Kad je njemačka kancelarka Angela Merkel prije dvije godine pozvala arapske izbjeglice iz Mađarske, koji su bili okupirali budimpeštanski željeznički kolodvor, da dođu u Njemačku, nije mogla ni slutiti da bi je taj poziv mogao stajati političke pozicije. Naime, u to vrijeme bila je vrlo obljubljena političarka. Razloga za obljubljenost bilo je dosta. Njemačka je tada bila najjača ekonomska sila u Europi. Nezaposlenost, koja je nakon ujedinjenja Njemačke porasla na 13 posto, spustila se na samo oko 6 postotaka. Izvoz je dostigao najveću poslijeratnu razinu, a na tržištu se pojavila velika potreba za kvalificiranom radnom snagom. Upravo je to i bilo razlogom, smatraju neki analitičari danas, da je Angela Merkel pod utjecajem poslodavaca pozvala emigrante. Poslodavcima je nedostajala radna snaga za daljnji uspješan rast gospodarstva.
Prve su kolone izbjeglica pozdravljene s oduševljenjem. Njemačku je zahvatio neopisivi ponos. Mediji su bili puni hvale za kancelarku. Neki su išli tako daleko da su je proglasili gotovo sveticom modernoga doba. Na svakom je koraku istican njezin i njemački humanizam. Išlo se tako daleko u tom zanosu i divljenju samomu sebi da se zaboravilo na to da svaka medalja ima i onu drugu stranu. One rijetke kritičare, dalekovidnije političke promatrače, proglašavalo se mrziteljima stranaca i ljude s nedostatkom osjećajnosti za potrebe drugoga i drugačijega. Kod prosječnoga njemačkoga čovjeka razvijen je neki čudesan osjećaj koji je podsjećao na neka druga vremena. Samo ovaj put nije se govorilo o Nitscheovu nadčovjeku, nego puno više o nekoj vrsti nathumanista. Nerijetko su pojedini novinari u zanosu pisali kako njemački narod drži drugim Europljanima lekciju o tome kako se treba humano ponašati prema ugroženima. Mađarski predsjednik Orban za takve je postao utjelovljenje zla koje ne razumije tuđu bijedu i nevolju. Oni rijetki koji bi se usudili upozoriti da bi s prevelikim brojem izbjeglica iz islamskoga svijeta moglo doći i do određenih nesporazuma između domaćega stanovništva i njih brzo su zašutjeli. Ušutkani su tvrdnjama da im nedostaje senzibiliteta i ljudskosti.
Poznati filozof Sloterdijk, koji je u jednom intervjuu upozorio da će doći do problema jer se pridošlice razlikuju u svom pogledu na život od prosječnoga njemačkoga, prosvijećenoga, liberalnoga građanina, brzo je osuđen od površnih kritičara, lažnih humanista i liberala kao mrzitelj stranaca. U silnom oduševljenju prelazila je njemačka politika i preko činjenice da je od tradicionalnoga muslimanskoga pridošlice i europskoga sekulariziranoga stanovnika, što su Francuzi i Englezi već znali, nemoguće stvoriti društvo svjetskih građana. Nije koristilo čak ni upozorenje da Njemačka ima već probleme s mnogim muslimanima koji se ne žele integrirati i prihvatiti zapadne vrijednosti. Olako se prelazilo preko činjenice da u većim gradovima postoje geta u kojima se odvija paralelni život koji više sliči onomu u Teheranu, Kairu i Istanbulu nego životu europskoga, sekulariziranoga čovjeka. Ekonomija, zarada i potreba za svježom radnom snagom bili su jači od razuma i povremenih upozorenja rijetkih koji bi se usudili upozoriti na ono što dolazi. O arapskim, mafijaškim klanovima u Berlinu i većim njemačkim gradovima, o kojima se danas u njemačkom društvu i medijima vodi velika rasprava, nitko se nije usudio progovoriti. Naime, nitko nije želio biti gurnut u redove mrzitelja stranaca i »nacističkoga smeća«. Potisnuta su i upozorenja o nepotrebnoj gradnji golemih, raskošnih džamija u gradovima, financiranim od arapskih sponzora iz Saudijske Arabije, Katara, Emirata i Turske. Ekonomija i profit potisnuli su te i slične probleme u pozadinu.
A onda je došlo do otrježnjenja. U medijima se pojavila priča o maltretiranju i silovanju žena za vrijeme novogodišnje proslave pred kölnskom katedralom od strane muslimanskih pridošlica, uglavnom onih iz arapskoga svijeta. S vremenom su na vidjelo počeli dolaziti i drugi problemi koji su sve više upućivali na to da su se susrela dva svijeta, europski sekularni i prosvijećeni i onaj konzervativni, tradicijski islamski koji se nije mogao nositi s mnogim zapadnim vrijednostima. A nije ih želio ni prihvatiti. Štoviše često ih je prezirao kao znak dekadencije i slabosti. Paralelno s tim događanjima, počeli su Nijemci shvaćati da ih je Erdogan izigrao. U Turskoj su ostavili uglavnom školovanije izbjeglice, što znači i prosvjećenije, a onaj nepismeni i konzervativniji sloj Erdogan je gurnuo prema Europi. Kritike Orbana postale su blaže. Mnogima je postalo jasno da između Orbanove politike i one Angele Merkel koja želi zadržati izbjeglice kod turskoga diktatora nema velike razlike. I još kad su Nijemci shvatili da su duboko udareni po džepu, a to ih najviše uznemiruje, počele su sve učestalije kritike i iznošenje neugodnih doživljaja u susretu s pridošlicama. Najedanput se počelo otvoreno pisati i o tome da se među njima krije povelik broj terorista i kriminalca koji su iskoristili izbjeglički val.
Pod pritiskom javnoga mnijenja nastavlja Angela Merkel daljnje razgovore s turskim predsjednikom Erdoganom o zaustavljanju izbjegličkoga vala. Ali još uvijek je puna sebe i svojih uspjeha iz prošlosti. Nije željela shvatiti da davanje diktatoru i islamistu Erdoganu nekoliko milijardi eura kako bi zadržao arapske izbjeglice u Turskoj nije častan posao. Ali ono što ona nije zapazila uočili su oni dojučerašnji medijski »nathumanisti« koji su je počeli silno kritizirati. Štoviše, najedanput se u medijima počelo otvoreno govoriti i o tome da se islam ne uklapa u njemačko sekularno društvo, da postoje mnogi imami koji šire radikalizam, pa čak da među njima ima i onih koji ne kriju svoje antisemitske ideje. Njemačko se društvo napokon suočilo i s drugim, dugo potiskivanim problemima, kao što su tajni šerijatski sudovi, šerijatska policija, izbacivanje svinjetine iz vrtića, odbijanje muslimanskih djevojčica da sudjeluju u nastavi tjelovježbe. Mnoge od tih spoznaja, kao i sve učestalija istupanja ponekih političara protiv politike Angele Merkel prema izbjeglicama, dovode do pada njezine popularnosti.
Unatoč svemu najmoćnija političarka svijeta ne odustaje od priče da su njezini potezi bili ispravni. Stjerana u kut, uzvraća kritikom kako mnogi žive u postčinjeničnom vremenu ne shvaćajući još uvijek da je previdjela mnoge činjenice koje joj se danas razbijaju o glavu. Tek kad je porasla popularnost AFD-u, vrlo problematičnoj nacionalističkoj stranci u njezinoj zemlji, počela se odnositi kritičnije prema problemu izbjeglica. A kad je AFD u čitavoj državi, prema prognozama, stao ispred SPD-a i približio se njezinu CDU-u, počela je kancelarka shvaćati da je djelovala protiv mnogih činjenica. Jer, koliko god bila samoljubiva i sujetna, nije mogla više kriviti svoj vlastiti narod da ide potpuno udesno. Morala je prihvatiti činjenicu da njemačka uspješna ekonomija ne rješava sve probleme. Pobuna unutar vlastite stranke dala se naslutiti već prije nekoliko tjedana kad je njezin kandidat za predsjednika frakcije CDU-a u parlamentu propao. Oni koji su očekivali tada da će Angela Merkel dati ostavku, dočekali su ovih dana svoj trenutak nakon dva pokrajinska izbora u kojima su CDU i partner u vladi SPD jako loše prošli. Pritisnuta uza zid, najavila je da se ne će više kandidirati za predsjednicu stranke.
Partijski kongres CDU-a koji se održava u prosincu (6. – 8.) pokazat će ujedno i odnos članova CDU-a prema njezinoj politici. Iako njezina kandidatkinja, glavna tajnica CDU-a Kramp-Karrenbauer ima određene izglede da bude izabrana, treba očekivati da će pobijediti njezin najveći politički protivnik Friedrich Merz, koji se nakon deset godina vraća u politiku. Za one koji znaju da je Angela Merkel, kćerka protestantskoga pastora, koja je u duhu protestantizma stavljala i previše naglaska na ekonomiju, svojedobno potjerala iz politike katolika Merza, najperspektivnijega tadašnjega političara CDU-a, očekuju velike promjene nakon njegove pobjede. Treći kandidat Jens Spahn, praktični katolik i deklarirani homoseksualac, najveći kritičar politike Angele Merkel prema izbjeglicama, vjerojatno će najlošije proći. Iako se radi o sposobnom konzervativnom mladom političaru koji trenutačno obnaša dužnost ministra zdravstva, vjerojatno će svoje glasove pravodobno pokloniti Friedrichu Merzu, svjestan toga da njemačko društvo unatoč sekularizmu i liberalizmu nije još uvijek spremno prihvatiti njega kao budućega kancelara. Naime u Njemačkoj je uobičajeno da predsjednik pobjedničke strane postane i kancelarom. Upravo će to i biti najvjerojatnije razlogom, ali i osobni animozitet prema Angeli Merkel, da će je Friedrich Merz, kad bude izabran za predsjednika CDU-a, vrlo brzo potisnuti s mjesta predsjednice vlade. Jedno nije sigurno, hoće li preuzeti mjesto kancelara prije izbora ili će tražiti nove izbore kao kandidat CDU-a za premijera.
U svakom slučaju Angela Merkel odlazi u povijest njemačke politike. Odlazi kao političarka koja je učinila puno za Njemačku, ali i Europu, jer se ne smije zanemariti njezino zauzimanje za mir i europsko zajedništvo. A to je zajedništvo nužno za očuvanje mira i stabilnosti u Europi. Samo ono mora biti građeno s više razumijevanja za različitost. Nezanemariva je činjenica da je nezaposlenost za vrijeme Merkelove u Njemačkoj pala na povijesnu razinu od 5 posto te da je zahvaljujući ekonomskomu prosperitetu uspjela za vrijeme svoje vladavine popuniti mladim Europljanima onaj prazan prostor na tržištu koji je nastao lošim natalitetom. Jer u Njemačku u zadnje dvije godine nije došlo samo oko milijun i pol izbjeglica, nego i oko dva milijuna mladih Europljana koji su bili u potrazi za poslom. A među njima je i oko 150 tisuća mladih Hrvata, mahom podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Angeli Merkel, iako je danas pred političkim padom, pripisivat će se jednoga dana taj dolazak mladih Europljana kao velik doprinos Njemačkoj jer se za razliku od islamskih izbjeglica europski došljaci brzo integriraju, i to ne samo na tržištu rada, nego i u kulturi, tradiciji i jeziku.
Možda će joj ipak netko od europskih političara jednoga dana predbaciti da je namjerno malo investirala u siromašnije zemlje Europske zajednice i na taj način odvukla mladu radnu snagu koja će jednoga dana nedostajati u državama kao što su Hrvatska, Španjolska, Portugal, Italija, pa čak i Bosna i Hercegovina. A koliko je doista učinila za europsko zajedništvo pokazat će se najbolje u tome hoće li se Europska zajednica njezinim odlaskom raspasti. Njezinim će odlaskom neprincipijelna koalicija Berlin – Pariz izgubiti na značenju. Sljedeći kancelar sigurno ne će popuštati toliko Francuzima koliko to čini Angela Merkel, a i Macronov se kraj nazire.
Iako je prošlo tek nekoliko dana od njezine najave da odlazi, već su neke od njezinih ideja stavljene pod upitnik. Sve je više članova njezine stranke, a među njima je i kandidat za predsjednika CDU-a Spahn, koji zahtijevaju na sljedećem kongresu CDU-a glasovanje o tome treba li prihvatiti Marakešku deklaraciju o emigracijama. Ako se to dogodi i ona bude odbijena, bit će to kraj sadašnje vlade Angele Merkel. Pitanje je samo kako će se u tom političkom vrtlogu snaći oni bruxelleski poslušnici u tranzicijskim zemljama koji pozdravljaju sve što dolazi iz Bruxellesa. Njima ne smeta čak ni to što je Juncker razotkriven kao alkoholičar koji ne primjećuje čak ni to da nosi dvije različite cipele. Kako bi onda mogao primijetiti tko živi u postčinjeničnom vremenu, lažni europski humanisti i liberali ili oni drugi koji probleme uočavaju na vrijeme. Na kraju ne smije se zaboraviti da je Junckera na sadašnju funkciju dovela Angela Merkel.
