Skandalozna je stvar da su bezbožnici razvlastili Crkvu od njezina bogatstva u ime socijalne pravde i jednakosti. Ja mislim da je Crkva sama trebala svoje bogataše i bludnike, pogotovo klerike, spaliti na lomači u ime istine, pravde i općega dobra. Zar Crkva ne treba biti primjer i uzor socijalne pravde i jednakosti? Bogataši i bludnici ne bi nikako smjeli biti ni članovi Crkve, a kamoli klerici. Nešto slično materijalnomu razvlaštenju Crkve od strane ateista događa se danas s pedofilijom. Pod pritiskom svjetovnih bezbožnika Crkva se odriče, odbacuje, osuđuje i kažnjava svoje klerike pedofile. Zar u Crkvi ikako smije biti ikakvih pedofila, homoseksualaca, bludnika? I Isus i sv. Pavao izričito kažu da toga ne smije biti (Mt 18, 15-17; 1 Kor 5). (…) Kako Crkva bogataša i bludnika može biti svjetlo svijeta? Nikako, to ne može ići zajedno da Crkva bude svjetlo svijeta i da istodobno bude dio svijeta, isto što i svijet. (…) Kakva korist od svjetiljke ako je jednako tamna kao tama oko nje? Kakva korist od Crkve ako u njoj ima jednako težnje za bogatstvom, užitkom, moći, časti, kao i u svijetu? Klerikalna je Crkva prema sebi i svojima jako milosrdna i tolerantna odavno prije nego što su u svijetu postali moderni pluralizam i tolerancija. Dobra je blagost i tolerancija prema čovjeku, ali nikako prema zlu i grijehu. Svjetovan i tjelesan čovjek tu nije sposoban naći pravi stav i pravu mjeru. Zato dovijeka trebamo učiti od Isusa. Ali, ako učimo jedni od drugih, ako se oslanjamo na svoju »domaću« pamet, ne ćemo moći dobro postupiti. Ako nam ne treba Učitelj, koji nije učio samo doma u Nazaretu, nego je donio znanje od Otca nebeskoga, na krivom smo putu. (…) Zar nije najvažnije, zar nije jedino važno to što je Isus donio od Otca, to što on ima zajedničko s nebeskim Otcem? (…) Bez osobne, iskustvene vjere i obraćenja – ništa ne može biti dobro. (…) Po vjeri i obraćenju čovjek može biti spašen i pobožanstvenjen. Nikako drugačije. (…) A mi, što ćemo reći? Tijelo, jelo i odijelo su stvarnost, a Bog – tko zna? Zašto ne shvaćamo da je to bezbožnost, nevjera, neprijateljstvo prema Bogu i istini. Zato je nužna evangelizacija i katekumenat koji dovode do obraćenja i iskustva živoga Boga, ne samo do nekoga znanja o Bogu, o istinama i moralnim normama vjere.
Čitatelj
Skratili smo Vaše dugačko pismo, ali vjerujemo da smo neke Vaše ključne misli ipak uspjeli prenijeti te ih stavljamo na razmišljanje svima nama, od »prvoga« do »posljednjega« člana naše crkvene zajednice. Premda u današnje doba čudno i apsurdno zvuči da zazivate – makar metaforički – već ionako previše mitologizirano »paljenje na lomači«, ipak se slažemo s Vama da nam je svima potrebno obraćenje i iskreno doživljavanje, a još više iskreno življenje vjere. I to bez obzira kojemu crkvenomu staležu pripadamo – bilo da je riječ o visokorangiranim crkvenim službenicima, klericima, redovnicima, vjernicima laicima. Svi u Crkvi imamo odgovornost, a razumljivo je da su oči javnosti uprte ponajprije u najodgovornije – u one koji su na vodećim crkvenim mjestima i položajima. I nije to ništa neobično: onaj komu je više dano za više će i odgovarati, uči nas i Isus. No nitko u Crkvi nije lišen ni oslobođen svoga dijela odgovornosti, a vrata Crkve nisu zatvorena nikomu – pa ni bogatašima i bludnicima. I jednima i drugima Crkva poručuje ono što poručuje svima nama: da se obratimo, da se pokajemo, da živimo po evanđelju, da živimo po onome što je moralni i socijalni nauk i polog crkvenoga naučavanja sadržanoga u Svetom pismu i crkvenoj predaji. A u crkvenoj predaji ističu se i Božja milost i Božje milosrđe: Božja milost koja nam pomaže da se po sakramentu ispovijedi dignemo iz grijeha i Božje milosrđe koje nas, raskajane i obraćene, prihvaća i ponovno vraća u krilo Otčevo. Ovdje nije riječ o »toleranciji« ni prihvaćanju grijeha, kao što ispravno pišete, nego o prihvaćanju grješnika kojemu Bog uvijek pruža novu priliku da živi u njegovoj milosti ako se iskreno pokaje i promijeni svoj život.
Slažemo se s Vama i u tome da nam je danas, kao i tijekom svih prethodnih stoljeća, potrebna evangelizacija, posebno zbog grijeha i skandala koji u posljednje vrijeme potresaju Crkvu u raznim dijelovima svijeta, a prava evangelizacija – kako piše sadašnji pomoćni rimski biskup i teolog Rino Fisichella – »spojena je s čovjekovim integralnim rastom«. »Evangelizacija sadrži navještaj istinske slobode i promicanje pravednosti, koju treba smatrati, prema onome što je napisao Ivan Pavao II. u enciklici Redemptor hominis, ‘bitnim elementom poslanja Crkve, nerazdvojivo povezanim s njom’« (RH 15). Zato Crkva i inzistira na tome da se u svakom slučaju uspostavi pravda i pravednost prema žrtvama. Budući da je evangelizacija posebna zadaća Crkve, i da se osim toga »ne sastoji u navještaju odijeljenome od stvarnosti, ona podrazumijeva da onaj koji naviješta bude potpunoma prožet i oblikovan sadržajem svoga propovijedanja«, što posebno vrijedi za svećenike i pastire. Pavao VI., nadalje, podsjeća da »suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje ili ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci (EN 41)«, upozorava mons. Fisichella i još jednom podsjeća da je uloga kršćanina – dakle, svakoga od nas – u naviještanju i prenošenju evanđelja živjeti ga »u prvom licu«, osobno, jer sam život treba govoriti, a u kontekstu nove evangelizacije ističe da su laici, svećenici i pastiri pozvani da ponovno, »u svojim pojedinim službama, otkriju krsni poziv da budu svećenici, kraljevi i proroci u svijetu koji je u stalnoj mijeni« i u kojem nijedan kršćanin ne smije biti na sablazan drugima jer živi u grijehu koji proturječi evanđeoskoj poruci.
