U Republici Hrvatskoj problem ovisnosti velik je javno-zdravstveni problem, kao i u europskim zemljama, no razina javne svijesti o potrebi za pružanjem konkretnijih oblika pomoći skupinama koje su uspješno prošle proces rehabilitacije i spremne su za resocijalizaciju još uvijek nije na primjerenoj razini. Problem bolesti ovisnosti izražen u broju liječenih osoba u odnosu na broj stanovnika pokazuje relativno veću učestalost u pojedinim područjima Hrvatske. Za cijelu Hrvatsku stopa ovisnika o drogama za osobe u dobi od 15 godina do 64 godine iznosila je tijekom 2016. godine 246,5 na 100.000 stanovnika, iako je čak sedam županija iznad toga prosjeka (Istarska 512/100.000, Zadarska 478; Šibensko-kninska 439,7; Grad Zagreb 381,4, Primorsko-goranska 328,7; Splitsko-dalmatinska 282,7 te Dubrovačko-neretvanska 250). Europski centar za praćenje droga i ovisnosti o drogama (EMCDDA) donosi u Europskom izvješću o drogama za 2018. godinu zabrinjavajuće podatke da je više od 92 milijuna osoba u dobi od 15 godina do 64 godine, tj. više od četvrtine osoba u Europskoj uniji u nekom trenutku života konzumiralo nezakonite droge. Najčešća isprobana droga jest kanabis, koju je ‘isprobalo’ oko 88 milijuna stanovnika u dobi od 15 godina do 64 godine, a kokain je konzumiralo oko 17 milijuna.
Rehabilitirani ovisnici jedna su od skupina čiji je problem zapošljavanja i socijalne integracije prepoznat u aktivnostima i programima politika zapošljavanja. Ipak, kao skupina su i dalje osjetno manje u fokusu programa zapošljavanja u usporedbi s ostalim teško zapošljivim skupinama (npr. osobe s invaliditetom, samohrani roditelji, etničke manjine, bivši zatvorenici). Može se stoga iznijeti tvrdnja da rehabilitirani ovisnici nerijetko postaju marginalizirani među marginaliziranim skupinama. To je vjerojatno djelomice i posljedica određenih predrasuda i stigme prema skupini ‘ovisnika’ jer, za razliku od drugih skupina s otežanim faktorom zapošljivosti bilo zbog bolesti, invaliditeta, etničkih manjina ili nekih drugih okolnosti koje većinom nisu pod kontrolom pojedinaca, »’ovisnici’ su sami odgovorni za svoj otežani faktor zapošljivosti«. No svakako je ta stigma veoma opasna, posebice ako se osvijesti činjenica da je zapošljavanje i uspješna integracija rehabilitiranih ovisnika na tržište rada ‘zapravo produžetak terapije’ koja ih štiti od recidivizma.
Razine uporabe droga tijekom života uvelike se razlikuju među europskim zemljama, a u rasponu su od otprilike četiri od deset odraslih osoba u Francuskoj i trećine odraslih osoba u Danskoj i Italiji do manje od jedne od desetine odraslih osoba u Bugarskoj, Mađarskoj, Malti, Rumunjskoj i Turskoj. Iz izvješća za 2018. godinu također je vidljiv podatak koji se temeljio na redovitom istraživanju o konzumiranju alkohola, cigareta i droga među srednjoškolskim učenicima u zemljama EU-a prema kojem se, nažalost, hrvatski učenici pojavljuju među skupinom zemalja s vrlo visokom prevalencijom od 25 % onih koji su rabili lijekove, inhalante i nove psihoaktivne tvari, što je svakako podatak na koji bi odgovorne službe trebale obratiti pozornost.
Prema Izvješću o provedbi nacionalne strategije i akcijskoga plana suzbijanja zlouporabe droga u Republici Hrvatskoj za 2016. godinu tretman osoba koje zlorabe droge primarno se provodi u zdravstvenom sustavu, a određeni oblici psihosocijalnoga tretmana provode se i u sustavu socijalne skrbi, terapijskim zajednicama i udrugama. Pojedine psihosocijalne intervencije provode se također i u okviru probacijskoga te unutar zatvorskoga sustava. Unutar zdravstvenoga sustava tretman osoba koje konzumiraju droge ili su ovisnici o drogama podijeljen je na bolnički i izvanbolnički sustav liječenja. U 2014. godini ukupno je u zdravstvenom sustavu bilo liječeno 7812 osoba. Od ukupnoga broja liječenih osoba u 2014. godini bolnički ih je bilo liječeno 565, a u izvanbolničkom tretmanu, Službi za zaštitu mentalnog zdravlja, prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti, bilo je 7246 ili 92,7 % liječenih osoba. Od 19. travnja 2007., kada je usvojen Projekt resocijalizacije, do 31. prosinca 2016. Hrvatski zavod za zapošljavanje ukupno je proveo profesionalno usmjeravanje i procjenu radne sposobnosti za 958 ovisnika, a 653 liječenih ovisnika ostvarilo je zaposlenje u javnom radu. Dodatno, 775 ovisnika ostvarilo je pravo na školovanje na teret sredstava Ministarstva znanosti i obrazovanja, a oko 7300 ovisnika bilo je uključeno u neki oblik pomoći.
U 2016. Hrvatski zavod za zapošljavanje mjerama aktivne politike zapošljavanja uključio je samo 127 liječenih ovisnika. Iako se sustav za borbu protiv ovisnosti i suzbijanje zlouporabe droga u Republici Hrvatskoj razvijao od sredine 90-ih te je hrvatska javnost senzibilizirana prema problemu zlouporabe droga, ostalo je mnogo prostora za napredak i razvitak institucija i programa koji se bave tom problematikom. Hrvatska se osim toga, zahvaljujući još uvijek prisutnoj visokoj razini obiteljske solidarnosti, može izdvojiti i kao država u kojoj ovisnici još uvijek dobivaju zaštitu i pomoć u krugu vlastite obitelji, što pridonosi zaštiti od socijalne isključenosti i siromaštva.
Europski centar za praćenje droga i ovisnosti o drogama (EMCDDA) pojam reintegracije ovisnika definira kao svaku intervenciju kojoj je cilj integracija (bivših) ovisnika u zajednicu. Tri su glavna stupa socijalne reintegracije: stanovanje, obrazovanje te zapošljavanje koje uključuje i stručno osposobljavanje. Program reintegracije može se provoditi nakon završenoga liječenja ili dok je sam proces rehabilitacije još u tijeku. Zapravo su ključne intervencije kojima je cilj socijalno uključivanje bivših ovisnika o drogama u život u zajednici nakon završene rehabilitacije, a one uključuju psihosocijalnu podršku, završetak školovanja, prekvalifikaciju i zapošljavanje.
S obzirom na prethodno iznesene podatke, jedan od ključnih problema koji se javlja tijekom procesa reintegracije svakako je problem ulaska i/ili ponovnoga ulaska na tržište rada. Određena istraživanja u Njemačkoj 2011. godine ispitivala su povećava li se isplativost i spremnost na ulazak u tretman rehabilitacije u slučaju kada nezaposleni korisnici tretmana imaju veće šanse za nalaženje svojega mjesta na tržištu rada nakon rehabilitacije. Empirijska potvrda postignuta je korištenjem njemačkoga skupa podataka i ustanovljeno je da smanjenje stope nezaposlenosti od jednoga postotnoga boda dovodi do povećanja broja osoba koje traže tretman za 2,5 — 5,3 %. Stoga kreiranje poticajnih mjera za zapošljavanje ovisnika znatno povećava spremnost nezaposlenih korisnika droga da traže liječenje i pruža podršku ideji da programi zapošljavanja trebaju biti sastavni dio samoga procesa rehabilitacije.
Iako nacionalna zakonodavstva (kako ona u RH tako i ona u drugim zemljama EU-a) zakonodavno ne diskriminiraju zapošljavanje (rehabilitiranih) ovisnika, neke od zaprjeka na njihovu putu do socijalne reintegracije, posebice do zapošljavanja, istaknute su u više studija. Zaprjeke koje se najčešće javljaju na osobnoj razini kod rehabilitiranih ovisnika jesu slabe kvalifikacije, niska razina obrazovanja, slabo radno iskustvo, kaznena evidencija, narušeno mentalno i fizičko zdravlje, neriješeno stambeno pitanje, niska motiviranost i samopouzdanje. Zaprjeke na strukturnoj razini počinju već kod usklađivanja radnoga vremena s vremenom rehabilitacije, a nastavljaju se kroz diskriminirajuće i stigmatizirajuća stajališta kako šire javnosti tako i kolega na radnom mjestu.
U Hrvatskoj ne postoji zakonodavni okvir koji je usmjeren isključivo na tu skupinu, nego se na rubovima nekih od nacionalnih strategija spominju i ovisnici kao teško zapošljiva skupina. Osim potrebe za zakonodavnim uređenjem toga područja te potrebe za boljim financijskim okvirom poticanja programa socijalnoga poduzetništva (kako bi mogli biti samoodrživi) te snažnijega fokusa na potporu socijalnopoduzetničkih projekata usmjerenih na reintegraciju bivših ovisnika, za Hrvatsku bi bilo ključno umrežavanje i suradnja na nacionalnoj razini s državama koje na tom području imaju dobre prakse, kao što je primjerice Italija. S druge strane, provedeni projekti kao što je Projekt resocijalizacije omogućili su stjecanje iskustva stručnjacima na tom području i stvaranje mreže udruga s kojima je uspostavljen kontakt između lokalne i nacionalne razine. Spomenuti projekt pridonio je i smanjenju stigmatizacije rehabilitiranih ovisnika u društvu.
Pozitivna iskustva nekih europskih zemalja daju smjerove prema kojima bi se trebala kretati i Hrvatska, počevši od osnivanja nacionalnih centara zadruga i socijalnih poduzeća koja nude programe integracije bivšim ovisnicima te koja će pomoći većoj umreženosti i financiranju (kao što je to u Italiji i Španjolskoj), pa sve do rada na pronalaženju i daljnjem obučavanju kvalitetnih stručnjaka koji su sposobni voditi takve programe ne samo na nacionalnim nego i na lokalnim razinama. Sva ta potrebna unaprjeđenja važna su zbog prevažnih ciljeva kao što su podizanje kvalitete života bivših ovisnika, smanjivanje recidivizma te unaprjeđenje rehabilitacije jer, kako je pokazano, sama prilika za zapošljavanje bivših ovisnika pozitivno utječe na njihovu rehabilitaciju i korak je k njihovoj punoj socijalnoj integraciji i vraćanju u »normalan život«. No, nažalost, istraživanja su pokazala da veza »radi« i u suprotnom smjeru pa tako kada izostaju prilike za zapošljavanje rehabilitiranih, raste recidivizam i smanjuju se prilike za socijalnu reintegraciju bivših ovisnika. Zato je unaprjeđenje socijalnopoduzetničkih projekata s ciljem integracije bivših ovisnika na tržište rada nadasve važna zadaća za sve dionike toga procesa, od Ureda za suzbijanje zlouporabe droga Vlade RH, koordinacije različitih ministarstava, jedinca lokalne i područne samouprave, udruga civilnoga društva, socijalnih poduzeća i zadruga do šire javnosti koja je zainteresirana za unaprjeđenje socijalne integracije bivših ovisnika i ublažavanje problema ovisnosti u Hrvatskoj.
