Među onima koji su zajednički sa studentima obrađivali pojedine teme iz doista raznovrsnih znanstvenih područja te ih nakon obrade studentskih uradaka, njihova dotjerivanja i uobličavanja u cjelinu, objavljivali prilikom javnih rasprava ili ispita ili promocija akademskih titula iz filozofije i teologije, dobro je otrgnuti iz zaborava još trojicu, od kojih dvojica nisu bila etnički Hrvati, ali ih mnogi pisci zbog prisnih veza s Hrvatima i Hrvatskom te izvanrednoga poznavanja hrvatskoga jezika svrstavaju u hrvatske velikane.
Antun Purgstall, koji je rođen 21. srpnja 1708. u Karlovcu, gdje mu je otac bio vojni časnik, najvjerojatnije u njemačko-slovenskoj obitelji, ali ga stari bibliografi ubrajaju među hrvatske isusovačke pisce.
Jedan od njih je Antun Purgstall, koji je rođen 21. srpnja 1708. u Karlovcu, gdje mu je otac bio vojni časnik, najvjerojatnije u njemačko-slovenskoj obitelji, ali ga stari bibliografi ubrajaju među hrvatske isusovačke pisce. Gimnaziju je polazio u Ljubljani, a u isusovački je red ušao u Beču 1726. Usavršavao je humanističke nauke i studirao filozofiju u Beču, od 1733. predavao je gramatiku u njemačkom Passauu te od 1736. studirao teologiju u Grazu. Na kraju formacije obavljao je treću probaciju u Judenburgu. Još od mladosti osim njemačkoga, slovenskoga i hrvatskoga poznavao je i latinski i talijanski, a kroz studij izvrsno je naučio još grčki i hebrejski. Stoga je tijekom deset godina bio profesor grčkoga u Skalici u Slovačkoj, hebrejskoga u Trnavi i Grazu, filozofije u Trnavi, kontroverzne i moralne teologije u Grazu te moralne teologije u Beču. Svečanu je profesiju položio 1744. u Grazu, od 1752. djelovao je u Sloveniji kao pučki misionar i propovjednik, a preminuo je 5. rujna 1771. u Ljubljani. Više djela tiskano mu je 1746. i 1747. u Trnavi prigodom promocija studenata filozofije kojima je predavao, a među njima je mali izvadak iz ranijega većega djela, koji je studentima postao praktičan i popularan priručnik: »Oeconomia philosophica«. U toj »Filozofskoj ekonomiji« riječ je o izvatku iz glasovitoga enciklopedijskoga djela, sastavljenoga od devet knjiga, mađarskoga pisca Martina Szentivanyja: »Curiosiora et selectiora variarum scientiarum miscelanea« iz 1689. Szentivanyjeva »Miscelanea…« jedinstveno je djelo u znanstvenoj literaturi srednje Europe, koje je prikupilo građu iz gotovo svih poznatih područja znanosti i ljudskih djelatnosti. U Purgstallovu djelu »fizičari« ga posvećuju svojim kolegama za promociju prvoga gradusa, a izvadili su građu koja se tiče agronomije. Podijeljeno je u pet poglavlja. U prvom se raspravlja o različitim kulturama koje uspijevaju u srednjoeuropskom prostoru (žitarice, vinogradi…), ali i o svim proizvodima i hrani koja se od njih dobiva, te o domaćim životinjama i o lijekovima za pojedine kulture i životinje. U drugom poglavlju govori se o štetnim životinjama za agronomiju, o naravi insekata štetočina, o njihovoj primjeni u medicini i o različitim borbama protiv njih. U trećem i četvrtom poglavlju agronomski su kalendari, u kojima se za pojedine mjesece u godini navodi što poljoprivrednik mora činiti, te o vremenskim prilikama i plodnosti gospodarstva kroz pojedine mjesece. Završno, knjiga donosi zbirku zapažanja, zapravo savjeta o vrtlarstvu, šumarstvu, cvjećarstvu, zaštiti biljaka, različitim kulturama, o upotrebi vode, stočarstvu, ali i savjeta za dug život, o divljenju prirodi s popisom sredstava protiv raznih bolesti, štetnih životinja i insekata. Purgstallov je, najvjerojatnije, i rad »Tractatus de virtibus…« tiskan u Trnavi g. 1747. zajedno s njegovim tezama iz univerzalne filozofije, koje su studenti branili pred njim.
O. Jakova Pettinatija, brojni pisci ubrajaju među Hrvate ne samo zato što je odlično naučio hrvatski, nego zbog njegovih tijesnih veza s Hrvatima i Hrvatskom.
Više je godina u prvoj polovici 18. st. u hrvatskim krajevima djelovao poznati talijanski isusovac o. Jakov Pettinati, kojega brojni pisci ubrajaju među Hrvate ne samo zato što je odlično naučio hrvatski, nego zbog njegovih tijesnih veza s Hrvatima i Hrvatskom. Nije poznato točno gdje se rodio jer izvori navode samo da je iz talijanske pokrajine Furlanije (Friulli), ili iz okolice Gradisce, gradića blizu Gorice.
Rođen je 22. rujna 1673., u Gorici je završio gimnaziju i 1691. u Beču ušao u novicijat. Studirao je filozofiju u Grazu, predavao na gimnazijama u Gorici i Trstu, a od 1701. studirao teologiju u Beču. Treću probaciju obavljao je 1705. u Judenburgu. Nakon studija po godinu je dana bio profesor etike u Grazu i Beču, zatim je opet u Grazu predavao filozofiju na trogodišnjem studiju i moralnu teologiju i naposljetku obavljao službu kućnoga ministra i upravitelja crkve. Od 1715. rektor je kolegija u Rijeci, nakon četiri godine bio je upravitelj crkve i ministar u Grazu i od 1721. upravitelj je kolegija i prefekt škole u Rijeci. Godine 1723. postao je rektor u Varaždinu i nakon toga upravljao do 1727. kolegijem u Zagrebu. Posljednje godine života bio je instruktor treće probacije u Judenburgu, gdje je i preminuo 26. lipnja 1730. Studenti pod vodstvom svojega profesora Pettinatija kolegama za promociju doktorata posvećuju 1710. djelo »Holocaust sapientiae…«, koje sadrži dvije usporedne rasprave, astronomsku o Suncu i etičku o vrlinama filozofa. Svakako treba istaknuti da se u astronomskom dijelu ne spominju samo grčki i rimski filozofi, nego gotovo svi važniji astronomi, matematičari i drugi znanstvenici iz 17. st. i njihova znanstvena dostignuća, kao npr: Johannes Kepler, Galileo Galilei, Kristofor Scheiner, Christophor Clavije, Tycho Brahe, Atanazije Kircher, Rafael Aversa i dr. Tri godine prije, u prvim godinama svojega profesorskoga rada, objavio je g. 1707. djelo »Quinquiertium historicum / Historijski petoboj« o uvježbavanju u petoboju etičkih disciplina po uzoru na slavnu grčku Olimpijadu. Središnja tema opisuje austrijske ratove i etičko-polemičke rasprave o njima. Nedugo nakon toga g. 1709. objavljuje i djelo »Annum sapientiae sacrificium… / Godišnje posvećenje mudrosti«, koji gradački »fizičari« posvećuju kolegama za promociju bakalaureata, kojima je Pettinati tada bio profesor i promotor svečanosti. Sve su te rasprave ozbiljne, utemeljene na bogatoj literaturi, ali pisane popularno i, očito, za široku publiku.
Zadašnji rektor Zagrebačkoga kolegija Franjo Zdelar kaže da je Prus izumio neku novu vrstu šifriranoga pisma, zatim dodaje da je knjiga postala poznata čak u Belgiji i u Francuskoj, pobudivši velik interes
Ivan Krstitelj Prus rođen je 5. lipnja 1697. u Varaždinu, gdje je, vjerojatno, završio i gimnaziju. Tada je studirao filozofiju u Trnavi i nakon prve godine 1717. odlazi u Trenčin u isusovački novicijat. Učio je od 1720. do 1728. najprije filozofiju, a potom i teologiju u Grazu. Između studija po godinu dana predavao je gramatiku u Varaždinu i Zagrebu. Nakon treće probacije u Judenburgu samo je četiri godine službovao u Zagrebu. Prve je godine profesor retorike i zatim trogodišnjega tečaja filozofije, koji nije ni završio jer je obolio i nakon kratkoga vremena preminuo 27. svibnja 1773. u Zagrebačkom kolegiju. Kao profesor fizike Prus je napisao zanimljivo i originalno djelo o šifriranom pismu, kriptografiji, koje, nažalost, nije do sada pronađeno. O njemu se zna iz oglasa koji se nalazi na zadnjem listu drugoga njegova djela o dobročiniteljima Zagrebačkoga kolegija: »Memoria beneficiorum a Collegio Societatis Jesu Zagrabiensi aceptorum«, koje je objavljeno u Zagrebu 1733. Nešto više podataka o djelu daje u nekrologu tadašnji rektor Zagrebačkoga kolegija Franjo Zdelar. On, naime, kaže da je Prus izumio neku novu vrstu šifriranoga pisma, zatim dodaje da je knjiga postala poznata čak u Belgiji i u Francuskoj, pobudivši velik interes, tako da su odande stizala pisma učenih ljudi, plemića, pa i ministara, u kojima su oni tražili razjašnjenja o toj Prusovoj novoj kriptografiji.
Zaključno, s današnje povijesne distance onodobni prosvjetni sustav zaslužuje divljenje, kako zbog različitosti znanstvenih disciplina i raspona obrađivanih tema, koji fasciniraju, širokoga izbora literature od najstarijih antičkih do, u ono doba, suvremenih autora, tako i zbog očita nastojanja da se teorijska dostignuća konkretno primijene u svagdašnjem životu. Tomu su pridonijeli i hrvatski profesori/znanstvenici.
ZAVRŠETAK
