Među »skrivene« nositelje kulturnoga i socijalnoga razvoja Hrvatskoga katoličkoga pokreta u njegovim početcima nedvojbeno valja uvrstiti književnika, urednika i publicista Zvonimira Šprajcera.
Rođen je 26. kolovoza 1894. u Sarajevu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Pravo je studirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1918. doktorirao temeljem rigoroza. Radio je kao sudski prislušnik na Okružnom sudu u Sarajevu 1917. – 1919., zatim je bio novinar i odvjetnički perovođa, a 1926. – 1929. bio je činovnik u Erarskom fiskalatu. Nakon kratke privatne službe 1930. došao je u »Hrvatskoga radišu« u Zagreb, gdje je, uz ostalo, bio odgovorni urednik »Hrvatskoga radiše« 1930. – 1934. te zakratko 1935., kada je bio urednik i »Mladoga radiše«, a 1931. – 1936. uređivao je »Kalendar Hrvatski radiša«, u kojem su tada surađivali i istaknuti katolički intelektualci (J. Andrić, D. Cerovac, F. Dujmović, J. Gunčević, M. Ivšić, O. Knezović, J. Korner, E. Sladović, M. Ujević). Nakratko je potkraj 1935. bio odgovorni urednik povremenika »Hrvatski maloprodavač«. Držao je »radišama« predavanja diljem Hrvatske, posebice u Slavoniji, za koju je bio povjerenik, i u BiH.
Kao član katoličkih akademskih društava »Hrvatske« i »Domagoja« pisao je u katoličkim periodicima »Luči«, »Našoj misli«, »Serafinskom perivoju«, dnevnicima »Riječke novine« i »Novine«, »Hrvatskoj školi: listu za školstvo, prosvjetu i književnost« pazinskoga Katoličkoga učiteljskoga društva za Istru i u »Hrvatskoj prosvjeti«, često pod pseudonimom Nonca. Zabilježen je 1918. kao glavni urednik sarajevskoga katoličkoga dnevnika »Jugoslavije – glasila Hrvata za politiku i gospodarstvo« (izlazio je do 1920.), a 1924. kao odgovorni urednik sarajevskoga hrvatskoga dnevnika »Večernje pošte«, kojega je pak vlasnik i urednik bio bivši urednik »Luči« Joso Sironić. Pisao je i u sarajevskom »prosvjetno-etičkom« mjesečniku »Novi čovjek«, potom u »Radišinim« publikacijama, a za vrijeme NDH u »Hrvatskom vojniku«, »Hrvatskom gospodarstvu« i »Sve za Hrvatsku«. Objavljivao je razne prikaze te stručne ili problemske članke o socijalnim i gospodarskim temama vezanim za rudarstvo, bankarstvo, obrt, trgovinu, poljoprivredu i školovanje mladeži. Njegovi članci nerijetko su moralne pobudnice.
Pjesme i novele objavljivao je u spomenutim periodicima te kalendarima »Danici« i »Napretku«, tjedniku »Obitelji« i almanasima »Našem kolu« i »Zrnu«.
Osim toga, bio je materijalni podupiratelj katoličkoga tiska, primjerice »Naše Gospe Lurdske«, a nalazimo ga godine 1922. među suinicijatorima osnutka katoličke Hrvatske pučke novinske zadruge (J. Šimrak, A. Dulibić, J. Andrić, A. Juretić, V. Deželić ml., D. Mandić, A. Matasović, P. Jesih i dr.), čija je zadaća imala biti materijalna potpora katoličkomu tisku.
Jedinu pjesničku zbirku »Pjesme« objavio je 1919. u Sarajevu. »On voli sve što umire« (J. Perković), ocijenjen je britko u predgovoru. Riječ je o »poeziji Matoševa kolorita« (D. Tomac), no nedovoljno umjetnički cizeliranoj i osobno profiliranoj, većinom ljubavnoj, uz više pjesama nostalgičnih sjećanja na djetinjstvo, u kojima ima i religioznih proplamsaja, primjerice u pjesmi »Jutro«: »Sa zvonova srebro na raspukle ploče / ko rumeni behar sa tamjana pada / a pobožne duše iz seoskog stada / prvoj ranoj misi uz uzdisaj kroče« ili pak u pjesmi »U staroj sobi«: »Svake noći tužna tamo baka voli, / sjediti uz pendžer osušena oka, / na usni joj šapat i tuga duboka: / mladosti se sjeća – a za nas se moli.«
Godine 1936. priredio je »Putokaz za hrvatsku privrednu mladež i savjeti roditeljima«, 1942. »Spomenicu u počast Petra Milutina Kvaternika«, dugogodišnjega »Radišina« prvaka, a 1944. dvije brošure u nizu »Mala vojnička knjižica«: »Pred obnovom hrvatske samostalnosti«, u kojoj je iznio sažetak hrvatske borbe za slobodu od sarajevskoga atentata na nadvojvodu Ferdinanda do beogradskoga atentata na Stjepana Radića, i »U susret slobodi«, u kojoj je dao pregled povijesti od atentata na Radića do uspostave NDH. Ta je knjižica posebice zanimljiva zbog brojnih podataka kojima je dokazao gospodarsku eksploataciju Hrvatske 1918. – 1941., uz zaključak da je Hrvatima jedini spas u povratku Starčevićevu nauku.
Poratnu sudbinu toga pjesnika i publicista »sa vedrim čelom i dalekim neizvjesnim pogledom, s profilom Branka Radičevića, brucoškim cvikerom i vječno-študentskim šeširom« (J. Perković) nije bilo moguće utvrditi, kao ni pribaviti fotografiju unatoč potrazi u Hrvatskom državnom arhivu i Arhivu BiH. Do sada nije bio poznat ni nadnevak njegove smrti. Kratku bilješku bila je 1960. donijela »Hrvatska revija« (br. 2/3). Podsjetivši na »teške životne okolnosti« koje su ga »sav njegov život nemilosrdno bile«, pisac ustvrđuje da je umro u Zagrebu, ne navodeći nadnevka. Pretragom tražilice gradskih groblja u Zagrebu utvrđeno je da je umro 18. srpnja 1958., pokopan na Mirogoju (nažalost, na grobnom mjestu nema njegova imena). Tako će se ipak moći upotpuniti svaka buduća leksikonska natuknica o njemu, kao mali dug čovjeku koji je bio »jedan od prvih pionira u đačkim katoličkim redovima« (B. Š.).
