»Cirkus u Saboru: Uvrede, seksizam, fizički obračuni…« taj naslov stoji nad tekstom koji je Tea Romić napisala za Večernji list. »Oporbeno okupiranje saborske govornice i prekid sjednice samo je jedan u nizu incidenata, verbalnih ili fizičkih, koji se u hrvatskom parlamentu događaju od njegova osnutka. I po tome naši parlamentarci nisu ništa drukčiji od kolega diljem svijeta, gdje se također svjedočilo vrijeđanjima, prepucavanjima, pljuvanju, pa čak i fizičkim obračunima, poput onog početkom ove godine u tajvanskom parlamentu, gdje je u tučnjavi sudjelovalo više od 70 zastupnika. Hrvatski sabor trebao bi biti presjek hrvatskoga društva pa je očekivati da će među 150 zastupnika biti pristojnih, obrazovanih i odgojenih zastupnika, ali i onih koji su se spremni spuštati na najniže razine. Realnost hrvatskog parlamenta uglavnom je negdje između ove dvije krajnosti pa smo tijekom godina svjedočili da i od ‘finih’ čujemo neke ružne stvari. Dio odgovornosti za kojekakve incidente dijelom snose i javnost i mediji jer više prate one koji rade skandale pa se nerijetko zastupnici koji su mirni, vrijedni i pripremaju se za rasprave žale kako prolaze nezamijećeno. Pa, žele li dospjeti do nekog naslova, moraju se početi koristiti doskočicama…« Mala je utjeha što se tako ponašaju i tajvanski parlamentarci kad su i hrvatski parlamentarci ispod razine pristojnosti.
Mnogi mladi ljudi koji teško pronalaze svoj cilj uzor mogu potražiti i u športu, a u tom je smislu neizbježno svjedočanstvo nogometaša Luke Modrića. Vrijedan je tekst Ivice Radoša, također u Večernjem listu: »Čovjek kojem se divi nogometaški svijet, Luka Modrić, osvojio je Zlatnu loptu, što je, kako je i sam priznao, više od dječačkih snova. Njegova životna priča postala je inspiracija mnogim dječacima da je snove moguće ostvariti, uz naporan rad, dakako. Trnovit je bio put dječaka koji je pripadao generaciji ‘djece rata’ do globalne zvijezde. Put od slučajno snimljenih kadrova od strane dokumentarista kako vraća djedove koze po kamenjaru obronaka Velebita, gdje uspijevaju ‘samo Modrići, poskoci i bura’, do veličanstvene slike na kojoj ljubi Zlatnu loptu.
Lukina je obitelj iz Modrića, zaselka Zatona pokraj Obrovca, dalmatinskog sela smještenog na kršovitim obroncima Velebita južno od vrha Sv. Rok. Djed nogometaša Luke, također Luka, bio je cestar koji je radio na održavanju stare državne ceste koja je povezivala Dalmaciju i Liku preko Obrovca i Sv. Roka. Stipe Modrić, nogometašev otac, rođen je u kući koja je u vlasništvu državnih cesta, oko kilometar udaljenoj od Sv. Roka.
S majčine strane, Luka je podrijetlom iz Kruševa, majka mu je djevojački nosila prezime Dopuđ. Roditelji nogometaša Luke do početka srpske agresije radili su u obrovačkim poduzećima. Mali Luka, iako rođen u Zadru, kao dječak je, do svoje šeste godine, živio na padinama Velebita. Obitelj Luke Modrića 1991. zatekla se na okupiranom području na kojem su razulareni pripadnici srpskih vojski, JNA i vojske tzv. SAO Krajine, započeli neviđeni teror nad Hrvatima koji nisu uspjeli pobjeći. Nakon što su kod Maruna ubili šestoro staraca, četnici su 18. prosinca 1991. ubili i starog Luku Modrića, djeda poznatog nogometaša koji je za blagom otišao petstotinjak metara od kuće. U tom trenutku primijetile su ga srpske patrole i bez ikakva razloga izrešetale rafalima.
Mještani i rođaci tražili su starog Luku koji je otišao za blagom i pronašli ga mrtvog. Nakon pokopa, roditelji i šestogodišnji Luka nekako su uspjeli prijeći u Zadar. Čim su izišli, odmah su im zapalili kuću. Kad su se kao izbjeglice pojavili u Zadru, mali Luka i njegovi roditelji dobili su smještaj najprije u hotelu Kolovare. Na parkiralištu i uz prostor hotela Kolovare mali Luka, prije nego je pošao u školu, stalno je šutirao loptu i često razbijao prozore nižih katova hotela. Kad je direktor hotela ‘poludija’, pronašao je Lukina oca i rekao mu da ga upiše u nogometnu školu i da troši energiju na treninzima. Modrićev otac, nakon što je kao mehaničar pronašao posao u Hrvatskoj vojsci, poslušao je mudar savjet i upisao sina u nogometnu školu NK Zadar 1992. Iste godine mali Modrić upisao je prvi razred u OŠ Krune Krstića. No, srpska granatiranja Zadra su često prekidala nastavu.«
Međutim mali Luka zavolio je loptu, a uz niz poteškoća koje su ga u životu pratile bio je temeljit u onom što je najbolje znao i davao sve od sebe. Prvi trener plavokosoga dječaka u NK Zadar bio je Davorin Matošević, koji je svojedobno rekao: »Mali je bio uplašeno dijete, ali sam brzo primijetio da mu se lopta ‘lijepi’ za nogu. Kako je bio malen i nejak, stalno smo razgovarali o tome hoće li narasti ili neće. Ne može se nikad pouzdano reći tko će biti veliki igrač. Ono što je Bog dao u genima, to ostaje, a rad to oplemeni.«
Dr. Matko Marušić napisao je i knjigu »Mi Hrvati«, o kojoj piše dr. Marko Jukić. Autor opisuje vrijeme komunističke diktature kada je komunistička vlast (ideologija) bila u svim porama društva. Komunistička je vlast o svemu odlučivala, sve kontrolirala te oblikovala odnose u društvu. Vrijeme u kojem je autor knjige živio vrijeme je siromaštva, patrijarhalnih odnosa u obitelji, vrijeme poštivanja vjere i tradicije, vrijeme borbe za preživljavanje, vrijeme progona domoljuba i vrijeme negacije hrvatskoga jezika. Autor dr. Marušić objasnio je svoje i općesvjetske zablude glede komunizma i liberalizma te daje definicije i pojašnjenja o komunizmu, socijalizmu, liberalizmu i konzervatizmu. Priznaje da je bio naivan i vjerovao svojim učiteljima, profesorima i komunističkim medijima tijekom školovanja misleći kako njegov otac pretjeruje s opomenama. Tijekom vremena počeo je otkrivati istinu, otkrivati kako su obrazovni sustav i komunistički mediji širili laži i skrivali istinu pa je počeo istraživati, zapitkivati o tome što se događalo i što se oko njega događa, te je počeo slagati mozaik o svijetu u kojem živi. Otkrio je laži i o II. svjetskom ratu, partizanske zločine i kako komunisti vladaju. Kroz pripovijetke je opisao vrijeme u kojem je živio, ljudske karaktere, društvene odnose i stvarnu istinu…