Kada ćemo vidjeti u katoličkom kalendaru ime o. Ante Gabrića? I papa Ivan Pavao II. i Majka Terezija proglašeni su svetima, a preminuli su kasnije od njega! Dokle ćemo to još čekati? Kada ćemo vidjeti sve svećenike lijepo ošišane i obrijane? Koja je razlika između crkve, bazilike i katedrale?
Čitatelj
Činjenica je da je postupak za proglašenje blaženim i svetim za o. Antu Gabrića pokrenut o stotoj obljetnici njegova rođenja, kada je i otvorena kauza za toga slugu Božjega 28. veljače 2015., a na prvoj je sjednici zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić podsjetio na riječi sv. Majke Terezije koje je 1978. godine izrekla u rodnom gradu o. Gabrića – Metkoviću. Tada je kazala da su ljudi u Bengalu u o. Gabriću dobili Isusa. Preko njega i od njega doznali su da ih dragi Bog ljubi. Oni su doznali da su naša braća i sestre, poručio je kardinal Bozanić, a prenio ih Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije, drugi mediji i naš tjednik, navodeći kako je kardinal protumačio da se grob o. Ante Gabrića nalazi uz župnu crkvu u Maria Polliju, a glas o njegovoj svetosti raširen je u objema njegovim domovinama – Hrvatskoj i Indiji. Na otvorenju kauze životopis o. Gabrića predstavio je vicepostulator u biskupijskom postupku za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića o. Antun Volenik, koji sada radi na kauzi zajedno s imenovanim suradnicima, a kada budu prikupljeni svi potrebni dokumenti i svjedočanstva, i nakon što sve bude poslano na provjeru u Kongregaciju za proglašenje blaženih i svetih u Rim, saznat ćemo više, jer se o tim postupcima redovito izvještava u crkvenim medijima, među ostalim i u našem tjedniku. Datum završetka postupka, kao i trenutak u kojem bi o. Gabrić bio proglašen blaženim i kasnije svetim, doista ne možemo prognozirati niti znati, a sada ga u našoj vjerničkoj (pa i široj javnosti) možemo nazivati slugom Božjim i učiniti još i više: možemo moliti da se u vjerničkom narodu proširi glas o njegovoj svetosti i da ona bude u Crkvi potvrđena i uzdizanjem na čast oltara.
Što se tiče Vaših drugih pitanja vezanih uz crkvu, katedralu i baziliku, jednostavno smo posegnuli za Hrvatskom enciklopedijom (da ne preuzimamo uvijek crkvenopovijesna djela) koja tumači da je riječ bazilika grčkoga podrijetla i da znači kraljevski dvor ili dvoranu, da na učenom latinskom riječ »basilica« znači javnu zgradu, a na kršćanskom latinskom bazilika je zgrada za bogoslužje.
U temeljitom obrazloženju još piše da je »u antičkoj grčkoj arhitekturi dvorana (zgrada) u kojoj je službovao arhont basileus (kralj)«, a u »rimskoj arhitekturi razlikuju se dva osnovna tipa bazilike: basilica forensis, nalazila se na forumu (trgu) i bila je namijenjena javnomu životu, ponajprije kao sudnica i tržnica, ali i kao mjesto za održavanja vjerskih, vojnih i sličnih skupova, te basilica domus, velika dvorana u carskim palačama (Hadrijanova vila, palača Flavijevaca na Palatinu), termama (kupalištima) i privatnim vilama«.
Kršćanstvo od 4. stoljeća »preuzima modificirani oblik profane bazilike kao sakralni prostor«. »Ona je već od Konstantina I. Velikoga dobila glavna obilježja, koja su poslije doživjela određene promjene. Kršćanske bazilike najčešće imaju tri broda odijeljena stupovima; u galerijama iznad pobočnih brodova bilo je mjesto za žene (matronaea). Poprečni brod – transept (transseptum), umeće se između apside i brodova te crkva poprima tlocrt latinskoga križa. Apsida je polukružna ili četvrtasto izbočena u osi srednjega broda, od kojega je odijeljena trijumfalnim lukom (arcus triumphalis). U apsidi se nalazi oltar, a ispred nje prostor s niskom ogradom za pjevače. Poslije se iznad oltara podiže kameni pokrov na stupovima (ciborium, tabernaculum) te propovjedaonica (ambon) u srednjem brodu uz pjevalište. Glavni dijelovi kršćanske bazilike jesu: prilazno dvorište sa zdencem u sredini (atrium), predvorje (porticus, narthex) kao prostor za katekumene, brod crkve (navis), najčešće trobrodan, te polukružna ili pačetvorinasta apsida. Uz apsidu se često naslanjaju dvije manje prostorije u dnu bočnih brodova: u jednoj se pripremaju žrtveni darovi, a druga je sakristija«, piše Hrvatska enciklopedija te zaključuje da se od 5. stoljeća grade zvonici, koji su odvojeni od bazilike; apsida kršćanske bazilike obično se nalazi na istočnoj, a ulaz na zapadnoj strani. Dakako da središnje mjesto u bazilici ima oltar. »Bazilikalni način« gradnje prevladavao je u podizanju crkava na Zapadu, a u Italiji sve do renesanse. Najpoznatije starokršćanske bazilike su one svetoga Pavla izvan zidina, svete Marije Velike i svete Sabine u Rimu, Sant’Apollinare in Classe u Raveni, ali i naša Eufrazijeva bazilika u Poreču i druge, jer su na hrvatskom prostoru otkrivene mnogobrojne starokršćanske bazilike.
»U Katoličkoj Crkvi bazilikom se nazivaju liturgijski privilegirane crkve. Razlikuju se basilicae maiores, npr. pet patrijarhijskih crkava u Rimu, i basilicae minores, važne crkve u Rimu i drugdje po svijetu. Počasni naslov basilica minor od druge polovice XVIII. st. dodjeljuje papa (u Hrvatskoj: bazilika Srca Isusova u Zagrebu, bazilika Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici, bazilika Presvetoga Trojstva u Ludbregu i dr.)«, zaključuje Hrvatska enciklopedija.
Što se katedrale ili katedralne crkve tiče, ona je glavna crkva u (nad)biskupiji »i službeno sjedište biskupa (stolnica)«. »U njoj se nalazi biskupska stolica (katedra). Potječe od ranokršćanske bazilike, ali se kao građevni tip razvijala tek od romanike, svoj potpuni izraz dobila je u gotici kada je sakralna arhitektura ostvarila građevine veličanstvenih proporcija i umjetničkih dosega spajajući graditeljsko umijeće s kiparstvom, slikarstvom i primijenjenom umjetnošću, a posljednje razdoblje gradnje katedrala pripada baroku«, ističe se u Hrvatskoj enciklopediji.
