Prestižnu nagradu za najbolju knjigu iz povijesti »Mirjana Gross«, koju dodjeljuju Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti i Društvo za hrvatsku povjesnicu, za prošlu je godinu dobio dr. Robert Skenderović, autor »Povijesti podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) od doseljavanja do propasti Austro-Ugarske Monarhije« u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice i Hrvatskoga instituta za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Budući da je nagrada prethodila nedavno održanoj dvodnevnoj proslavi »Dužijanca u Zagrebu« koja je završena u zagrebačkoj prvostolnici i na Trgu bana Josipa Jelačića, zamolili smo autora knjige za razgovor o povijesnim činjenicama koje su stvarale i utvrđivale nacionalni i vjerski identitet toga malenoga dijela hrvatskoga naroda, a u tom svjetlu i o nekim aktualnim političkim temama.
Rođen je g. 1972. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i povijest 1997., a već sljedeće godine zaposlio se u Hrvatskom institutu za povijest, u Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu. Na istom je fakultetu g. 2005. obranio doktorsku disertaciju, a 2012. izabran je u znanstveno zvanje višega znanstvenoga suradnika. Objavio je više od četrdeset znanstvenih radova o crkvenoj povijesti, sudjelovao u 50-ak domaćih i međunarodnih skupova, u organizaciji nekoliko njih, od 2001. član je uredništva časopisa »Scrinia Slavonica«, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu bio je vanjski asistent, bio je uključen u nekoliko obrazovnih projekata o holokaustu i predsjednik Znanstvenoga vijeća Hrvatskoga instituta za povijest, a predaje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
DR. SKENDEROVIĆ: Doista, moj interes za povijest podunavskih Hrvata proizlazi iz »gena panonskih« koje imam po otčevoj strani. Moji Skenderovići stoljećima žive u Subotici i Tavankutu. Iako sam rođen u Zagrebu, uz Podunavlje i Bačku vezan sam od djetinjstva. Znanstveni interes za povijest podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca – u meni se probudio prije dva desetljeća, tijekom studija povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tada sam uvidio da se o povijesti podunavskih Hrvata, dijela našega naroda koji je živio i danas živi između Dunava i Tise, vrlo malo zna i to me je potaknulo na moja prva istraživanja.
DR. SKENDEROVIĆ: U knjizi dokazujem da se najstarija hrvatska naselja u prostoru između Dunava i Tise mogu pratiti od kraja srednjega vijeka, točnije od 15. stoljeća. To je razdoblje kada su se u Podunavlje doselili brojni hrvatski katolici, ponajviše iz Bosne. Tada su nastala hrvatska naselja smještena uz Dunav. Potomci tih doseljenika poznati su danas kao Šokci, tj. šokački Hrvati. Nakon Mohačke bitke 1526. godine prostor ugarskoga Podunavlja dolazi pod vlast Osmanlija i tada se u Bačku naseljavaju Bunjevci. Već krajem 17. stoljeća naseljena su sva mjesta u kojima i danas žive podunavski Hrvati. No u knjizi sam obuhvatio i razdoblje 18. i 19. stoljeća zato što su to stoljeća u kojima je trajalo njihovo identitetsko oblikovanje. Tijekom 18. stoljeća podunavski su Hrvati imali bogatu kulturnu djelatnost koju su predvodili franjevci. To je vrijeme djelovanja glasovitoga Budimskoga kulturnoga kruga koji je nastao zahvaljujući djelovanju franjevačkoga visokoga učilišta u budimskom samostanu Rana sv. Franje, u kojem su djelovali velikani fra Stipan Vilov, fra Lovro Bračuljević i fra Emerik Pavić. Tijekom 19. stoljeća nastupaju modernizacijski procesi koji u prvi plan dovode svjetovne intelektualce i javne djelatnike. To je i vrijeme oblikovanja modernoga nacionalnoga identiteta podunavskih Hrvata. Početkom 20. stoljeća identitetsko oblikovanje već je završilo, a onda 1918. godine dolazi do raspada Austro-Ugarske Monarhije. Tada započinje sasvim novo razdoblje. Zato sam odlučio tu knjigu završiti sa 1918. godinom.
DR. SKENDEROVIĆ: Ključni znanstveni problem o kojem se već dugo »lome koplja« između hrvatskih, srpskih i mađarskih znanstvenika jest pitanje identitetske, odnosno nacionalne pripadnosti podunavskih Bunjevaca i Šokaca. Znanstveni su problemi nastali kao posljedica političkih odnosa, točnije oblikovanja modernih nacija u 19. stoljeću. U tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji tijekom druge polovice 19. stoljeća mađarski su znanstvenici počeli zagovarati tezu da Bunjevci i Šokci nisu Hrvati, nego da su neki ostatci predmađarskih, pa i predslavenskih naroda koji su živjeli u Podunavlju. Jasno je da je ta teza bila usmjerena prema tome da se podunavske Bunjevce i Šokce odvoji od hrvatskoga naroda i da se oni onda postupno asimiliraju. Nakon 1918. godine takve su teze prihvatili srpski znanstveni i državni krugovi, ponovno s istim ciljem odvajanja Bunjevaca i Šokaca od hrvatskoga naroda. Na drugoj strani hrvatski znanstveni krugovi nisu tijekom tih 150 godina bili u mogućnosti uspješno odgovoriti na takve teze. Razlog je, jasno, ležao u općem političkom položaju Hrvata, kako u Austro-Ugarskoj Monarhiji do 1918. godine tako i u prvoj i drugoj Jugoslaviji od 1918. do 1990. godine. U takvom političkom okruženju malo je bilo hrvatskih znanstvenika koji su imali hrabrosti stati u obranu hrvatstva Bunjevaca i Šokaca. Svi su oni stradali na ovaj ili onaj način. Primjerice, pokojni dr. Ante Sekulić, jedan od najvećih poznavatelja povijesti i kulturnoga nasljeđa podunavskih Hrvata, hrabro se na akademskoj razini borio za to da se priznaju hrvatski korijeni Bunjevaca i Šokaca, ali je od komunističkih vlasti zbog toga dva puta bio osuđen na zatvorske kazne. Nakon 1990. godine promijenilo se političko okruženje. Hrvatska je danas suverena država pa se i stajališta hrvatskih povjesničara više uvažavaju na međunarodnoj akademskoj sceni. Zaključio sam da je došlo vrijeme da se jednom knjigom pruže argumenti koji dokazuju da su podunavski Hrvati, Bunjevci i Šokci, stoljećima zajedno sa svim ostalim Hrvatima sudjelovali u oblikovanju zajedničke hrvatske kulture i identiteta.
DR. SKENDEROVIĆ: U svojoj knjizi odlučio sam preispitati stajališta prijašnjih autora o podrijetlu Bunjevaca. Ponajprije sam želio prostorno i vremenski odrediti nastanak bunjevačkoga identiteta koji označavamo kao »subetnički identitet« jer unutar hrvatskoga etničkoga identiteta ima svoje posebnosti. Gledajući prostorno, na temelju toponima, zaključio sam da je bunjevački identitet nastao na dinarsko-svilajskom prostoru u razdoblju ranoga novoga vijeka. Smatram da se pojava bunjevačkoga identiteta treba povezivati uz osmanlijska osvajanja koja su u taj prostor dovela pravoslavne podanike. Nesumnjivo je da su novodoseljeni pravoslavci starinačko katoličko stanovništvo u dinarsko-svilajskom prostoru nazivali bunjevačkim imenom kao imenom iz poruge. Vidljivo je i da ga katoličko stanovništvo dugo nije prihvaćalo. Primjerice, lako se može zaključiti, ali nitko nije dosad naglasio da je broj dokumenata koji spominju bunjevačko ime u Podunavlju tijekom 17. i 18. stoljeća uočljivo mali i da su se sami Bunjevci u najstarijim izvorima u Bačkoj ponajviše nazivali Dalmatincima. Taj dalmatinski identitet bio je snažno prisutan i u njihovim najvećim središtima Subotici i Segedinu. Tek u drugoj polovici 19. stoljeća bunjevački je identitet prihvaćen kao identitet na koji su Bunjevci bili ponosni, a dalmatinski je polako nestajao. Pretpostavljam da se to dogodilo zbog političkoga pritiska na naše ljude jer je dalmatinski identitet jasno upućivao na hrvatske korijene.
DR. SKENDEROVIĆ: Zanimljivo je i povezivanje Bunjevaca s rijekom Bunom. Priča o podrijetlu iz Hercegovine i od rijeke Bune pokazuje da postoje neke predaje koje su čvrsto ukorijenjene u narodu, pa ih znanstvena istraživanja teško mogu promijeniti. Ta predaja da su Bunjevci dobili ime po rijeci Buni potječe još od kraja 18. stoljeća kada su je afirmirali putopisac Alberto Fortis i slavonski franjevac Marijan Lanosović. Predaja je vrlo draga Bunjevcima jer ih povezuje s Hercegovinom i hercegovačkim Hrvatima, a preko njih s čitavim hrvatskim narodom. No dosadašnja istraživanja nisu uspjela naći povijesne izvore koji bi potvrdili tu predaju. Može se reći da dio bunjevačkih rodova može naći svoje podrijetlo u zapadnoj Hercegovini, ali nema dokaza koji bi Bunjevce povezivali s istočnom Hercegovinom i rijekom Bunom. Toponimi i poznati povijesni izvori upućuju na zaključak da je jezgra bunjevačkoga identiteta nastala, kao što sam spomenuo, u dinarsko-svilajskom prostoru. Stoga i etimološko tumačenje da ime Bunjevac dolazi od rijeke Bune nema nikakvoga čvrstoga uporišta.
DR. SKENDEROVIĆ: Treba razlikovati vrijeme predmodernoga etno-kulturnoga identiteta prije 19. stoljeća i vrijeme oblikovanja moderne nacionalne svijesti u 19. stoljeću. Hrvati su se kao narod razvijali u vrlo specifičnim, zapravo vrlo nepovoljnim političkim prilikama. Naš je identitet stoljećima, sve do 19. stoljeća bio zapravo trojedan hrvatsko-slavonsko-dalmatinski. Ta trojednost vrlo je zanimljiva. Ona je mogla funkcionirati u predmoderno doba jer su tada etnički identiteti bili složeniji. Jasno, trojednost imena nastala je kao posljedica političkih (ne)prilika u kojima smo živjeli. U 19. stoljeću polako se ponovno širi hrvatsko ime kao zajedničko nacionalno ime. Tako je bilo i među podunavskim Hrvatima. Oni su sudjelovali u predmodernom etno-kulturnom zajedništvu pod subetničkim imenima, kao Dalmatinci Bunjevci i Šokci, a tijekom druge polovice 19. stoljeća sve više se među njima učvršćuje moderni hrvatski nacionalni identitet.
DR. SKENDEROVIĆ: Najistaknutija osoba povijesti podunavskih Hrvata svakako je kalački kanonik i naslovni biskup Ivan Antunović koji je preporoditelj podunavskih Hrvata, i Bunjevaca i Šokaca. On je svoj preporodni rad započeo 1869. godine, u vrijeme kada je mađarizacija u Ugarskoj bila najžešća. Antunović je svojim preporodnim djelovanjem riskirao da se čitava mađarska javnost, mediji i crkvena hijerarhija okrenu protiv njega. To mu se doista i dogodilo, ali je do smrti 1888. godine uspio izgraditi temelje prosvjetnoga, kulturnoga i društvenoga djelovanja podunavskih Hrvata. On je pokrenuo naše prve novine u Bačkoj, a poticao je i izdavanje knjiga i udžbenika na hrvatskom jeziku. Osobno je financijski podupirao školovanje više od dvjesto gimnazijalaca i studenata te je time stvorio intelektualnu elitu. Osim toga, povezao je podunavske Hrvate s Hrvatskom, tadašnjom Trojednom Kraljevinom, na političkom i kulturnom planu. Uz Antunovića veliku su ulogu kasnije igrali svećenici Pajo Kujundžić, Blaško Rajić i Lajčo Budanović. Treba naglasiti da je među navedenom trojicom u to doba glavnu ulogu igrao Kujundžić i da je on nakon Antunovićeve smrti bio najistaknutiji lider bačkih Hrvata sve do Prvoga svjetskoga rata. U svojem javnom radu Kujundžić je bio jasno hrvatski orijentiran te je najzaslužniji što se moderni hrvatski identitet učvrstio među bačkim Bunjevcima i Šokcima već uoči Prvoga svjetskoga rata. Druga dvojica spomenutih svećenika bila su još mlada u to doba, ali već jako aktivna. Blaško Rajić mnogo je radio na polju društvenoga organiziranja bačkih Hrvata. Svakako je najpoznatija njegova inicijativa velike proslave žetvene svečanosti nazvane »Dužijanca«, koju je započeo 1911. godine, a slavi se sve do danas. Lajčo Budanović bio je također vrlo jako društveno angažiran pa je 1923. godine imenovan prvim administratorom Subotičke biskupije, a kasnije i punopravnim rezidencijalnim biskupom. Od kraja 19. stoljeća među vodećim imenima podunavskih Hrvata sve je više svjetovnih osoba. U društvenom i političkom životu osobito su važni bili braća Beno i Vranje Sudarević, Stipan Vojnić Tunić, Mirko Ivković Ivandekić i drugi. Zanimljivo je da su ti lideri većinom bili odvjetnici, jer bili su financijski i profesionalno neovisni pa su se mogli osobno suprotstavljati politici središnjih vlasti.
DR. SKENDEROVIĆ: Djelovanje Društva sv. Jeronima i Matice hrvatske među podunavskim Hrvatima bilo je dosad gotovo neistraženo. No povijesni izvori pokazuju da su te dvije važne kulturno-prosvjetne institucije djelovale u Bačkoj već krajem 19. stoljeća i da je već na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće većina vodećih podunavskih Hrvata bila uključena u rad tih institucija. Među njima najaktivniji su bili svećenici, učitelji i kulturni djelatnici. Brojne su hrvatske obitelji u ugarskom Podunavlju, ponajviše u Bačkoj, kupovale njihove knjige i kalendare te su i na taj način bile uključene u šira hrvatska društvena i kulturna zbivanja. Osim toga, te su institucije svojim izdanjima i aktivnostima poticale zainteresiranost hrvatske javnosti za položaj podunavskih Hrvata. Zato nije čudno da su podunavski Hrvati i Društvo sv. Jeronima i Maticu hrvatsku smatrali svojim institucijama i da su se u velikom broju uključivali u njihov rad. Nakon Prvoga svjetskoga rata u Društvu sv. Jeronima u Zagrebu jednu od vodećih funkcija zauzeo je dr. Josip Andrić, poznati muzikolog i književnik. Dr. Andrić rođen je u Bukinu, današnjem Mladenovu, u Bačkoj, te je kao takav još više usmjerio interes članova Društva sv. Jeronima i hrvatske javnosti prema Bačkoj.
DR. SKENDEROVIĆ: Drago mi je da je moja knjiga potaknula veći interes medija i javnosti za život podunavskih Hrvata i njihov trenutačni položaj. Danas se u Hrvatskoj o njima piše mnogo više nego prije desetak godina i to je vrlo važno. Što se tiče Hrvata u mađarskom dijelu Podunavlja, njihov je manjinski položaj prilično dobro uređen. Oni se bore s prirodnim procesima asimilacije, ali vidljivi su pomaci na planu njihove organiziranosti i kulturne aktivnosti. Na drugoj strani mnogo je teži položaj Hrvata u Vojvodini. Oni su već desetljećima izloženi vrlo negativnim odnosima srpske javnosti prema svemu što nosi hrvatski predznak.
