Je li pjesma »Krist na žalu« pogodna za pjevanje na sprovodima? Naš župnik veli da nije, ali meni i drugima baš je onako lijepa. Znamo da je sv. Ivan Pavao II. napisao tu pjesmu u drugu svrhu (svećenički poziv), ali zašto ne bismo mogli tekst pjesme shvatiti i kao poziv da nas Bog zove k sebi kad umremo?
Čitateljica Ružica
Sami ste dijelom odgovorili na svoje pitanje, dajući i objašnjenje prema kojem bismo pjesmu »Krist na žalu« mogli promatrati u širem kontekstu, to jest ne samo u kontekstu Božjega poziva čovjeku, posebno na svećeništvo, nego i Božjega poziva čovjeku u času smrti. Među svim drugim pjesmama koje pjevamo na sprovodima, ne čini nam se da bi »Krist na žalu« bila neprikladna, premda bi neki mogli inzistirati na tome da prvotno nije zamišljena kao pjesma koja se pjeva na sprovodima. No to bismo mogli reći i za neke druge pjesme.
»Krist na žalu« pjesma je koju posebno vole mladi i koja je prevedena na 80 svjetskih jezika, napisana je 1974. godine, a skladao ju je španjolski svećenik, salezijanac Cesareo Gabarain. Premda ne postoje pouzdani podatci o tome, pripisuje se sv. Ivanu Pavlu II., a tekst pjesme oslanja se na Lukino evanđelje (5, 1-11, dakako i na druga koja imaju sličan tekst) u kojem je riječ – kao što pišete – o Isusovu pozivu prvim učenicima na obalama Galilejskoga jezera. Iz teksta pjesme vidljivo je pitanje upućeno Bogu zbog poziva, ali i potpuno prepuštanje Božjoj volji, bez obzira kamo nas Bog šalje, odričući se svega svoga, što je vidljivo u stihu: »Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti.« Taj se dio teksta – kao uostalom i drugi dijelovi – može tumačiti i na drukčiji način: kao prepuštanje u Božje ruke, bez ičega, nakon smrti.
Kako prenosi Laudato.hr, ova je pjesma do sv. Ivana Pavla II. došla zahvaljujući prijevodu salezijanca Stanislawa Szmidta na poljski.
Taj se salezijanac ugodno iznenadio kad je, za vrijeme hodočašća u Gnieznu, čuo Svetoga Otca kako s radošću pjeva pjesmu. »Postoji i anegdota koja kaže da je Stanislaw Szmidt 1980. godine u Rimu odlučio posjetiti papu na općoj audijenciji na Trgu sv. Petra. Kad je papa bio udaljen od njega samo nekoliko koraka, Szmidt mu je rekao da je preveo pjesmu na poljski jezik, a Ivan Pavao II. ga je u znak zahvalnosti poljubio u čelo. Pjesma se kod nas automatski povezuje s imenom bl. Ivana Pavla II. zato što se Hrvati mogu pohvaliti činjenicom da je upravo on 1979. godine preveo tu pjesmu na hrvatski jezik i dao joj naslov ‘Krist jednom stade na žalu’«, piše Ana Dagelić i zaključuje: »Zato se u crkvama u Hrvatskoj ta pjesma ne pjeva samo kao lijepa duhovna pjesma snažnoga značenja poziva i odgovora na Božji poziv, nego kao i izraz posebne zahvalnosti na ljubavi koju je bl. Ivan Pavao II. gajio za hrvatski narod.« A očito je iz Vašega pisma – i na sprovodima, na kojima bi zapravo trebalo voditi računa da se ne pjevaju ili ne sviraju pjesme koje nisu kršćanskoga nadahnuća.
O sprovodnoj je liturgiji u prosincu 2015. godine splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić poslao okružno pismo svećenicima, ali i svim vjernicima svoje nadbiskupije, u kojem jasno govori i o liturgijskom pjevanju te navodi: »Budući da je sprovod vjernika liturgijsko slavlje, onda je od neizmjerne važnosti paziti i na liturgijsko pjevanje. Kažemo liturgijsko pjevanje, a pod tim podrazumijevamo pjesme koje su prikladne za pjevanje u crkvi i na groblju kod sprovoda. Tu su u prvom redu psalmi, a onda i druge pjesme koje odišu vjerom u uskrsnuće, koje bude nadu u život vječni i susret s našim Stvoriteljem. Neprikladno je i nije dopušteno da netko pozove zbor, klapu ili pjevača da izvode pjesme koje nisu u duhu kršćanskog slavlja sprovoda. O ovoj stvari je potrebno prikladno i blago, ustrajno i strpljivo poučavati naše vjernike«, napisao je nadbiskup Barišić, koji je prethodno protumačio: »Sprovodna liturgija, svojom ljepotom, dubinom svojih molitava, homilijom… mora već sama po sebi biti znak vjere u uskrsnuće, ali i poštovanja prema pokojnicima, kao i brige za obitelji preminulih. Zato i čitamo u Prethodnim napomenama za Red sprovoda: Pripravljajući i uređujući sprovodno slavlje svećenici će se brižno i obazrivo osvrtati ne samo na osobu pokojnika i na okolnosti njegove smrti, već i na bol ukućana i na potrebe njihova kršćanskog života (br. 18). Isto tako svećenik će pokojnikovu obitelj s pažnjom pridizati, blažiti joj bol i tjeskobu i po mogućnosti dobrohotno joj pomagati te skupa s njom pripraviti primjeren način sprovodnoga slavlja, služeći se pritom mogućnostima što mu ih sam obred predlaže i dopušta te će zgodno uskladiti liturgiju za pokojne s cjelokupnim liturgijskim životom župe i pastoralnim djelovanjem (br. 25).«
I naši su biskupi u dodatku »Direktorija za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« progovorili o kršćanskom sprovodu, ističući na početku toga dodatka – poput nadbiskupa Barišića – da i »na tom području valja poučavati vjernike o smislu kršćanskog sprovoda i ujednačiti pastoralnu praksu« jer »u suprotnom slučaju kriteriji i postupci smućuju i sablažnjavaju vjernike«. Ponajprije pojašnjavaju da je kršćanski sprovod zapravo »proslava Kristova vazmenog otajstva«. »Crkva koja je, kao mati, sakramentalno nosila u svome krilu kršćane za njihova zemaljskog hodočašća, prati ih i na kraju puta, da ih preda ‘u Očeve ruke’. U Kristu, ona prikazuje Ocu djecu njegove milosti, a u nadi izručuje zemlji sjeme njihova tijela, koje će uskrsnuti u slavi. To se prikazanje u punini slavi euharistijskom žrtvom; blagoslovi koji prethode i koji slijede jesu blagoslovine (KKC 1683). Prema tome, osnovni smisao kršćanskog sprovoda jest ispovijedanje vjere kršćanske zajednice u uskrsnuće tijela.«
