O intelektualcima se često govori a da se nije dovoljno definirao taj pojam. Jedan od onih koji bi se mogao svrstati pod intelektualce jest i Aleksandar Musić kojega je Dino Brumec u svojem razgovoru za Večernji list svrstao među predvodnike novoga vala intelektualne scene u Hrvatskoj. Na pitanje što danas znači biti intelektualac u Hrvatskoj Musić odgovara: » Biti intelektualac u Hrvatskoj danas znači malo što, uglavnom se ljudi sami predstavljaju tako ili ih netko, tko im je prijateljski nastrojen, titulira tako, ali pojam je u nemaloj mjeri izgubio izvorno značenje. U nekoj naivnoj teoriji to bi trebali biti ljudi koji zbog dubljih uvida ili snažnijeg obrazovanja imaju ulogu svojevrsnih čuvara savjesti društva, trebaju bdjeti nad tim društvom te upozoravati na negativne trendove kada ih uoče. No, danas je intelektualac u Hrvatskoj prije svega osoba koja lagodno živi, malo isporučuje društvu zauzvrat, vezana je uz državni proračun i ulogu savjesti društva ne može igrati baš zato što je egzistencijalno ovisna o onima koje bi trebala kritizirati. U tom su smislu intelektualci plaćenici, čuvari ne savjesti, nego postojećeg stanja.«
Upitan prepoznaje li se osobno u pojmu »intelektualac« odgovorio je: »Iskreno, potpuno sam indiferentan. Nerijetko se šalim da sam ‘Mislilac’ s velikim ‘M’, a ne intelektualac, ali – niti mi smeta niti mi laska. Ljudi se u Hrvatskoj općenito shvaćaju preozbiljno.« Na pitanje što »teorijski« razdvaja ljevicu i desnicu Musić je odgovorio: »Svaka se ideološka pozicija ugrubo može podijeliti na tri osi: prva je vaš načelni stav o stvaranju, raspodjeli i preraspodjeli ekonomskog dobra. Druga je pozicija u regulaciji morala, pritom to nije toliko pogled na sam moral, koliko na pravo društva da regulira moral mehanizmima države, a treće je pogled na ulogu države u bazenu međunarodnih odnosa. Te osi, s različitim intenzitetima svake, daju bezbroj kombinacija i većina njih ne mora imati ikakvo opravdanje u stvarnosti, čak mogu biti dokazano pogubne, ali se ljudi u politici rijetko vode objektivnim i mjerljivim, a uglavnom se vode emotivnim i interesnim.«
Musić je sudionik »Petoga dana«, emisije koja se petkom prikazuje na HRT-u. Na novinarovu napomenu da je emisija vjerojatno napravila puno za rast osobne prepoznatljivosti osvrnuo se rekavši: »Peti dan izazovan je utoliko jer se možeš savršeno dobro pripremiti za neku temu, ali ne možeš unaprijed znati u kojem će smjeru razgovor ići, niti bi trebao to znati, i zato su bitni elementi spontanosti, reakcije u stvarnom vremenu i artikuliranost. To su sve stvari zbog kojih gledatelji i gledaju tu emisiju. Da gledaju četiri ili pet paralelnih monologa, to nikoga ne bi zanimalo.«
Na pitanje o HDZ-u, pričama i korupciji u toj stranci, koja se uvijek uspije uzdići iznad imidža duboko korumpirane stranke, sugovornik odgovara: »HDZ je složena, gotovo neprobojna politička mašina koja je nerijetko samoj sebi najveći neprijatelj. SDP HDZ-u u pravom smislu nikada nije bio politička opasnost, a HDZ se pak nikada nije transformirao iz pokreta u stranku, da bismo mogli govoriti o ideološkim razlikama unutar HDZ-a, o tzv. ‘krilima’ stranke. HDZ je strogo hijerarhijska struktura čija čelna osoba redovito ima problema s jednom ili dvije paralelne strukture moći unutar stranke. No ovo što se događa nije nužno loše za sam HDZ ako se dovede do kraja, bilo pravosudno, bilo medijski, bilo unutar stranke, pa i pod cijenu toga da se od HDZ-a odvoji neka manja stranka. Mislim da bi to u srednjem i dugom roku moglo koristiti i HDZ-u i Hrvatskoj jer nemojmo zaboraviti da se bez mijenjanja samoga HDZ-a realno ne može mijenjati ni Hrvatska.« Musićevo poimanje uloge intelektualaca u društvu moglo bi se svesti na sljedeće: »Intelektualci bi trebali biti ljudi koji imaju ulogu čuvara savjesti društva. No, u Hrvatskoj to su prije svega osobe koje lagodno žive na proračunu, plaćeni čuvari postojećeg stanja.«
Dora Koretić u Jutarnjem listu svoj je tekst započela sljedećom rečenicom: »Što se dosad otvorilo, otvorilo se, ali odsad nadalje u Starom Gradu na otoku Hvaru više neće biti moguće graditi niti uređivati postojeće nekretnine za potrebe hostela.« Donosi potom i objašnjenje: »Tako je, naime, nedavno ta jedinica lokalne samouprave odlučila trećim izmjenama i dopunama prostornog plana grada Starog Grada, čiji su se rukovodioci među prvima u Hrvatskoj odlučili ozbiljnije posvetiti upravljanju turizmom i razvoju smještajnih kapaciteta. Novi hosteli u Starom Gradu, dakle, zabranjeni su, a tom tipu gostiju koji na destinacijama uglavnom borave nešto kraće i troše znatno manje novca na raspolaganju će ostati postojeća dva hostela, kapaciteta 200-tinjak ležajeva koji bi, računa gradonačelnik Antonio Škarpa, trebali biti više nego dovoljni za prihvat hostelskih gostiju.« Gradonačelnik je još rekao: »Nismo ni sami bili sigurni hoće li nam proći ova ideja, ali shvatili smo kako ne želimo da nam se dogode ‘problemi’ kakve, primjerice, imaju naši kolege u Hvaru ili pak u Novalji, u kojima se razvio masovni party turizam, kakav bismo željeli izbjeći. Stari Grad je mjesto sa 2400 godina starom poviješću i kulturom, uži centar je pod UNESCO-ovom zaštitom i mi smo na vrijeme odlučili intervenirati kako bismo turizam usmjeravali prema kulturnom turizmu i turizmu visoke kvalitete.« Odluku o zabrani gradnje ili uređenja postojećih nekretnina za potrebe hostela gradski su oci unijeli u članke 89. i 90. Izmjena i dopuna Prostornoga plana Starog Grada. Prema gradonačelnikovim riječima, u Starom Gradu za dvije godine otvorit će se dva hotela s pet zvjezdica francuskoga investitora.
Da je sve poželjnije biti odgojitelj financiran iz proračuna dokazuje i to da ih se dnevno u Zagrebu svakoga radnoga dana prijavi dvoje, a riječ je o mjeri uvedenoj 2016. Kako u Večernjem listu piše Mateja Šobak prvih sto roditelja statusom je razveselio i sam gradonačelnik Milan Bandić, podijelivši im ugovore u Dvercu u listopadu 2016. godine. Već tada mahom mame isticale su kako je odlična prilika činjenica da mogu ostati kod kuće sa svojim klincima i za to od grada primati »plaću«. Entuzijazam, čini se, nije splasnuo ni danas pa će se, zbog velike zainteresiranosti roditelja, kao i zbog »činjenice da Gradski ured za demografiju ne može utjecati na dinamiku podnošenja zahtjeva za ostvarivanje novčane pomoći, a obveze je potrebno podmiriti«, rebalansom proračuna morati namaknuti dodatnih 90 milijuna kuna. Nije ni to ništa novo, objašnjavaju iz Grada, jer dodatni su se milijuni tražili i pred kraj prošle godine. »U prosincu 2016. bilo je 1573 korisnika mjere, dok je godinu dana poslije isplaćeno 3217 korisnika«, objašnjavaju u Gradu rast od 1644 roditelja odgojitelja. Otprilike pet dnevno uzimalo je mjeru tijekom prošle godine, dok ih je do listopada ove status uzelo dodatnih 634. Upravo tih šestotinjak nije planirano početkom godine, pa za njih treba naći dodatna sredstva. »Novac je to koji smo mi, u biti, njima već isplatili. Sad ga samo moramo praktički vratiti na ‘račun’ ureda koji je za to nadležan«, pojašnjavaju u Gradu, gdje su odazivom roditelja i više nego zadovoljni. Na »plaće«, odnosno mjesečne naknade koje dobivaju oni s troje i više djece godišnje se, kažu u Gradu, izdvoji oko 300 milijuna kuna.
Novinarka je donijela i mišljenje jedne korisnice potpore koja je mjeru roditelja odgojitelja uzela odmah čim ju je Grad ponudio: »Iznos koji dobivamo mjesečno jest oko 3800 kuna neto. On nije uvijek na kunu jer se računa kao 65 posto plaće djelatnika u gospodarstvu u Zagrebu za razdoblje od siječnja do kolovoza prethodne godine. U svakom slučaju, novac sjeda najkasnije do 20. u mjesecu, staž nam ide normalno, a dobivamo i povrat poreza.« Svoje motive za primanje pomoći obrazložila je rekavši: »Imam trojicu sinova, radio je u to vrijeme samo suprug i odlučili smo jednostavno da ja neću više konobariti, već ostati doma s klincima.« Ona je najmlađe dijete, pri uzimanju statusa, ispisala iz vrtića jer to je jedan od uvjeta za gradsku mjeru. »Također, roditelj odgojitelj mora imati najmanje troje djece, od kojih najmlađe još ne ide u osnovnu školu, dok najstarije mora biti mlađe od 26 godina. Osobno, čini mi se da imamo dovoljno vremena da vodimo klince u park te na razna druženja, ali ima roditelja koji šalju djecu u privatne vrtiće jer na taj način Grad nema evidenciju da su upisana«, kazala je sugovornica. Novinarka je zaključila da bi broj roditelja odgojitelja i u sljedećoj godini mogao rasti, na temelju podataka o isplati novčane pomoći za novorođenčad. I za tu se stavku moraju povećati sredstva, i to osam milijuna kuna, koji će se uglavnom utrošiti za isplatu 54 tisuće kuna, koliko Grad daje za treće i svako sljedeće dijete.
