»Svatko u životu ima svoj križ« rečenica je koju smo mnogi čuli od naših starih. No nismo ni svjesni koliko smo zapravo sretni što imamo mogućnost vidjeti i čuti svijet oko sebe, a još više gaziti po njemu. Jer postoje ljudi koji nikad ne će čuti glas svojih najbližih, cvrkut ptica, melodiju pojedine skladbe ili neki od mnoštva zvukova koje nam donosi svijet. Neki će imati sreću pa će im to biti, bar u nekom dijelu, omogućeno uz pomoć tehnologije. Ususret Međunarodnomu danu gluhih (29. rujna) pišemo baš o njima – osobama sa slušnim poteškoćama.
Svake je godine krajem rujna Međunarodni dan gluhih kako bi se ljudima podigla svijest o specifičnim problemima i potrebama gluhih osoba. Takvi se ljudi još bore s izazovima suvremenoga svijeta, a na nama je da im pokušamo pomoći. Pomoći ima sve više, ali još postoji određena doza odbacivanja osoba s tom poteškoćom ili tim hendikepom. Neki si pak daju truda te se informiraju o gluhoći i mogućnostima gluhih osoba te se od najranije dobi osobe sa slušnim hendikepom uče i usmjeravaju prema onom što će im pomoći u daljnjem obrazovanju, ali i životu. Osobni asistent, učenje znakovnoga jezika, moguća ugradnja umjetne pužnice – neki su od načina pomoći gluhim osobama. U Bibliji, ali i crkvenim dokumentima možemo pronaći ono što Crkva kaže o odnosu prema osobama s poteškoćama, a o pomoći u našem podneblju možemo se informirati u župi.
Osobe sa slušnim poteškoćama možda i ne čuju što im želimo reći, ali mogu to saznati na druge načine. Zbog svoga problema ne bi smjeli biti manje vrijedni, nego je na nama da nađemo načina kako bi i oni što efikasnije mogli sudjelovati u životu zajednice. Jer tko kaže da u nekom od njih ne čuči primjerice nova Slava Raškaj ili pak kvalitetan kuhar, informatičar ili netko drugi, a prije svega i uvijek – čovjek.
Pogledom u povijest, već nam Biblija donosi izvješća o odnosu prema bolesnicima, invalidima i drugim osobama s različitim poteškoćama. Isus se često susretao s potrebitima i odbačenima od cijeloga društva, na taj način pokazujući savršenu Božju ljubav na djelu. Crkva slijedi taj Isusov nauk te štiti osobe s poteškoćama i pomaže im – bilo duhovnim razgovorom, susretima i druženjima ili financijskom podrškom te posjetima volontera.
U Bibliji se Isus nekoliko puta susreće sa slijepim osobama, koje ozdravlja zbog njihove vjere. Tako se u Markovu evanđelju (10, 46-52) pojavljuje Bartimej – slijepi prosjak koji zaziva Isusovo ime i njegovu milost unatoč ušutkavanju ostalih. Fra Tomislav Pervan o tom događaju piše: »Isusovo je okružje slijepo. Slijepo za Isusa i ono što se u njemu zbiva i otkriva svijetu. Bartimej vidi bolje od ostalih. Usprkos slijepim očima, vidi on dublje, dalje i zornije od Isusove pratnje. Zato se ne dade smesti. Njemu je kucnuo mesijanski, zvjezdani trenutak u životu. Mnogi su svjedočili tomu susretu, no samo je slijepac zazivao Isusa. Unatoč zdravim očima tolikih, samo je jedan gledao srcem.«
Danas se često zapitamo je li moguće živjeti po Bibliji i savršeno, bezuvjetno voljeti zbog tempa i načina života. Često zbog toga, baš kao i u spomenutom evanđelju, ušutkujemo sami sebe ili druge kako bi se uklopili. No evanđelje se živi i danas! Pravi primjer za to je sveta Majka Terezija koja je cijeli svoj život posvetila bolesnima, a posebice onim najodbačenijima. No evanđelje i vjera u Isusa Majci Tereziji bili su neiscrpni izvori ljubavi i snage. Kao kršćani trebamo se boriti za zaštitu najslabijih i prihvaćanje osoba u njihovoj različitosti. Zato svi trebamo slijediti Kristov primjer po vlastitim mogućnostima, dobi i vremenu te pomagati osobama s poteškoćama u svom okruženju.
Briga za bližnje, a posebno za one kojima je potrebna dodatna pomoć, nije samo zadaća nas kršćana, nego općenito društva i njegovih institucija. U tome posebnu težinu i snagu ima država koja pravilnim poticanjem i preusmjeravanjem resursa olakšava svakodnevne poteškoće korisnicima različitih programa. Takva posebna skrb zahtijeva i mnogo više odricanja i vremena, a sav uložen trud ima iznimnu težinu. Treba prilagoditi i organizirati programe, dodatno i pravilno obrazovati nastavnike, asistente i sve uključene u rad i obrazovni program, a program se mora marljivo i pravilno izvršavati.
U skrbi, rehabilitaciji i dijagnostici za osobe sa slušnim poteškoćama po svojem iznimnom radu ističe se poliklinika »Suvag« iz Zagreba, koja djeluje na desetak mjesta diljem grada. Rehabilitacija, medicinska dijagnostika, obrazovanje i znanstveni rad samo su neki od načina na koje ta zdravstvena ustanova pridonosi što boljoj integraciji osoba kojima je život otežan – bilo to nedovoljno razvijen govor, oštećen sluh ili neki od poremećaja glasa i govora. Prema službenim stranicama poliklinike »Suvag« raznim programima dnevno je obuhvaćeno oko 1000 osoba s teškoćama u slušanju i govoru, a više od 80 posto pacijenata su djeca. Institucija koja je svojim iznimnim radom zavrijedila svaki spomen zagrebački je Centar za odgoj i obrazovanje »Slava Raškaj« koji nosi ime slavne hrvatske slikarice s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Isprva nazvan »Zemaljski zavod za gluhonijeme u Zagrebu« sa svojim je djelovanjem započeo još 1891. godine, a danas djeluje na dvije lokacije u gradu. Centar također radi s osobama oštećena sluha i s problemima u komunikaciji, ali se bavi i obrazovanjem i radom s osobama koje imaju teškoće u komunikaciji iz autističnoga spektra, a usluge su dostupne od rođenja do tridesete godine.
Rad takvih institucija i ljudi velika srca koji rade specifične i zahtjevne poslove samo je primjer onoga čemu trebamo težiti kao društvo. Drugačijima pomoći, ali ih i integrirati i »postaviti na noge« slobodne i neovisne.
Hrvatski je zavod za javno zdravstvo 2013. godine objavio da u Hrvatskoj ima 13 206 osoba s oštećenjem sluha. To znači da od ukupnoga broja osoba s invaliditetom osoba s oštećenjem sluha ima čak 2,5 posto. Postoji trend povećanja uključivanja djece s poteškoćama u redovite škole te na radna mjesta i razne aktivnosti. Međutim, osobe s invaliditetom vrlo se često susreću s diskriminacijom koja vlada u društvu. Prema IN portalu, dostupni podatci pokazuju da je 85 posto djece oštećena sluha završilo redovite škole, a 11 posto njih nastavlja školovanje i na akademskoj razini.
Međutim, Hrvatska ne čini dovoljno za ljude koji imaju oštećenje sluha. Naime, važno je naglasiti da ne postoje titlovi čak ni na javnoj televiziji, a prevoditelji su vrlo rijetki. Najmanje što bi javna televizija mogla napraviti jest uvesti titlove barem pri emitiranju informativnih programa. IN portal kao najvažnije korake prema boljoj integraciji osoba sa slušnim poteškoćama navodi ranu dijagnostiku, rehabilitaciju te praćenje stanja djeteta koje je važno za slušni i govorni razvoj. Budući da smo spomenuli i diskriminaciju, trebalo bi se više raditi na širenju društvene svijesti i jačanju socijalne osjetljivosti prema ranjivim skupinama. Zbog sustava koji im nije naklonjen, ali i zbog okoline koja nema razumijevanja, mnoge osobe sklone su preranu odustajanju od borbe za kvalitetno obrazovanje i radno mjesto. Za osobe sa slušnim poteškoćama velika su prepreka učitelji, nastavnici ili profesori koji možda nemaju dovoljno znanja kako bi ih uključili u rad s ostalom djecom i kako bi se ostvarila kvalitetna komunikacija. Isto vrijedi i za potencijalna radna mjesta osoba sa slušnim poteškoćama. Veoma je važno da poslodavci i kolege na poslu imaju razumijevanja za osobu s poteškoćama te da ju prihvaćaju kao sebi jednaku.
Često se dogodi da ne čujemo ono što nam drugi govore, a još češće da ne želimo čuti Božji glas. Među nama postoje i oni koji taj Božji glas čuju i više nego dobro, ali nas ne mogu čuti. U velikoj većini slučajeva shvatit će što govorite čitanjem s usana ili nekom drugom tehnikom, ali mnogi od njih nikad ne će znati kakve zvukove proizvodi njihova okolina.
Razvojem tehnologije mnoge su gluhe osobe dobile priliku čuti uz pomoć umjetne pužnice, no postoje i oni koji tu tehnologiju ne posjeduju. Kao i svaki čovjek imaju pravo biti uključeni u život zajednice, a na nama je da im taj život pokušamo olakšati kako bi se i oni smatrali baš takvima, jednakima. Danas postoji mnogo mogućnosti koje otvaraju prozorčić u svijet osobama sa slušnim poteškoćama. U ranijoj je dobi teško objasniti vršnjacima da njihov prijatelj jednostavno ne čuje što mu žele reći – od pomoći bi u toj dobi trebali biti asistenti, ali i roditelji kako bi se dijete naučilo komunicirati znakovima.
S vremenom će dijete shvatiti ili naučiti da ne čuje, ali može govoriti. Ne će to biti savršen govor, ali neki od njih moći će komunicirati čitanjem s usana i odgovaranjem, kao i standardnim znakovnim jezikom. U obrazovanju uvelike im mogu pomoći današnji pametni ekrani, ali i zainteresirani profesori koji bi prilikom pripreme trebali obratiti pozornost da na što bolji način, bar na papiru ili prezentaciji ili na već neki drugi način pomognu učeniku, ali i prilikom objašnjavanja pokušaju biti okrenuti prema učenicima kako bi osobe sa slušnim poteškoćama, ako nemaju umjetnu pužnicu, mogle što bolje pročitati s usana.
Problem se pojavljuje i u pronalaženju posla. Na nekim poslovima zbog svojega problema ne mogu biti zaposleni, no postoje i poslodavci koji će se potruditi. Primjer imamo u pojedinim restoranima gdje gluhe osobe koje su prije završile i školu za kuhare imaju mogućnost raditi u restoranu jer se komunikacija ostvaruje preko pametnih ekrana – oni znaju što trebaju, a konobari dobiju odgovor preko tih istih ekrana. To je samo jedan od primjera, a na nama je da pokušamo takvih primjera stvoriti što više.
Ponekad prijateljima ili bližnjima kažemo da su gluhi jer nisu čuli što smo im upravo rekli. Ali što je zapravo gluhoća, što se pod tim izrazom podrazumijeva i koji su joj uzroci?
Gubitak sluha je oštećenje, a gluhoća teški gubitak sluha. Sluh se može izgubiti u jednom ili u oba uha. Medicinski izraz za gluhoću je surditas. Gluhoća je često trajno stanje. Dijete se može roditi gluho, a gluhoća može nastupiti u ranoj dobi života, kada stvara brojne druge poteškoće. Osoba koja je gluha jako teško može učiti jezike, pa joj je teško ili nemoguće govoriti. Osobe koje ne čuju i ne govore nazivamo gluhonijemima. Međutim, ako se gluhoća javi u kasnijoj dobi nakon što je osoba već naučila govoriti, naziva se kasna gluhoća. Ipak, iako gluhonijemi ne mogu govoriti koristeći se jezikom i glasom, kao što to rade osobe koje nemaju poteškoća sa sluhom, oni ipak mogu komunicirati jedni s drugima, ali i sa svim ljudima koji nauče njihov »jezik«. Najpoznatiji od njih je znakovni jezik rukama. Različitim pokretima i položajima ruku i prstiju tvore se riječi i rečenice. Osim toga, gluhe i gluhonijeme osobe mogu naučiti čitati s usana i na taj način održavaju komunikaciju s okolinom, a za »razgovor« može poslužiti i pisanje. Kada gubitak sluha nije potpun, moguće je rabiti slušna pomagala koja pojačavaju zvuk. Ona imaju mikrofon za hvatanje zvukova, pojačalo za povećanje jačine i zvučnik za prijenos pojačanih zvukova. Postoje i brojna druga slušna pomagala koja se rabe, ovisno o tome koliko slabo osoba čuje, koji je uzrok i vrsta toga stanja. Osim zvučnih pomagala, gluhe osobe mogu se koristiti i svjetlosnim pomagalima koja im različitim bojama prenose određene obavijesti.
Velik je problem ljudi kojih imaju bilo kakav oblik oštećenja sluha diskriminacija. Zbog svoga stanja često su isključeni iz društva, ne mogu normalno funkcionirati, teže pronalaze posao. Zato bismo se mi kao društvo trebali više obrazovati o gluhoći i pratećim problemima te naučiti znakovni jezik kako bismo pomogli ljudima u svojoj okolini kojima je pomoć potrebna.
U svakodnevici se nerijetko susrećemo s osobama s određenim poteškoćama i jednako tako često se pri prvoj interakciji bojimo da ćemo im možda pogrješno pristupiti. Strah nas je kako komunicirati s njima, kako započeti razgovor, što je pristojno reći, a taj će nam prvi susret nerijetko ostati u pamćenju s određenom dozom nelagode. Negativna strana leži u činjenici da su za neke ljude osobe s poteškoćama teret i višak, netko tko se ne uklapa u darvinističku maksimu »preživljavanja najsposobnijih«. Vjernici zato u tom smislu trebaju biti puno osjetljiviji.
Ono što prvo trebamo uraditi jest prihvatiti osobu s nekom poteškoćom kao sebi ravnopravnu. Pritom trebamo imati na umu da svi mi imamo određene nedostatke, a ono što osobu s invaliditetom izdvaja od isključivo uvjetno rečeno »normalnih« to je što su njihovi nedostatci izraženiji. Možemo li iz takve perspektive pomisliti da su osobe s poteškoćama teret?
Papa Franjo je na Angelusu 9. rujna o pitanju odnosa prema ljudima s poteškoćama dao inspirativne smjernice. Pozvao je sve kršćane da ne okreću leđa patnjama braće i sestara. Istaknuvši kako Isus uvijek postupa diskretno jer ne »smjera impresionirati druge, nego želi dobro ljudima«, Papa je objasnio kako nas Krist uči da dobro treba činiti ne očekujući glasna priznanja i hvalu. Isus nas uči, pojasnio je papa Franjo, dvostruku ozdravljenju – ozdravljenju od bolesti i fizičke patnje te ozdravljenju od straha koji nas tjera da marginaliziramo bolesne ili one u patnji. Prema osobama s poteškoćama trebamo biti otvoreni – one nisu problem, nego prilika da društvo pokaže svoju brigu i solidarnost prema onima najslabijima. Kršćanin treba biti protagonist riječi »Effata«, koja u prijevodu znači »budi otvoren«, kojom je Krist vratio sluh i govor gluhonijemu čovjeku. Vjernik se treba otvoriti potrebama braće i sestara koji su u patnji i koji trebaju pomoć, izbjegavajući pritom sebičnost i zatvaranje naših srca, zaključio je Papa.
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak
