Ženska književnička »struja« dala je razvoju moderne hrvatske katoličke književnosti nemalih doprinosa i poticaja, prije svega kroz djela Side Košutić i Štefe Jurkić, no pritom se ne smiju zaboraviti manje poznate spisateljice koje su se i prije njih u Hrvatskom katoličkom pokretu istaknule kulturnim, poglavito književnim radom, među kojima je neizostavno spomenuti Paulu Belić-Marošević.
Rođena je 1. lipnja 1891. u Zagrebu, gdje je pohađala osnovnu školu, višu djevojačku i učiteljsku školu Sestara milosrdnica. Bila je učiteljica u Požegi i Đakovu. Aktivna u »Domagoju«, upoznala je također istaknutoga člana Hrvatskoga katoličkoga pokreta dr. Matiju Belića, za kojega se udala 1913. godine (ponegdje se pogrješno navodi godina 1912.). Imali su sedmero djece – tri kćeri i četiri sina, od kojih su dvojica, Predrag i Miljenko, postali svećenici isusovci, poznati profesori na Filozofsko-teološkom institutu u Zagrebu, a Anđelko Belić bio je filolog, od 1945. u Argentini i SAD-u, gdje je bio profesor na Wilkes Collegeu u Barreu (Pennsylvania), objavljujući brojne, uglavnom filološke članke u hrvatskoj iseljeničkoj periodici. Paula je pak i prije i nakon sklapanja braka djelovala u društvu Sveudiljnoga klanjanja te u Katoličkom dobrotvornom gospojinskom društvu, pomogavši gradnju ubožnice u Đakovu. U njezinu stanu održana je 1921. osnivačka skupština ženskoga ogranka Hrvatskoga orlovskoga saveza, popularnih »orlica«, kojima je bila prva predsjednica. Tridesetih godina potaknula je osnutak društva Hrvatska žena u Đakovu, kojemu je također bila prva predsjednica. Sa suprugom je proputovala Italijom, Češkom, Austrijom i Bavarskom, o čemu je »orlicama« održala niz predavanja. Od godine 1941. živjela je s obitelji u Zagrebu. Odlikovana je zlatnim križem »Pro ecclesia et pontifice«. Umrla je u Zagrebu 18. siječnja 1978.
Književno djelovanje započela je 1908. osnovavši u Zagrebu Literarno društvo učiteljskih pripravnica »Danica«, kojemu je bila prva predsjednica. O tome je 1917. ostavila zapis »Kratka povijest ‘Danice’« u časopisu »Ljubice«. Sa sestrom Marijom počela je 1909. izdavati djevojačke listove »Ljubice« i »Proljetno cvijeće«, u kojemu je 1909. objavila prvi rad »Srijeda ‘tete’ Zorke«. Bila je članica katoličkoga Kola hrvatskih književnika. Pisala je pjesme, pripovijetke i crtice, prožimajući ih i religioznim motivima, te putopise i prikaze. Osim u spomenutim listovima, surađivala je u katoličkim dnevnicima »Hrvatstvo«, »Novine« i »Hrvatska obrana« te u časopisima »Krijes«, »Luč«, »Hrvatska prosvjeta«, »Ženskom listu«, »Za vjeru i dom«, kalendaru »Jeka od Osijeka, časopisi« i »Koledaru Hrvatskoga katoličkog narodnog đaštva 1909-10«. Objavljivala je i pod pseudonimom Mara Pavić, inicijalima, šifrom -a -ć, a potpisivala se i samo djevojačkim prezimenom. Među većim proznim radovima treba spomenuti novele »’Ružna’ gospodična Sofija« i »Jedna od teških noći«, tiskane u časopisu »Za vjeru i dom« te pripovijest »Ljubav ili slava« iz »Hrvatske prosvjete«. Od ostalih radova svakako treba spomenuti članke »Stanko Vraz«, »Koji su glavniji uzroci socijalne bijede« i »Židovska književnost prije Krista« (u »Ljubicama«) te »O literaturi Indijanaca« (»Proljetno cvijeće«), što svjedoči o njezinu široku interesu i kulturi. Nakon 1924. malo je objavljivala, pa se bilježi samo pjesma iz ciklusa »Moji časovi« u zborniku »Mi, učenice« 1939.
Dok joj je poezija više epigonska, ponekad banalna, u prozi zna biti svježa, neposredna, intimistična, nepatvoreno lirski nježna. Česte su reminiscencije djetinjstva, poput proze »Šuma«, s mnogo pejzažnih motiva, ili pak nježno iskazivanje osjećaja bračne i obiteljske ljubavi, kao u ciklusu »Moji časovi«. Ovdje pak donosimo nekoliko redaka iz crtice »Intima« – koja svakako pripada boljim stranicama hrvatskoga »majčinskoga pisma«. »Sjedim tiho među hrpom bijeloga šića… Male košuljičice, jastučci, male, majušne iščipkane i izvezene kapice za milu malu glavicu, koja će doći već tako skoro… I veselim joj se – ma da je to već šesta mala glavica… Veselim joj se, a ipak! Moja je duša puna bola, moje je srce puno straha… (…) O, kad bih mogla svoj nemir i strah sakriti, utopiti u velikome povjerenju u Mogućnost, Ljubav i Providnost… Kad bih se sasma odano predala kao dijete u majčine ruke – Bogu, svome i svoga čeda Stvoritelju. Bože, to mi veliko pouzdanje daruj, mir mi daruj svoj… Dječica odskakutaše… Ja upijam njihove nemirne likove među zelenjem, prsti mi drhću, a suze teku nad šiće bijelo, vezeno i iščišpkano. A ono šest slatkih glavica proviruje negdje među grmljem u našoj avliji…«
Vrijedilo bi skupiti, probrati, interpretirati i vrjednovati njezine književne radove kako bi ta danas zaboravljena književnica dobila svoje spomenmjesto u našoj književnoj povjesnici, a veće u književnosti katoličke usmjerbe, u kojoj je stekla nemale zasluge utirući put prvim ženskim koracima na stazama njezina četverodesetljetnoga razvoja.
