U dvorani negdje u brdima na rubu drevne Mezopotamije stotine nevoljnika uče o Njemačkoj. Na velikom ekranu smjenjuju se informacije o stvarima koje bi trebali znati oni koji dolaze u tu zemlju. Sretnici kojima je Njemačka ponudila utočište ravnodušno gledaju slike i slušaju objašnjenja. Gdje je Njemačka, što je tramvaj, što je Baden a što Württemberg, kako izgleda mjesto u kojem se proizvode automobili–– koje oni zovu »Marsedes«. Odjednom se na ekranu pojavi slika njemačke kancelarke. Lica se razvedre, a uzdasi oduševljenja ispune dvoranu: »Angela Merkel!«
Njemačke autoceste na glasu su kao najkvalitetnije na svijetu. Ali već godinama ne izgledaju dobro, a dojam ne popravljaju ni silni radovi na njihovu održavanju. Ni njemačke željeznice već dugo nisu oličenje kvalitete, urednosti i točnosti. Prije šest godina njihova je uprava pokrenula »ofenzivu točnosti«, s ciljem da se smanje već kronična kašnjenja. Sada, nakon »ofenzive«, vlakovi kasne još više. Na njemačkim ulicama sve je više smeća i nesigurnosti. Njemačka se mijenja. No, unatoč svemu, ona je i dalje iznimno dobro organizirano društvo, s učinkovitom državnom upravom, tehnološki vrlo razvijeno i gospodarski snažno. Njemačka je domovina socijalnoga tržišnoga gospodarstva koje, unatoč globalizaciji, još uvijek održava ravnotežu između tržišnih izazova i socijalnih potreba. Njemačka je svjetska izvozna velesila, a njemačka pouzdanost još je uvijek na cijeni. Međutim, promjene su vidljive. Poznati njemački automobilski klub ADAC, najveći i najugledniji na svijetu, nedavno je objavio reklamu na kojoj piše: »Mi nismo njemački«. Znakovita je to poruka institucije koja je ugledna u cijelom svijetu – upravo zato što je njemačka. Nijemci se postupno odriču svojih posebnosti, svoje tradicije, okreću se od sebe i grade društvo u kojem je BDP glavno obilježje gospodarstva i društveni prioritet. Hoće li razdoblje Angele Merkel, kad ona jednom ode, biti upamćeno prvenstveno po tome?
Njemačka je zemlja stabilnih vlada i dugovječnih kancelara. U taj se niz uklapa i Angela Merkel, koja je na čelu vlade već evo punih trinaest godina. No sad je jasno da ne će još dugo izdržati, jer velika koalicija na čijem je ona čelu gubi povjerenje birača. Na nedavnim izborima u Bavarskoj i Hessenu stranke vladajuće koalicije polučile su veoma loše rezultate. Alternativa za Njemačku (AfD), prosvjedna stranka koja se protivi velikim promjenama i kreće se na rubu demokratskoga spektra, treća je po snazi stranka u Bundestagu, a zastupljena je i u svim zemaljskim parlamentima. Dogodine, uz izbore za Europski parlament, slijedi i niz lokalnih izbora, na kojim bi vladajući kršćanski demokrati i socijaldemokrati, ako ne ponude neke velike promjene, mogli doživjeti daljnje bolne poraze. Suočena s padom povjerenja i nezadovoljstvom u koaliciji, kancelarka je najavila odlazak.
Kako je najavila, najprije će u prosincu napustiti kormilo svoje Kršćansko-demokratske unije (CDU), ali će ostati na čelu vlade do isteka mandata 2021. i onda se više ne će kandidirati. Nije sigurno da će doista dočekati kraj mandata jer su sve brojniji političari, posebice u redovima socijaldemokrata, koji smatraju da sadašnja velika koalicija dugoročno nanosi štetu strankama unutar nje. Merkel je izjavila da želi otići dostojanstveno, što znači da ne će zalupiti vratima, niti dopustiti da netko zalupi vrata za njom. Želi si omogućiti častan odlazak i mirnu primopredaju vlasti, bez obzira na to hoće li se to dogoditi 2021. ili prije toga.
Budućnost velike koalicije u Njemačkoj otvara pitanje temeljne orijentacije njemačke politike, pitanje kako se danas može vladati Njemačkom i kojim smjerom treba ići najmoćnija europska država. Odlazak Angele Merkel odrazit će se i na odnose unutar Europske unije, a zbog gospodarske povezanosti i njezina utjecaja na vodeće hrvatske političare i u Hrvatskoj će se osjetiti da je više nema.
Angela Dorothea Merkel (rođ. Kasner) rođena je 17. srpnja 1954. u Hamburgu, u obitelji protestantskoga pastora poljskoga podrijetla. Ubrzo nakon njezina rođenja, otac joj je premješten na službu u tadašnji DDR, gdje je ona i odrasla, završila školovanje i izgradila znanstvenu karijeru fizičarke. Njezin otac, Horst Kaźmierczak, koji je poslije promijenio prezime u Kasner, simpatizirao je socijalističke ideje i protivio se njemačkom ujedinjenju.
U Bundestag je izabrana 1991., kad je postala i ministricom žena i mladeži. Od 1998. do 2000. bila je glavna tajnica CDU-a, a 2000. je izabrana za predsjednicu stranke. Poznata je i po tome što se u ime stranke odrekla svoga prethodnika i mentora Helmuta Kohla koji je bio izložen optužbama za neregularno financiranje CDU-a.
Merkel je tijekom karijere pokazala zavidnu razinu prilagodljivosti. U govorima u prvim godinama kancelarskoga mandata često se pozivala na kršćansku demokraciju i tradicionalne vrijednosti, za razliku od kasnijih godina kad joj istupi odišu pragmatizmom i izostankom vrijednosne orijentacije. Merkel će biti upamćena po tome što je omogućivanjem velikoga useljeničkoga vala 2015. godine praktički izmijenila lice njemačkoga društva. Multikulturalizam i potiskivanje tradicionalnih kulturoloških obilježja doživjeli su zamah upravo u mandatu one iste kancelarke Merkel koja je pet godina prije toga izjavila da je multikulturalnost propala.
Upravo svojoj prilagodljivosti i strpljivosti Merkel može zahvaliti svoju moć. Osigurala si je mjesto u nizu njemačkih saveznih kancelara koji su ostavili vidljiv trag i u Europi. Ali znači li to i kontinuitet? Konrad Adenauer ponovno je izgradio ugled Njemačke i udario temelje europskom ujedinjenju. Helmut Kohl bio je kreator ponovnoga njemačkoga ujedinjenja i uporni graditelj ujedinjenja Europe. Socijaldemokrat Willy Brandt bio je protagonist njemačkoga dijaloga s komunističkim svijetom, a njegov stranački kolega Gerhard Schröder liberalizirao je njemačko gospodarstvo. Angela Merkel bit će upamćena po daljnjoj liberalizaciji društva, usklađivanju s globalizacijskim trendovima, ali i po tome što je pokrenula imigracijske mehanizme. Merkel se osim toga savršeno uklopila u ulogu suvremenoga europskoga čelnika u okolnostima početka 21. stoljeća, okolnostima bljedila političkoga spektra, slabljenja uloge države, jačanja globalnoga tržišta i širenja utjecaja globalnih igrača (»global governance«). Te okolnosti izazvale su krizu demokracije, na koju još ne postoji prikladan odgovor. Nije ga ponudila ni Merkel, ona se samo snašla u danim uvjetima i iskoristila ih za širenje svoga utjecaja.
Njemačka je tradicionalno gospodarski uspješna zemlja, s kvalitetnim proizvodima i velikim izvoznim potencijalom. Socijalno tržišno gospodarstvo u godinama nakon Drugoga svjetskoga rata preporodilo je zemlju. Njemačka je primjer uređene parlamentarne demokracije, u kojoj je dominacija dviju pučkih stranaka desetljećima jamčila stabilnost sustava i ostvarivanje volje građana. Uz reprezentativnost, političko odlučivanje u Njemačkoj počiva i na snažnom oslanjanju na znanstvene spoznaje, koje se koriste u pripremi svih političkih odluka. Na drugoj strani, moderna Njemačka desetljećima je živjela u strahu od same sebe, nakon šoka što ga je izazvao nacionalsocijalizam. Ne čudi stoga što se u javnoj raspravi u Njemačkoj svim temama pristupa s oprezom, ponekad izbjegavajući bolne teme. No, dok se političke elite prave kao da je sve u redu, među građanima raste nezadovoljstvo. Njemačke se gospodarske bačve prelijevaju, ali zabrinutost i strah od budućnosti nikad nisu bili veći. Zabrinutost za mirovine, za očuvanje blagostanja. Zabrinutost vlada i zbog institucionalne nesigurnosti, izazvane primjerima poput migrantskoga vala tijekom kojega je država očito prešutno prihvatila niz nezakonitih pojava.
Njemačka je jedan od vodećih svjetskih izvoznika, u 2017. godini s 1,4 bilijuna američkih dolara zauzela je treće mjesto, iza Kine i Sjedinjenih Država. Njemačka se okoristila i uvođenjem eura, koji pogoduje stabilnijim gospodarstvima. Nedavno je međutim objavljeno da se srednji sloj u Njemačkoj sve više smanjuje, a sve više raste broj siromašnih.
Da bi očuvala unutarnji mir i stabilnost, Njemačka mora biti u dobrim odnosima sa svijetom. I mora svijetu prodavati svoje proizvode. Ti ciljevi motivirali su Njemačku za snažan angažman na izgradnji Europske unije, ali i za projekte razvojne politike i ulogu mirotvorca u međunarodnoj zajednici.
Njemačka u vanjskim odnosima balansira između hegemonističkih metoda velikih sila i politike dijaloga i suradnje. Vodeća uloga u Europskoj uniji sa snažnim osloncem na njemačko-francuskoj suradnji zahtijeva veliku razinu kreativnosti ako se ima na umu složen odnos sa SAD-om, koji se nakon Drugoga svjetskoga rata temeljio na političkoj ovisnosti, da bi u novije vrijeme bio obilježen nesporazumima i napetostima. Njemačka nikada ne će odustati od nastojanja da izgradi kakav-takav sklad u odnosima s Rusijom. Nadalje, toplo-hladni odnosi s Turskom, silom u usponu i domovinom oko tri milijuna žitelja Njemačke, pokazuju s kakvim je izazovima Njemačka suočena i u unutarnjim i vanjskim odnosima. Na kraju, najnoviji val useljavanja stavlja Njemačku na nove kušnje, od kojih je najveći vezan za strukturu društva, odnosno za njegov identitet.
U razdoblju vladavine Angele Merkel Njemačka je dominirala Europskom unijom, a ključne odluke Bruxellesa bile su u skladu s njemačkim popisom želja. No jačanjem centrifugalnih sila u Europi ta se idila urušava. Mnogi vodeći političari u EU-u strahuju od izbora za Europski parlament u svibnju iduće godine, odnosno od pobjede snaga koje bi mogle dovesti do promjene smjera Unije. U Bruxellesu se govori o »protueuropskim« snagama, premda mnoge od tih snaga, posebice one koje dominiraju u članicama Višegradske skupine, nisu protiv Europe, nego protiv sadašnjih trendova povodljivosti i arogancije.
U Europi, u Njemačkoj kao i u mnogim drugim europskim državama, danas je u modi površnost, prilagodljivost i guranje važnih tema pod tepih. I Hrvatska može poslužiti kao dobar primjer toga stanja političkoga duha. Jedan je hrvatski ministar nedavno izjavio da će Hrvatska, u pripremi neke reforme, implementirati najbolja europska rješenja. Izgovorio je frazu koja zvuči dobro, europski, ali prikriva nesposobnost politike. Što su uopće »najbolja europska rješenja«? I tko jamči da se ona mogu primijeniti na specifične prilike u Hrvatskoj, ili u bilo kojoj pojedinoj članici Unije? Osim toga, zašto Hrvatska ne bi jednom napokon smislila neko svoje rješenje, neku svoju ideju? Nitko joj to ne brani.
U Europi u posljednje vrijeme ideje nisu na cijeni, a u tom postdemokratskom društvu najbolje prolaze oni koji osluškuju što se događa oko njih i na vrijeme se priključe onima koji su najutjecajniji. Što u tim okolnostima može Hrvatska? I što uopće želi? Prilagoditi se najjačima? Slijediti njihov primjer? Hrvatska je iz više razloga dugo i uporno slijedila Njemačku. A što će sada, kad odlaskom Angele Merkel Njemačka pokazuje da je i sama ostala bez ideja?
Merkel je neko vrijeme uporno ponavljala kako njezina politika nema alternative. A nezadovoljstvo u narodu je raslo. Pa se pojavila alternativa, u liku Alternative za Njemačku, stranke koja nije na čisto s mnogim važnim stvarima, ali koju u međuvremenu podupire više od deset posto Nijemaca. Alternativa uvijek postoji, čak i za Angelu Merkel. Iako još nije jasno tko će biti njezin nasljednik, niti kako će se nakon njezina odlaska oblikovati politička vlast.
U filmu »Forrest Gump« glavni lik, ne odveć bistri mladić, jednoga dana odluči kratiti vrijeme trčanjem. Trčao je danima, mjesecima, s kraja na kraj zemlje. S vremenom su mu se priključili oni koji su u trčanju za njim pronašli smisao života. Međutim, Forrest Gump se jednoga dana jednostavno zaustavio. »Prestajem«, rekao je, odlučivši da ne će više trčati. »A što ćemo sada mi?« upitali su u nevjerici njegovi sljedbenici.
Što će sada oni koji su, u Njemačkoj i ostalim europskim zemljama, slijedili Angelu Merkel? Što će biti smisao njihove politike kad je ona odustala od trke čiji cilj još nije na vidiku i ostavila ih bez alternative? Za kim će sad trčati? Čija će rješenja sada implementirati?
