Odlomak iz Knjige proroka Sefanije sastavljen je od dva mala psalma. Oni su odgovor na navještaj obraćenja pogana. Usto, izraelski će narod biti obnovljen, ali tako što će od njega opstati »samo skroman i čedan narod«, koji će »u imenu Gospodnjem tražiti okrilje«. To će biti »ostatak Izraelov«, a živjet će u uvjetima koji podsjećaju na izgubljeni raj: »ne će više govoriti laži«, »moći će pasti i odmarati se, i nitko im ne će smetati«. Ne će, dakle, više biti traga prijevare koja je bila unesena u čovječanstvo nastojanjem zmije iz izvještaja o prvom grijehu, niti će biti mučnoga rada i trpljenja, koje je označeno kao posljedica te prijevare i laži. Prorok Sefanija predviđa pravi zaokret: umjesto rada i znoja – odmor. Prvi psalam poziva na klicanje »Kćer sionsku«, to jest Jeruzalem, te na veselje čitav Izrael. Razlog je radosti oslobođenje od osude. Bog je prikazan poput vladara koji ima vlast pomilovati osuđenike. Judeja je bila osuđena zbog svojih grijeha, zbog otpada od vjere i idolopoklonstva, a sada ju je Gospodin pomilovao tako što je uklonio neprijatelje. Asirska je vlast bila kazna, a njihov odlazak – oslobođenje. Kralj koji je pomilovao svoj narod sada je prisutan u njegovoj sredini te se narod više nema čega plašiti. Nikakvo ga zlo više ne može snaći. Drugi psalam preuzima taj motiv, pa ponovno navješćuje dan kad će Jeruzalemu biti rečeno: »Ne boj se, Sione!« Bog je već sada usred naroda, pa zato valja ustrajati. On je prisutan pod nazivom »silni spasitelj«: on je taj koji može spasiti Izraela iz njegova sadašnjega nezavidnoga stanja. I dok je Jeruzalem pozvan na radost i klicanje zbog Božje prisutnosti i spasenja, jednako će se tako i Bog radovati Jeruzalemu i ponovno ga uzljubiti, kao što i muž ponovno prima ženu preljubnicu koja mu se vratila, jer je ljubi. Hrvatski prijevod »obnovit će ti svoju ljubav« načinjen je prema grčkom tekstu. Hebrejski tekst ima: »Šutjet će u svojoj ljubavi«, poput muža koji ženu preljubnicu ne želi grditi, nego je sretan što mu se vratila. Upravo tako Bog u svojoj ljubavi nema što reći.
U Lukinu izvještaju, koji nema paralele među sinopticima, Ivanu Krstitelju pristupa najprije »mnoštvo« te ga pita: »Što nam je dakle činiti?« To je odgovor na Ivanov navještaj Božje srdžbe i poziva na donošenje »plodova dostojnih obraćenja«. Slično ga pitaju i carinici i vojnici. Odgovori Krstiteljevi u sva tri slučaja uključuju odricanje od materijalnih dobara. Ponajprije se od mnoštva, dakle općenito, traži da ono čega imaju viška podijele s onima koji nemaju. Od carinika se traži poštenje prilikom određivanja nameta, a od vojnika da se odreknu nasilnoga oduzimanja plijena. Time do izražaja dolazi Lukino naglašavanje brige za siromašne i relativizacija bogatstva i posjeda. U nastavku teksta slijedi Ivanov navještaj dolaska »jačega« od njega, koji će krstiti narod »Duhom Svetim i ognjem«. Isusovo poslanje razlikuje se od Ivanova. Dok je Ivan poticao na obraćenje i krstio ljude vodom kao znak odustanka od grješnoga načina života, Isus će u krštenju darovati Duha Svetoga, samoga Boga, a oganj je znak suda, »oganj neugasivi«. Stoga će njegov dolazak značiti i podjelu među ljudima, a koji budu spremni, ući će u njegovu »žitnicu« (3,17).
Nakon što je Pavao kršćane u Filipima označio kao svoju »radost« i svoj pobjedni »vijenac«, te nekima od njih, koje i poimenično spominje, dao posebne naputke, sada ih poziva da se raduju. Njihova radost, dakle, nije neko obično veselje prouzročeno prolaznim dobrima i zadovoljstvima, nego duboka radost utemeljena u Gospodinu. Krštenjem, vjernici su već postali udovi njegova tijela, vjerom su postali Kristovi, te se svi njihovi postupci moraju događati u Gospodinu. Usto, oni nalaze izvor svoje radosti u Gospodinu zbog obećanja koja im je dao, zbog njegove zauzetosti za one koji su njegovi. Koliko je Pavlu važno naglasiti kršćanima da se moraju radovati vidi se i iz ponavljanja naloga: »Ponavljam: radujte se!« Plod te radosti očituje se u blagosti kršćana. U njima više ne smije biti tjeskobe ni straha, ljutnje ni nemira, te mogu u blagosti postupati prema svima. Po tome ih drugi moraju prepoznavati. Prvi razlog radosti nalazi se u navještaju Božje blizine: »Gospodin je blizu!« Tim se riječima izriče nada u skori dolazak Kristov. Na drugom mjestu Pavao kaže: »Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti.« Toliko je ta svijest o blizini Gospodinova dolaska živa u prvoj kršćanskoj zajednici da su i u zajednicama grčkoga jezika bile razumljive aramejske riječi: Marana tha – »Gospodine, dođi«, ili Maran atha – »Gospodin dolazi«. Zbog čvrste vjere u Gospodinov skori dolazak kršćani mogu napustiti svaku svjetovnu brigu. Jedina njihova prava briga ostaje molitva, prošnja i hvala upućena Bogu. Iz toga razloga na njima može počivati Božji mir. Riječ je o nutarnjem miru duše koji se izvana očituje u blagosti. Taj je mir dar od Boga i, kao takav, »iznad svakoga razuma«. Do njega se ne može doći intelektualnim naporom i nikakvim drugim ljudskim djelovanjem, nego samo prihvaćanjem Božjeg dara i vjerom u njegovo obećanje spasenja.
