U odlomku iz Knjige Baruhove nalazi se poziv Jeruzalemu da odloži »haljinu tugovanja i nesreće« te se zauvijek odjene »ljepotom slave Božje« i ogrne »plaštem Božje pravednosti« i »stavi na glavu vijenac slave Vječnoga«. Grad je ustvari pozvan da ponovno odjene ono što je prethodno odložio, o progonstvu svoje djece.
Tada je Jeruzalem – majka progovorio: »Idite, djeco, otiđite svojim putem! Ja ostajem napuštena, samotna; skinuh haljinu mira, odjenuh se u kostrijet svojih vapaja: sve dane svoje zazivat ću Vječnoga.« Odložio je haljinu mira, a sada mu sâm Bog zauvijek daje ime »Mir pravednosti« i »Slava bogoljubnosti«. Prorok poziva grad da, poput majke koja očekuje svoju djecu, stane na visoko mjesto odakle će bolje vidjeti te pogleda prema istoku i vidi kako se njezina djeca sabiru. U progonstvo su ih odvodili stranci i neprijatelji, a sada se vraćaju pod Božjim vodstvom. Opisana je slika kraljevske procesije u kojoj su kraljevska djeca posjednuta na svečane nosiljke i narod im iskazuje slavu i čast zbog izvojevane pobjede. Usto, sve staze moraju biti pripravljene za povratak Izraela kojemu će sva priroda služiti i biti zaštita i okrjepa. Na taj način, uz toliku skrb i ljubav, Bog vodi svoj narod, a njihov povratak obilježen je radošću. Time narod, čiji su grijesi i prijestupi prethodno opisani, dobiva nadu u povratak. Oni sami ne mogu učiniti ništa kako bi se vratili iz progonstva, no znaju da Bog to može učiniti. Stoga riječi upućene Jeruzalemu – majci označavaju zaključak čitave Knjige Baruhove, jer ponovno združuju sudbinu grada i njegove djece. To je nada i za vrijeme kad je ta knjiga nastala. Samo je Bogu moguće donijeti spas, uspostaviti pravi mir i istinsku radost.
Evanđelistu Luki osobito je važno pokazati da su se evanđeoski događaji zbili u stvarnoj povijesti, u konkretnom ljudskom svijetu, te donosi imena rimskoga cara, vladara pojedinih pokrajina u kojima su živjeli Židovi te velikih svećenika. Glavni lik ipak je Ivan Krstitelj potaknut Božjom inicijativom. Njegovo je poslanje poziv na obraćenje i krštenje »na otpuštenje grijeha«. Ne može se ovdje još govoriti o krštenju u kršćanskom smislu, nego o svojevrsnom obrednom pranju koje se vjerojatno moglo više puta u životu ponoviti, kako bi se naznačilo da se čovjek obratio. Taj poziv na obraćenje opravdan je riječima proroka Izaije: valja pripraviti »put Gospodinu«. I dok Izaija još govori o stvarnom putu kroz pustinju, koji treba biti pripremljen za prolazak Božje procesije, evanđelist ima na umu nutarnju pripremu svakoga čovjeka koja se bitno sastoji u obraćenju i odbacivanju grijeha. Posljednju rečenicu Izaijina teksta donosi samo Luka, a nemaju je ni Matej ni Marko: »I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.« Obraćenjem čovjek dolazi do stanja u kojem može vidjeti Božje spasenje.
Nakon uvodnoga pozdrava što su ga »svima koji su u Filipima« uputili »Pavao i Timotej, sluge Krista Isusa«, Pavao nastavlja zahvalom i molitvom. I jedna i druga upravljene su Bogu, no motiv su zahvale i cilj molitve sami Filipljani. Pavao zahvaljuje Bogu kad god ih se sjeti. Potom, u ovom odlomku, opisuje svoju molitvu. Filipljani su prisutni »u svakoj« njegovoj »molitvi«. Apostol Pavao uvijek je ostao na osobit način povezan s kršćanskim zajednicama koje je sâm utemeljio na svojim putovanjima. Filipi su bili prvi grad u koji je došao kad je iz Male Azije prešao u Europu. Usto, bio je to grad pretežno nastanjen latinskim pučanstvom pa mu je i uprava bila ustrojena po uzoru na Rim. Ipak, i ondje je Pavlovo svjedočenje krenulo od simpatizera židovske religije. Djela apostolska nazivaju ih »bogobojaznima«. U Filipima je najprije sreo »bogobojaznu ženu imenom Lidija«, koja je i prva bila krštena, skupa sa svojom obitelji. Njezina će kuća biti i prva crkva u Filipima. Apostol je uvijek zadržao osobit odnos s tom Crkvom, te je samo od nje prihvaćao i materijalnu pomoć, što nije bio slučaj s drugim Crkvama. Gotovo kao da se osjećao članom te zajednice. Odatle sada i riječi njegove zahvale i molitve, kao i njegova radost. Radost je zapravo i jedna od bitnih tema Poslanice Filipljanima, bez obzira na to što je napisana iz »okova«. Njegova je radost napredak evanđelja, što ne može biti pomućeno ni okovima, ni bolestima, ni drugim životnim problemima. Kršćani koji su plod Pavlova naviještanja njegova su »radost« i njegov »vijenac«, gdje vijenac označava pobjedu evanđelja. Toj pobjedi pridonijeli su i sami Filipljani svojim »udjelom u evanđelju«. Ovdje je njihova materijalna pomoć Pavlu tek od drugotne važnosti, a na prvom je mjestu njihovo sudioništvo u navještaju evanđelja vlastitim životom te trpljenjem »za Krista«. Zbog svega toga apostol je ispunjen nadom i sigurnošću da je djelo evanđelja u Filipima pod snažnom Božjom zaštitom. On je začetnik njihove vjere i on će tu vjeru i evanđeoski život u njima usavršiti »do dana Krista Isusa«. Riječ je o drugom Kristovu dolasku, za koji Bog pripravlja svoje. Kršćani su pozvani na rast u ljubavi i da tako, ljubeći jedni druge, još dublje spoznaju i proniknu Boga, pa uvide što im je činiti kako bi bili spremni za »dan Kristov«. Tako će postati prava »slava i hvala Božja«, a apostolova »radost« i pobjedni »vijenac.«
