Prema procjenama sredinom 2017. Hrvatska je imala 4 124 531 stanovnika, od toga 1 990 341 muškarca i 2 134 190 žena. Udio mladoga stanovništva do 19 godina na razini države u 2017. iznosio je 19,8 posto. Uza sve starije stanovništvo znatan su dio populacije i osobe s invaliditetom. Njihov udio te probleme s kojima se suočavaju komentira Jozefina Kranjčec, predsjednica Hrvatskoga saveza udruga osoba s tjelesnim invaliditetom.
Ističe da je prema registru Zavoda za zdravstvo u Hrvatskoj oko 520 000 osoba s invaliditetom. O osobama s invaliditetom i o borbi za kvalitetu njihova života najčešće se brinu razne udruge, susjedi, obitelji. »Kako bi netko dokazao da je osoba s invaliditetom, uopće ne mora biti član neke udruge, a još manje da mora platiti članarinu. Utvrđivanje invaliditeta i stupnja invalidnosti obavlja Jedinstveno tijelo vještačenja koje djeluje pri Zavodu za vještačenje u Zagrebu, a ravnateljica je Damira Benc«, navodi predsjednica Kranjčec. Upozorava da se u zaštiti ljudskoga dostojanstva ne priznaje automatizmom pravo poslije vještačenja i donošenja rješenja osobi s invaliditetom zato što još sva prava nisu regulirana zakonom, kao na primjer usluga osobne asistencije koju privremeno pružaju upravo udruge, iako bi to trebale raditi institucije. Udruge provode razne projekte i programe, tuzemne i inozemne, kojima se financiraju razne socijalne usluge kao što su rana intervencija za djecu s teškoćama u razvoju, poludnevni boravci za osobe s invaliditetom, osobna asistencija osobama s najtežom vrstom invaliditeta, razne edukacije radi podizanja razine svijesti sugrađana (zdravih osoba), radi povećanja tolerancije i lakše integracije osoba s invaliditetom u život lokalne zajednice kojoj pripadaju. »Osmisliti, napisati i pravdati zahtjevne projekte i programe mogu uglavnom zdrave osobe, iako imamo zaposlenih i osoba s invaliditetom koji su asistenti u provođenju.«
K tomu Hrvatska je uključena u europske korporacije koje se bave tematikom i problematikom osoba s invaliditetom, a to su EDF, AMANDA, IDA, ENIL itd. »Naši savezi, udruge i europske zajednice, korporacije, imaju zajedničku zadaću – poboljšati kvalitetu života osoba s invaliditetom, a svi zajedno zovu se ‘Pokret za osobe s invaliditetom’.« Sva izvješća o radu zemlje EU-a podnose Odboru Ujedinjenih naroda u Ženevi, koji onda šalje smjernice i prioritete svakoj državi članici EU-a, a državne su vlasti dužne prema konvenciji KUNOSI sve ispoštovati i unijeti u svoje zakone.
Novi zakon o osobama s invaliditetom koje imaju pravo na osobne invalidnine opterećen je brojnom birokracijom. »Tu su udruge, one su te koje sve s terena šalju svojim savezima, oni pak Zajednici saveza (SOIH-u) koji sve zahtjeve, probleme i primjedbe upućuje nadležnim ministarstvima. Na žalost mi kao država nismo u mogućnosti sve odraditi, a ni financirati jer nismo Austrija koja na jednoga umirovljenika ima četiri zaposlena.«
O tome što je sve učinjeno nakon Zakona o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Jozefina Kranjčec navodi da je godine 2007. bilo smo pet pomoćnika u nastavi, a danas ih je više od 3700. Isto tako 2006. je bilo 68 osobnih asistenata, danas ih je 2115, a od 3. prosinca ove godine bit će ih još više. K tomu ostvaruju se i materijalna prava. Tako je povećana invalidnina sa 1250 na 1500 kuna, tuđa njega i pomoć sa 500 na 600 kuna. Prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom invalidnina se ne oduzima, što prije nije bio slučaj. Status njegovatelja može imati i član obitelji, a prije je to bilo primjenljivo samo za djecu s teškoćama u razvoju.
»Uz to provodimo deinstitucionalizaciju osoba s invaliditetom. Vlada je nabavila znatna sredstva za projekte ‘Zaželi’ kojima se pruža pomoć u kući starijima kako bi što duže ostali u svojim domovima, a ne da ih njihova djeca trpaju u domove. Država i Vlada omogućili su besplatan prijevoz za stare i nemoćne u mnogim lokalnim zajednicama. Tko god nema od čega živjeti, dobiva trajnu socijalnu pomoć od Centra za socijalnu skrb (CZSS), pomoć u hrani i odjeći od Crvenoga križa, pravo na besplatan obrok u pučkoj kuhinji i slično. Jedna osoba s invaliditetom ima invalidninu plus tzv. dječji dodatak, dakle ima primanja od 2350 kuna. Ako je roditelj njegovatelj, u domaćinstvo ulazi još 2500 kuna neto. Mislim da smo napravili zaista puno, ali se ne možemo ravnati sa zapadnim zemljama jer naš BDP nije tako velik kao njihov. Malo razumijevanja i sagledavanja mogućnosti ipak treba imati u vidu«, ističe.
»Da bi se ostvarila prava osoba s invaliditetom, posebno pravo na osobnu invalidninu, potrebno je proći centar za socijalnu skrb, vještačenje u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, ponovno vraćanje u centar za socijalnu skrb, zatim višestupanjsko vještačenje resornoga ministarstva. Savezi na taj problem upozoravaju već duže vrijeme. Konačno će sada od 1. siječnja 2019. Jedinstveno tijelo vještačenja nakon izmjena Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji donositi samo jedno rješenje koje će vrijediti za ostvarivanje svih prava. Čekali smo, ali smo ipak dočekali i to.« Komentirajući otežavajuću administraciju, predsjednica Hrvatskoga saveza udruga osoba s tjelesnim invaliditetom navodi da će uskoro tomu biti kraj. »Pokret osoba s invaliditetom traje 10 godina i zaista je puno napravio.«