Hrvatska sela iz dana u dan su praznija, mladi odlaze, rolete se spuštaju, kuće prodaju. Razilaze se politika i struka, političari i narod, posebno kad su u pitanju temelji države, a to je proizvodnja namirnica poput kruha i mlijeka. O spomenutom razilaženju može posvjedočiti i nedavni događaj, kad je tvrtka »Sano« predstavila možda i najmoderniji laboratorij u Europi za specijaliziranu analitiku stočne hrane, koji je u Popovači osnovala u suradnji s vodećim laboratorijem za analitiku u poljoprivredi u SAD-u – CVAS. Laboratorij je, naime, otvoren u nazočnosti brojnih stručnjaka iz europskih zemalja, ali bez odaziva službenika iz resornoga ministarstva i njegovih agencija.
Unatoč poražavajućemu ozračju, pojedinci se i dalje bore, posebno iz znanstvenih i poduzetničkih krugova, među koje se može uvrstiti i prof. dr. Branimir Kampl (63), predsjednik uprave tvrtke koja je otvorila laboratorij. Rođen je u Zagrebu, gdje je diplomirao, magistrirao i doktorirao na Veterinarskom fakultetu. Na fakultetu je bio zaposlen 19 godina, nakon čega je u zvanju redovitoga profesora otišao u privredu, gdje je zajedno s partnerom iz Njemačke osnovao tvrtku »Sano« u svim zemljama jugoistočne Europe. U više navrata, u ukupnom trajanju od gotovo četiri godine, boravio je u inozemstvu polazeći razne oblike stručnoga usavršavanja, i to na fakultetima i stručnim institucijama u Njemačkoj, Švicarskoj, Izraelu i SAD-u.
PROF. DR. KAMPL: Činjenica je da je mljekarsko gospodarstvo kralježnica poljoprivrede te da Hrvatska ima vrlo povoljne uvjete za razvoj te grane proizvodnje, i to njezinih različitih oblika, bilo da je riječ o oblicima klasično ili kombinirano. Suvremena proizvodnja mlijeka nije klasična djelatnost seljaka, nego je moderna gospodarska djelatnost po obrascu tzv. maloga i srednjega poduzetništva. U naprednim zemljama takvi modeli poduzetništva sastavni su dijelovi cijelih industrija koje proizvode veliku materijalnu vrijednost, zapošljavaju velik dio stanovništva, ponajprije u ruralnim prostorima, i rješavaju demografske probleme. Na to se oslanja i jednako važan značaj te djelatnosti, kao doduše i cijele poljoprivrede, kao važan element nacionalne sigurnosti. Kada se kaže da je stočarstvo industrijska grana, ne misli se samo na velika industrijska postrojenja s tisućama životinja. Naprotiv, industrijska proizvodnja hrane može se provoditi i na manjim obiteljskim gospodarstvima, ali uz dva uvjeta. Prvo da proizvod bude standardiziran kako bi mogao biti upotrebljiv u standardiziranim procesima prehrambene industrije. A drugo je da proizvod bude proizveden uz niske troškove kako bi imao konkurentnu cijenu.
PROF. DR. KAMPL: Proteklih 25 godina glavni gospodarski projekt naše države bio je »Agrokor«. U njega su se slijevali najbolji kadrovi, ali se pronalazilo mjesta i za brojne povlaštene. U strukturi korisnika poticaja u poljoprivredi ta je tvrtka zauzimala iznimno mjesto. Hvalilo se jedinstvenim rezultatima, iako je činjenica da takvu proizvodnju u zapadnim zemljama uz puno bolje rezultate i neusporedivo manje poticaja ostvaruju malo veći »seljaci«, dakle privatni proizvođači. Rezultat takve razvojne orijentacije danas je više nego poznat. No nismo dovoljno svjesni činjenice da ja danas u Hrvatskoj gotovo sva maloprodaja poljoprivrednih proizvoda i njihovih prerađevina koncentrirana u prodajnim lancima. Kada ulazimo u Hrvatsku iz Slovenije, dočeka nas velika reklama jednoga poznatoga lanca: »Opskrbljujte se u naših 90 prodavaonica diljem Hrvatske.« A to je samo jedan lanac. Prehrambeni su lanci potpuni gospodari našega tržišta prehrambenim proizvodima, što znači da se u otkupu proizvoda primjenjuju naglašeno tržišni kriteriji. Prodajni lanci nisu, jasno, krivi što moraju profitabilno poslovati i što se u tom pravcu trude. Problem je što, i kada bi htjeli, ne mogu svoje potrebe ni izdaleka namiriti iz domaće proizvodnje jer je ona svakim danom sve manja.
PROF. DR. KAMPL: To je kanal distribucije koji ima više simbolički značaj. Iako je poznato da su na primjer u Poljskoj te institucije prije nekoliko godina odigrale značajnu ulogu u prihvaćanju poljoprivrednih proizvoda, poglavito voća, nakon sloma tržišta zbog uvođenja sankcija Rusiji. No dugoročno gledano to nije rješenje na kojem bi mogla počivati domaća poljoprivredna industrija. A i kada bi se u tom pravcu opredijelila – što bi to značilo? Da se traže alternativni pravci distribucije jer se dominantni ne mogu iskoristiti? Ne bi se smjelo poprimiti takav mentalitet u smislu »mi ne možemo«, jer to nije istina. Ima znatan broj, na žalost ne dovoljno, domaćih proizvođača koji uspješno po cijeni i kvaliteti produktivnosti konkuriraju svim stranim proizvođačima. Put je u izbacivanju stranih konkurenata s tržišta na temelju tržišnih principa, a to je dovoljnom količinom, kvalitetom i usporedivom cijenom. Za to nam treba, kada je poljoprivreda već spala na današnje grane, stručno utemeljena i dobro promišljena strategija razvoja domaće poljoprivrede, i to na najmodernijim principima. Sredstava ima. Postoji Program ruralnoga razvoja i druge mogućnosti, ali potrebna je kvalitetna strategija koju bi prepoznali i slijedili svi u lancu poljoprivredne proizvodnje. Prvi je korak da se ona izradi. Tko je taj koji ju može izraditi? Drugi korak je da se striktno i disciplinirano provodi. Imamo li dovoljno kvalitetne institucije i službe za to? Jesmo li sami dovoljno disciplinirani da provodimo takvu strategiju? Bez obzira na odgovor, moramo biti svjesni da nam je to pitanje opstanka i da moramo pronaći načina da poljoprivredu, a osobito stočarstvo, podignemo na razinu koja nam je kao narodu i državi nužna.
PROF. DR. KAMPL: Stanje u proizvodnji mlijeka u Hrvatskoj je krajnje zabrinjavajuće. Sudeći prema statistikama, moglo bi se reći da ta poljoprivredna grana polagano, ali sigurno klizi u propast. Ipak, očuvana je jezgra perspektivnih proizvođača koji su ponajprije svojim mentalitetom i načinom rada zdrava okosnica i potencijal budućega razvoja, odnosno oporavka te grane. Uzroci takvoga stanja višeznačni su i slojeviti, ali pitanje odgovornosti nadležnih vlasti svakako je u tom sklopu nezaobilazno. Iako je nadležno ministarstvo proteklih godina osiguralo vrlo velika sredstva za poticanje proizvodnje mlijeka, i to samo u zadnjih 10-ak godina više od 2,5 milijardi kuna, ta se mjera unaprjeđenja pokazala neučinkovitom, a djelomično i pogrješnom. Naime, državna subvencija, iako prisutna tijekom posljednjih desetak i više godina, kontinuirano se snižavala. Pri tome se nije ostalim mjerama proizvođače sustavno pripremalo na mogućnost – sigurno dolazećega – snižavanja otkupne cijene. U mnogih je izostala strukturna prilagodba i tehnološko prilagođavanje efikasnoj proizvodnji i uz promjenjivu cijenu. Naprotiv, u valu izgradnje većega broja farmi prije petnaestak godina predviđene su projekcije trajnijega održanja određenih cijena, pa su brojni proizvođači i svoje dugoročne poslovne planove temeljili na toj kalkulaciji. Stvorena je atmosfera da se »u našim uvjetima« proizvodnja mlijeka ne može odvijati jednako produktivno kao u stočarski naprednijim zemljama, a nije se istodobno dovoljno sustavno na terenu radilo s proizvođačima. Trebalo je stvoriti poduzetničku klimu i razviti samostalne uspješne poduzetnike, a ne problematičnu proizvodnu granu koja je u potpunosti ovisna o državnoj pomoći. Proizvodnja mlijeka mora se modernizirati po uzoru na moderne zemlje.
PROF. DR. KAMPL: Organizacijski to znači da je potrebno više stotina modernih farma koje profitabilno posluju. Svaka od takvih farma proizvodna je jedinica po modelu maloga i srednjega poduzetništva, a kao cjelina djeluju kao tržišno značajna industrijska grana. U svijetu su poznati modeli udruživanja takvih proizvođača u interesne udruge proizvođača, koje onda udruženo nastupaju na tržištu, ugovarajući na razini udruge poslovnu suradnju s otkupljivačima ili opskrbljivačima, ili pak nastupaju lobistički utječući na pojedina zakonska rješenja i slično. Za djelovanje takvih udruga postoje odlični primjeri u Njemačkoj, a i zakonski okvir u Hrvatskoj prilagođen je takvim rješenjima. U Hrvatskoj je, nažalost, malo takvih primjera, posebno je mali broj aktivnih udruga koje bi zaista u praksi iskoristile mogućnosti koje imaju. Meni je poznata jedna aktivna udruga u Podravini. Ulaganje u mljekarsko gospodarstvo moćan je potencijal razvoja ruralnoga prostora. Da bi se takva industrija razvila, potrebna je jasna, realna strategija te strategija utemeljena na modernim proizvodnim tehnologijama. Ta strategija treba poći od realnih potreba domaćega tržišta koje je lako odrediti ako se zna da u ovom trenutku uvozimo više od 50 posto potrebne količine mlijeka i mliječnih proizvoda. Okvirno rečeno, trebalo bi oformiti više stotina, otprilike 500 modernih farma, koje bi na površini od 90 do 100 ha proizvodile veći dio obroka za visoku proizvodnju mlijeka od 120 do 150 krava. Pod visokom proizvodnjom mlijeka podrazumijeva se prosjek od 10 000 litara mlijeka po kravi. Takva farma treba imati suvremenu tehnologiju. To je preduvjet efikasnoga rada, a može se sastojati od obiteljskoga pogona s možda jednim zaposlenim djelatnikom. Za otvaranje tolikoga broja farma postoje dovoljna financijska sredstva u sklopu postojećega programa ruralnoga razvoja i mjera koje su trenutačno propisane. Odnosno, čak se i postojeće mjere okvirno uklapaju u tu svrhu.
PROF. DR. KAMPL: Važan je preduvjet za stvaranje farma edukacija nositelja takvih programa te takva poduzetnička klima u društvu, ponajprije u poljoprivrednom sektoru, koja bi pomogla da zainteresirani prepoznaju u tome mogući model atraktivnoga poslovnoga pothvata i koji bi u tome vidjeli sigurnost svoje egzistencije. Na primjer, mljekarsko je gospodarstvo u tradicionalnom smislu grana poljoprivrede, no u današnje vrijeme ono ima izražen potencijal moderne industrije po modelu maloga i srednjega poduzetništva. Oni koji prate razvoj mljekarskoga gospodarstva u naprednijim zemljama uočit će da ono funkcionira upravo na tom principu. Mljekarsko gospodarstvo visoko je djelotvorna, fleksibilna, brzo reagirajuća grana poljoprivrede koja prati promjene cjelokupne poljoprivrede i istom se dinamikom mijenja možda najviše od svih grana poljoprivrede. Iznimno je važno uočiti taj potencijal jer takvo pozicioniranje mljekarskoga gospodarstva uvelike nadmašuje značaj samo jednostavne proizvođačke discipline, koja je još k tomu, prema na žalost dosta raširenoj predodžbi, dohodovno neisplativa. Naprotiv, ovako pozicionirano mljekarsko gospodarstvo ima značaj suvremene industrijske grane, koja je kao svaka industrija generator cijeloga niza pratećih djelatnosti. Mljekarsko je gospodarstvo dakle, za društvo koje se želi smatrati razvijenim, više nego važna djelatnost.
Ekonomska vrijednost mljekarstva nadmašuje vrijednost samoga mlijeka i mliječnih proizvoda. Ono osim proizvodnje visokovrijednoga proizvoda koji pruža potrošaču različitost izbora i vrijednosti ima potencijal stvaranja novih radnih mjesta. Budući da mljekarsko gospodarstvo oživljava ruralni prostor unoseći u njega gospodarsku aktivnost, ono ima i značajan demografski potencijal, što je danas u Hrvatskoj, a i u ostalim zemljama, središnji problem. Prema bazama podataka u Hrvatskoj ta važna djelatnost nije perspektivna, no i u ostalim je zemljama slična situacija.
Iako je mljekarsko gospodarstvo u zadnjih 30 godina tehnološki napredovalo, danas je u iznimno lošem položaju. Pritom se postavljaju sljedeća pitanja: Kako to da unatoč odličnim preduvjetima mljekarska industrija ostvaruje samo 40 % samodostatnosti, s obzirom na to da više od 50 % mlijeka i mliječnih proizvoda uvozimo? Kako to da je u proteklih 15-ak godina više od 10 000 gospodarstava prestalo proizvoditi mlijeko? Iako je tema šira, kao uzroci, odnosno krivci, za takvo stanje navode se najčešće dva pojma: država i cijena. Što se tiče države, ne mogu se negirati njezine aktivnosti i briga, koja se očituje ponajprije na planu programa državnih poticaja. U svrhu poticanja proizvodnje mlijeka država je samo od 2010. do 2018. isplatila iznose od 2,3 milijarde kuna ili 310 milijuna eura. Za mnoge najznačajnija mjera pokazala se, gledajući ukupne rezultate, neučinkovita, pa i kontraproduktivna. Brojni proizvođači, uglavnom oni manji i mlađi, napuštaju proizvodnju odlazeći u inozemstvo ili u ugostiteljsko-turistički sektor, ostavljajući za sobom pusta gospodarstva. Toj vrlo važnoj privrednoj grani ozbiljno prijeti desetkovanje proizvodnje i urušavanje cijele djelatnosti. Jako je proširen pesimizam, a tomu pridonose i mediji koji uglavnom šire u javnosti predodžbu o proizvođaču mlijeka kao mučeniku koji se, najčešće primitivnim sredstvima, bori protiv brutalnih i nepravednih zakona tržišta.
Stanje je vrlo ozbiljno, ali, barem još u ovom trenutku, nije bezizlazno. Još uvijek se može poboljšati jer među proizvođačima ima velik broj mladih stručnjaka koji se trude i žele se modernizirati kako bi se na tržištu razvijali kao konkurentni proizvođači, a ne kao osobe koje u tome vide brzu zaradu i uglavnom nemaju nikakvo znanje o toj proizvodnji. Problem je što dobar dio tih proizvođača ne uspijeva za sada pozitivno poslovati. Usprkos proizvodnji koja na prvi pogled i nije tako niska, opći je problem nedovoljna produktivnost, zbog čega je i profitabilnost nedostatna. Upravo tim proizvođačima, kojih ima mnogo, treba podrška u smislu masovnijega uvođenja moderne tehnologije koja će ih osposobiti za efikasnije obavljanje proizvodnih procesa na farmama. U suprotnom prijeti nam i dalje smanjenje proizvodnje mlijeka i razvoj situacije kakvu vidimo u posljednje vrijeme na primjeru brodograđevne industrije, ali i drugih sličnih primjera, kojih na žalost ima i previše.
