Odlomak iz Knjige Postanka započinje stvaranjem životinja. Čovjek je pozvan da im nadjene imena. Dati nekomu ili nečemu ime značilo je imati nad tom stvarnošću vlast. Tako Bog zapravo predaje životinjska bića u čovjekovo vlasništvo. No sveti pisac zaključuje da ta bića nisu čovjeku bila prava pomoć. Tu je Bog prikazan s ljudskim značajkama: on kao da se igra i eksperimentira dok stvara svijet.
Samo stvaranje žene prikazano je s više detalja: Bog uspavljuje muškarca, vadi mu jedno rebro te od njega pravi ženu. Žena je tako »meso od muškarčeva mesa«. Hebrejska riječ basar koja znači meso u isto vrijeme označava i mišićno tkivo, ali i čitavo tijelo. Hebrejska Biblija ne razlikuje ta dva pojma. To je »meso« oživljeno duhom, koji je dah života (heb. nefeš). Usto, meso označava i čovjekovu slabost i krhkost. Čovjek ovdje kliče: »Evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!« Time upućuje na još jedan vid izraza basar. On doista može označavati i rodbinske odnose. Laban će primjerice reći Jakovu: »Zbilja si ti moja kost i moje meso«, a Juda kaže braći koja su nakanila prodati Josipa: »Hajde da ga prodamo Jišmaelcima; ali ne dižimo na nj ruke. Ta on je naš brat, naše meso.« Muškarac (heb. iš) daje ime i ženi (heb. išša). Davanje imena moglo bi označavati podređenost žene muškarcu, no muškarac joj zapravo daje svoje vlastito ime iš – išša. Žena je u posebnoj vezi s muškarcem, dio njegova tijela i nosi isto ime kao i on. Dapače, njihova je veza toliko jaka da ostvaruje novu obitelj, snažniju i važniju od one u kojoj je muškarac rođen, te oni postaju jedno tijelo. Hebrejski ovdje ponovno ima basar, meso.
Evanđeoski je odlomak smješten u Judeju i Pereju, to jest područja s obje strane rijeke Jordana. Isus je okružen »mnoštvom« i poučava. Farizeji postavljaju pitanje o otpuštanju žene, pitanje koje je bilo aktualno u tadašnjim i kasnijim rabinskim raspravama. Razvoj u židovstvu doveo je do raznih tumačenja razloga iz kojih muž može otpustiti ženu. Radikalnije struje držale su da to može biti gotovo bilo koji razlog, a one umjerenije gledale su kako da to ograniče. Rasprava između farizeja i Isusa smješta se u kontekst tadašnje rasprave među židovskim učiteljima, a farizeji se Isusu obraćaju kao učitelju od kojega žele čuti tumačenje propisa. No dok su židovski učitelji obično polazili od predaje što su je primili od svojih učitelja, Isus već u prvom koraku upućuje na Mojsija, to jest na Zakon. Farizeji navode propis iz Ponovljenoga zakona koji dopušta predavanje »otpusnoga pisma« ženi, a Isus se poziva na smisao čitava Svetoga pisma. Navodi upravo riječi iz dvaju izvještaja o stvaranju iz Knjige Postanka. Isus tako tumači da je Bog već kod stvaranja tako združio muškarca i ženu da ih se više ne može razdvojiti. Na taj načni Božji stvarateljski čin ima prednost pred kasnijom zakonskom odredbom. Evanđelist međutim ne zaključuje time svoje pripovijedanje, nego pred čitatelja stavlja i nastavak rasprave »u kući«, to jest nasamo. Učenici traže pojašnjenje: i njima je Isusovo razlaganje toga pitanja zvučalo drugačije i nejasno. Isus tumači da bi otpuštanje žene i ženidba drugom bio čin preljuba, a to znači grijeh. Po Marku on čak govori i o ženi koja otpušta muža, no među Židovima Isusova doba to je bilo nezamislivo. Evanđelist ovdje unosi elemente rimskoga ženidbenoga prava.
Od ove nedjelje pa gotovo do kraja liturgijske godine kao drugo čitanje ponuđeni su odlomci iz Poslanice Hebrejima, koja je, vjerojatno, namijenjena skupini kršćana iz židovstva što je žalila za starim sjajem židovskih obreda. Stoga im pisac Poslanice Hebrejima želi približiti ulogu koju u nebeskom bogoslužju ima Isus Krist. S jedne strane Krist je već ušao u slavu, a s druge njegovo se kraljevstvo još ostvaruje na zemlji. Prije konačnoga i slavnoga dovršenja Krist mora podložiti sve svoje neprijatelje. To tek ostaje da se dogodi, pa u prethodnom retku Poslanica Hebrejima ističe: »Sad još ne vidimo da mu je sve podloženo.« Ono što su prvi kršćani doživjeli kao već ostvareno to je Isusova muka i smrt, a po ukazanjima i uskrsnuće: »Njega… vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i časti ovjenčana.« On je onaj »čovjek« i »sin čovječji« o kojem govori Psalam 8, o kojem se Bog posebno brine, te ga je ovjenčao slavom i čašću i njemu sve podložio. Krist je proslavljen jer je trpio, a njegova proslava potvrđuje otkupiteljsku vrijednost njegove smrti. To je već liturgijski vid te rasprave. »Milošću Božjom«, pak, svakomu je na korist ova njegova smrt. Vršeći Božju volju, svojim patnjama i smrću, Krist je postao savršeni Spasitelj osposobljen da uvede ljude u Božju slavu. Ponajprije je onamo doveden on sam, kao »Početnik«, a onda i »mnogi sinovi«. Izraz »dovesti do savršenstva« (grč. teleioo, »usavršiti«), često se pojavljuje u toj poslanici, a uvijek označava učinak Kristova djela na čovjeka, u njegovu odnosu prema Bogu. Može se reći da »usavršiti« znači uvesti u nebeski život, u nebeski Hram, u Božju prisutnost. Krist je »krvlju i mesom« ušao u ljudski svijet, postao jedan od »djece«, te su tako Krist – »Posvetitelj« i njegovi – »posvećeni« jedno te isto: »svi su od jednoga«, a vjernici su stoga Kristova braća.
