno nastojao utjecati na rimsku kongregaciju, zamolio je svoga prijatelja Marinovića da napiše teološko-pravnu raspravu o spornom pitanju s ciljem zaštite njegovih sunarodnjaka. Tako je nastalo djelo na talijanskom objavljeno 1783. u Veneciji »Polemičko-kritička rasprava u dva slučaja savjesti armenskih katolika, podložnika Osmanskoga Carstva«, koje je Serpos izdao o svom trošku i pod svojim imenom te ga poslao kongregaciji propagande. Bogato dokumentirano i trijezno napisanu raspravu pohvalili su i odobravali mnogi časopisi iz Italije i drugih zemalja te više sveučilišta i učenih teologa. Međutim, skupina teologa sa Sveučilišta u Sieni osudila je Serpos-Marinovićevo djelo. U međuvremenu, dok je trajala polemika, Serpos je izdao drugo golemo djelo u tri knjige na 1600 stranica o Armencima i ponovno ga prikazao kongregaciji. On izričito spominje kako ga je napisao njegov bliski prijatelj, vješt teologiji i pravu, a autor Marinović koristi se ne samo svom dotadašnjom zapadnom literaturom i crkvenim dokumentima o Armencima, nego i mnogim armenskim izvorima i djelima, dotada nimalo ili malo poznatim europskim autorima. On općim pregledom civilne i crkvene povijesti, praksom crkvenih obreda i običaja te odnosa Armenaca s Rimom želi dokazati pravovjernost i katolički karakter armenske Crkve i pobiti krivu sliku o njoj na zapadu. Nakon dugotrajnih diplomatskih pregovora Vatikan je uz pomoć Austrije i Rusije uspio postići da sultan 1830. prizna Armensku katoličku Crkvu i uspostavi njihovu metropoliju u Carigradu.
Marinović je potkraj života dobio priznanje za svoje djelo. Rodni Perast izabrao ga je još 1784. za župnika i opata Sv. Jurja, otočića kraj Perasta, a 1800. ponuđena mu je biskupska stolica u Kotoru, no on je to odbio. Iste ga je godine papa Pio VII. pozvao za teologa penitencijara (ispovjednika) u crkvi sv. Petra u Vatikanu, gdje je nakon više od godinu dana preminuo 13. rujna 1801. u nekadašnjoj isusovačkoj kući »Al Gesu«.
Rad Ivana Marinovića svakako je važan kao jedan od prvih na zapadu koji želi rehabilitirati armensku Crkvu pred europskom javnošću i donijeti pravu sliku o njoj i njezinoj povijesti i sadašnjosti, a njegovo zauzimanje i nastojanje zbližavanja Istoka i Zapada i za jedinstvo kršćana nisu nikada izgubili na važnosti i aktualnosti.
NASTAVLJA SE
