– »I proplakat će noći, i proplakat će zora, a kako ne bi čovjek…« Čuješ li ovo mila? – raznježio se punac uz radio pa »stara« omilila. – Sedamdeset i koja je to?… Sjećaš se kako je lijepo bilo u vrijeme festivala! Posebno taj splitski, makar nisam razumio ni što su to »karampane« ni kakve su to »šjore cije gracijane«…
– A i za Prokurative si mislio da je to tko zna što… – omekša i punica pa samo što ga ne gladi po helidromu na tjemenu.
– Ha, što bi mislio neg’ da je nešto prosto, ha, ha! A ko da su Dalmoši znali kaj je sve »Vužgal Blaž« na »Krapini«!… – otplovi punac. – Fini su bili ti festivali! Kako smo ih samo čekali, od godine do godine, što vi mladi znate o tome…
– Nemoj tako, »stari«! – očekivano se javi »Sin Oluje« i moj najpoznatiji šuro. – Mi smo dobili nove festivale, »festivale demokracije«, kad smo zrušili taj vaš komunizam! Pa prvi referendum, pa prvi slobodni izbori, pa drugi, pa lokalni, županijski, nacionalni, predsjednički… Festival za festivalom! Pa referendum o pristupanju EU…
– Za koji je, istina, glasovao tek »festivalski stručni žiri«, od nekih 28 posto ukupne glasačke populacije – nadovezah se – ali baš tada su političari najglasnije pjevali o »festivalu demokracije«!
– Ma, sve do referenduma o braku muškarca i žene… – oglasi se prva obiteljska volonterka iz tih dana, ženica mi Jelica. – Onda su, nekako, počeli gubiti volju za festivalima…
– A sada, »finili su Mare bali«, završili, nakon naših s Vicom, Gabi i Terezom, i ovi vaši politički »festivali«? – spremno ukliže punica.
– Ma, sad je završila i zadnja svirka – malovoljno će šuro – posljednja »pleh-muzika« demokratskog lika! Nakon ove krađe referendumskih potpisa, i to usred bijela dana, i to bez trunke srama!
– I k tome sa 40 tisuća »fulanih« potpisa, od njih 400 tisuća!?! A znate li koliko je na tom famoznom festivalskom referendumu o ulasku Hrvatske u EU bilo nevažećih listića? – načitan sam do bola (vlastitoga). – Bilo ih je 11 733 od 1 960 208 onih koji su pristupili referendumu! Pa sad vi računajte koliki je to bio postotak, a koliki je sada!
– Eto, što ti je školstvo i ti novi »cirkularikulumi« – naruga se punac – prije samo desetak godina znali smo se skoro pedeset puta bolje potpisati nego danas…
– Baš, svi postali disgrafični od tih novih školskih reformi i odgojno obrazovnih pristupa? – popečati Jelica otčevu misao. – Nismo više ni za odlazak na običan »festival«?
– Je, dosta je »festivala«! Dosta smo »plesali« tu demokraciju, sad ćemo, za svaki slučaj, vladati kak’ i naši tateki i dedeki, po starinski, svojom voljom, – zna stari punac Jura kako se brojilo glasove u »mesnim odborima« – da ne velim samovoljno, bez promatrača, bez »glasova publike«.
– Hmm… punac, ako je točno što govorite – usudih se – onda je, plašim se, tek počeo onaj pravi »festival demonokracije« iz dubokih dubina devetoga kruga države…
– Ma što »festival«, »kolo demonokracije« posred zemlje Kroacije! Pfff… – poče prskati od smijeha šuro, pa naglo zastade i zabrinuto zausti: – Hej, a kud ćeš ti, mama, s tim tronošcem???
– Pred zgradu, skupljat’ potpise za novi referendum! – odlučno će punica. – Ne mogu vas više slušat, pesimisti! Pa zar ne vidite da je ovim brojačima »odbrojilo«?! A da smo pravi, sada bi u tjedan dana prikupili 600 tisuća potpisa! Nakon takvoga političkoga muljanja, potpisala bi mi sad i susjeda Julka-Istanbulka!
