Na prvi je pogled prilično bogohulno promišljati o odnosu kršćanske dogme i kajkavske popevke jer je, očito, riječ o dva potpuno različita »reda stvari«, kako bi se izrazio dominikanski genijalac sv. Toma Akvinski. Naime, nije nimalo zgodno tako silno velika, značajna, duboka, metafizička i sveta te za ljudska stvorenja egzistencijalno nadasve presudna temeljna kršćanska vrela, sastavljena od pisane Božje objave u Svetom pismu Staroga i Novoga zavjeta i usmene kršćanske predaje tj. tradicije, koja su tijekom povijesti definirana od crkvenoga učiteljstva na ekumenskim koncilima, stavljati na neki način u istu razinu s trenutačnim, profanim, ovozemaljskim epsko-pjesničkim narodnim uradcima raspjevanih kajkavaca uzrokovanih, možda, i zbog koje čašice više legendarnoga »tuduma«, vrste vina proizvedena od grožđa u Hrvata poznata kao »direktor«, »izabela« i »delivara«, inače podrijetlom sa sjevernoameričkoga kontinenta, koje po enolozima alkoholnim vrenjem daje veći udio metanola od uobičajenoga. No unatoč uzrečici: »Koji s’ ti tudum!«, slavni, poznati i mnogima tako dragi i bliski stihovi pjesme »Dobro mi došel prijatel« daju potpuno novu, smirenu i plemenitu dimenziju nimalo zahvalnu razmišljanju o dogmi i kajkavskoj popevki. Možda je presmiono reći sljedeće a da se nitko ne sablazni: kao što je dogma, pojednostavnjeno rečeno, samo izraz vjerničkoga duha, zajedničke vjere i višestoljetne tradicije, učenije rečeno – konsenzusa svih katoličkih vjernika, koji su razradili, sustavno obrazložili i definirali veliki teolozi, pa dogma i nije ništa veliko i spektakularno nego nešto posve normalno i udomaćeno, tako je i spomenuta pjesma »Dobro mi došel prijatel« samo iznjedrena kajkavska »duša«, njezin mentalitet, tradicija i običaji pretočeni u riječi i note. U to se može svatko osvjedočiti ako posjeti Rozgu, naselje u Zagrebačkoj županiji, 40-ak km udaljeno od Zagreba, tek nešto manje od 2 km od slovenske granice, s nešto više od stotinjak stanovnika u 46 kuća, i tamošnju župu sv. Ane. Naselje je etimološki, vjerojatno, dobilo naziv po »rozgvi«, jednogodišnjoj ili dvogodišnjoj mladici vinove loze, jer cijeli je taj kraj »prošaran« brojnim i plodnim vinogradima.
Stara zgrada župnoga dvora u Rozgi, drvena kurija smještena u župnom dvorištu, građena je od 1758. do 1789. godine za vrijeme župnika Stjepana Viteza. Dugo je godina propadala i bila u veoma lošem stanju, no danas je uvrštena u spomeničku baštinu pa ju je Ministarstvo kulture počelo obnavljati. Uz to što ima arhitektonsku vrijednost i raritetnu staru drvenu prešu za grožđe u podrumu, valja spomenuti da je u starom župnom uredu počelo školstvo na području današnje općine Dubravica, kada je u njemu kapelan započeo okupljati i podučavati djecu.
Rozga je naslonjena na općinsko središte Dubravicu, mjesto koje se nalazi na cesti od Zagreba i Zaprešića prema Klanjcu i Humu na Sutli također s nešto više od 100 žitelja. Općini pripadaju i naselja Bobovec, Čemehovec, Dubravica, Kraj Gornji, Lugarski Breg, Lukavec Sutlanski, Pologi, Prosinec i Vučilčevo. Općinski grb u obliku je poluokrugloga štita, gdje se na srebrnom polju nalazi zelena endemska biljka mesožderka, zapravo kukcojed, koja još jedino u Hrvatskoj raste u tamošnjem staništu. U dnu lijevo i desno po jedna je bodljikava hvataljka, a gore u vrhu stabljike dva bijela cvijeta i dva pupoljka. Dubravica se prvi put spominje 1884. u spomenici župnoga ureda sv. Ane u Rozgi, a njezino ime potječe od hrastove šume Dubrave kojom je nekada bilo pokriveno cijelo tamošnje područje. Općina Dubravica osnovana je g. 1926. izdvajanjem iz tadašnje općine Kraljevec na Sutli u kotaru Klanjec.
Za razliku od sadašnjega administrativnoga sjedišta, središte vjerskoga života u tom je kraju u rozganskoj župi, koja se u starim zapisima spominje već u 13. stoljeću. Tada je bila poprilično prostrana jer je obuhvaćala današnju župu Kraljevec na Sutli i dio župe Marija Gorica, a prostirala se sve do Novih Dvora kod Klanjca. Stara župna crkva sv. Ane, smještena na brijegu poznatom pod nazivom Vinsko brdo, bila je posvećena 5. kolovoza 1691. za vrijeme župnika Nikole Senugija. Kada je stradala u požaru, župljani su u prvoj polovici 19. st. odlučili izgraditi novu crkvu na istom mjestu, međutim predaja kaže da je kip sv. Ane pronađen ispod rozgve podno Vinskoga brda te je odlučeno da se izgradi upravo na tom mjestu, nešto dalje od prvotne lokacije. Crkva u klasicističkom stilu dovršena je bez velikih financijskih poteškoća g. 1884. jer su grofovi Erdödy iz Novih Dvora preuzeli pokroviteljstvo nad gradnjom. Treba istaknuti da se u njoj nalazi barokno raspelo, najvjerojatnije iz druge polovice 18. stoljeća.
Kada se iz Dubravice skrene prema Rozgi, najprije je uočljivo s desne strane na malenom brijegu mjesno groblje na predjelu zvanom Lušaki, na kojem se nalazi kapelica Blažene Djevice Marije, koja je najstariji sakralni objekt na području župe. Prema uklesanom natpisu u kamenu za svetu vodu uzidanom u toranj, izgrađena je g. 1609. Bila je poprilično oštećena u potresu 1880., ali je ubrzo temeljito obnovljena, a u potpunosti g. 1996. nakon ponovnoga osnutka općine Dubravica, tako da ljepotom plijeni pozornost ne samo danju, nego i noću zbog postavljene noćne rasvjete. Brzo se dolazi do središta mjesta, a župna crkva s okolišem i župni dvor s dvorištem na desnoj strani ceste su obnovljeni i, očito, brižno održavani. Prostor ispred crkve oplemenjuje poprsje najdražega hrvatskoga blaženika, zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, svojedobni dar »Farme Dubravica«, koje je izradio akademski kipar Anto Jurkić iz Tremošnice kraj Gradačca u BiH. Zanimljiv je i, vjerojatno slučajno, znakovit ulaz u župno dvorište na kojem posjetitelje s jedne i druge strane na dva stupa dočekuju dva ukrasna kipa lavova. Naime, koliko god se to pjesnički doimalo, tijekom cijele povijesti tamošnji su se župnici lavlje borili zajedno sa svojim vjernicima protiv mnogobrojnih životnih nedaća sve do današnjih dana. Pa neka se to zna i po kipovima, koji, istina, ne ulijevaju neki strah iako su namrgođeni, nego djeluju dobroćudno, kao da su pripitomljene domaće životinje.
I sadašnji župnik Dragutin Šarc djeluje kao dobroćudni lav – s jedne strane blag i smiren, bez povišenih tonova u komunikaciji, a s druge strane žestoko se bori i »troši« za župljane, koji mogu u svakom pogledu računati na njega, koliko mu to snage dopuštaju, unatoč činjenici da je među najstarijim svećenicima po službi u Zaprešićkom dekanatu. Već dulje je bolestan, ali je bez domaćice te se sam skrbi o sebi: posprema, kuha, vodi brigu o grijanju i sl. Rođen je u župi Remetinec kod Novoga Marofa, koja je dala mnogo svećeničkih zvanja i redovnica, g. 1953. u obitelji Franje i Katarine. Ima još mlađega brata koji je ostao na rodnoj grudi, a on se rano zaputio »u svijet«. Nakon osnovne škole upisao je najprije sjemenišnu gimnaziju na zagrebačkoj Šalati, a potom i bogoslovni studij u Zagrebu. Za svećenika je zaređen g. 1979., obavljao je kapelansku službu u Sv. Martinu na Muri i zagrebačkim Sesvetama te od 1983. župničku na nekoliko župa. Godine 2012. »skrasio« se u Rozgi.
Župa je, po njegovim riječima, malena ali zahtjevna, jer obuhvaća devet naselja s oko 1200 vjernika, dakle, jedno manje nego što ih ima općina – riječ je o Čemehovcu. S malom sjetom spominje da je nakon završetka Prvoga svjetskoga rata okupljala blizu 3000 vjernika, no on s ponosom ističe sadašnje pastoralno župno vijeće od pet članova, ekonomsko od tri člana, malenu molitvenu skupinu koja se okuplja petkom svakoga tjedna, malobrojnu, ali zauzetu karitativnu skupinu, koja posjećuje stare i bolesne jer u klasičnom smislu siromaha nema, jednoglasni mješoviti župni zbor koji često pjeva bez orguljašice i voditeljice Martine zbog njezina nedjeljnoga posla u mjesnoj trgovini, pet, šest malenih ministranata i ministrantica, i drugih zauzetih župljana.
Župna je statistika, nažalost, kao i u brojnim drugim dijelovima Hrvatske prilično sumorna, o čemu govore podatci da je ove godine dosad bilo osam krštenja i tri vjenčanja, a 25 sprovoda, te da se broj prvopričesnika i krizmanika svake godine kreće od 10 do 12. Župa nema ni bogoslova ni sjemeništarca, kao ni živućega svećenika, zadnja je mlada misa bila g. 1927. koju je slavio Ivan Vukina, poznati vinagorski župnik, koji je preminuo nakon Drugoga svjetskoga rata u izbjeglištvu u Italiji. Pomalo rastužuje i podatak da osnovnoškolaca iz Rozge u područnoj osmogodišnjoj osnovnoj školi »Dubravica« ima samo u sedam razreda jer svojedobno u današnji 4. razred nije bio upisan ni jedan učenik. Međutim, lavlja se borba protiv izumiranja, odseljavanja i gašenja rodnih ognjišta nastavlja nesmanjenom žestinom, o čemu svjedoče 87 učenika u osnovnoj školi, nekoliko srednjoškolaca i studenata, 60 djece u vrtiću, obitelj Roberta i Nade Rukavine sa 10 djece, od kojih je najstarija kći u 3. razredu srednje škole, obitelj Mihelec, vlasnici poznate pekarnice, koji su nedavno krstili treće dijete, te Tomislav i Danijela Golub s djecom Franom, Anom i Mihaelom. Osim toga, gotovo svako selo ima vatrogasno društvo, ljudi se rado okupljaju i u lovačkim društvima, uspješna je mesnica »Vugrinec«, ne daju se ni sitni obrti, male farme stoke i kokoši i dr. Vjera u buduća sretna i bolja vremena doslovce je opipljiva u svakom susretu s tim vrijednim, jednostavnim i iskrenim ljudima.
Malo se koje relativno maleno mjesto može pohvaliti tolikim brojem veselih, raspjevanih i razigranih glazbenika kao Dubravica s Rozgom i okolnim selima. Naime, gotovo nevjerojatno zvuči podatak da djeluju čak dva orkestra limene glazbe, što je za svakoga koji zna koliko je potrebno imati osnovnih puhačkih glazbala u samo jednom orkestru doista hvalevrijedno. Oba orkestra – Puhački orkestar »Rozga« i KUD »Sveta Ana Rozga – limena glazba« vuku zajednički korijen iz g. 1902. kada je osnovana »Limena glazba Rozga«, koja je već sljedeće godine javno nastupila. Taj je orkestar, jedan od najstarijih u Zagrebačkoj županiji, nastupio na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima. Osvojio je nekoliko najviših nagrada, priznanja i odličja. Snimio je nekoliko nosača zvuka i s mnogo entuzijazma i planova kroči naprijed. Na inicijativu nekolicine glazbenika koji su svirali u »Limenoj glazbi Rozga« osnovan je g. 1996. današnji KUD »Sv. Ana – limena glazba«, uklopivši se u tradiciju njegovanja puhačke glazbe s podjednako zapaženim uspjehom.
Taško ih je, razumije se, nabrojiti sve, ali je dobro spomenuti barem neke od njih koji su posebno aktivni u liturgiji. Ivan Šmaguc, 52-godišnjak, sa suprugom Lidijom ima troje djece, Ivana Krsnik učenica je 8. razreda, Tomislav Šmaguc 25-godišnji je student elektrotehnike, a Klara Rukavina učenica je 6. razreda. Martina Šintić, 44-godišnja vjeroučiteljica iz Šenkovca, udana je za supruga Tomislava, s kojim ima troje djece: Davida, Hanu i Šimuna. Diplomirala je na Katehetskom institutu u Zagrebu i već 21 godinu predaje u Dubravici i Pušći Donjoj u nižim razredima.
Na području župe nalazi se i kapelica sv. Antuna u Bobovcu, čija je gradnja počela 1936. godine. Zemljište su darovala braća Mijo i Ivan Horvat, a izgrađena je novčanim prilozima mještana. Betonska ograda oko nje podignuta je g. 1967., a posvećena je 15. lipnja 1969. godine. Sva ostala sela imaju podignuti križ u središtu mjesta.
I tako, nakon nekoga vremena provedenoga u Rozgi, putnik namjernik može lako osjetiti i zaključiti da su njezinim župljanima u ne baš laganoj svagdašnjici katolička dogma i kajkavska popevka vrela svakoga dobra. U temeljima i jedne i druge je etika, koja poziva na sposobnost odricanja i zauzimanje za dobro drugoga. Razlike, razumije se, postoje i one nisu male, jer Isus je životom posvjedočio svoje prijateljstvo prema čovjeku, a svaki obični smrtnik treba itekako uložiti mnogo truda kako bi drugi osjetio i prepoznao u njemu iskrenoga prijatelja. No to nimalo ne umanjuje izvornu plemenitost ne samo pjesme »Dobro mi došel prijatel«, nego i brojnih drugih kajkavskih popevki. Za ilustraciju dobro je npr. prisjetiti se poruke pjesme »Japa moj«, koju tako uvjerljivo i moćno izvodi tamburaški sastav »Begini«:
»Još u ganjku pokraj slike Jezuša
prim od jape visi kak da čeka ga,
mati projde pak se križa
veli kak je pusta hiža
od kad jape nema tu.
Da se zmislim kak mi je povedat znal
dobro dobiš če buš dobro sinek dal,
sam pošteni navek budi
to ti vole sinek ljudi
japa dobri, japa moj.«
Župa Rozga i današnje općinsko središte Dubravica zajednički se ponose istaknutim hrvatskim preporoditeljem, utemeljiteljem Matice hrvatske, članom prvoga Odbora za izdavanje Matičnih knjiga, istaknutim suradnikom Gajevih novina »Danicza«/«Danica«, književnikom, pučkim prosvjetiteljem, piscem rodoljubnih pjesama i članaka, zagovarateljem jedinstva hrvatskoga jezika i pravopisa – Pavlom Štoosom. Rođen je 10. prosinca 1806. u Dubravici, koja je pripadala, a i danas pripada rozganskoj župi. Roditelji su mu, prema zapisu u župnoj knjizi, bili imućniji seljaci, koji ga svejedno nisu dali u školu, no sva je sreća da je župnik Franjo Đurašin zamijetio intelektualne i duhovne kvalitete maloga Pavla pa ga je naučio čitati i pisati. Sljedeći župnik Juraj Ročić potaknuo ga je g. 1821. da ode u Zagreb i završi škole, nakon čega odlazi na bogosloviju. Naime, nakon što je g. 1833. zaređen za svećenika, mladu je misu slavio u župnoj crkvi sv. Ane u Rozgi. Kao svećenik je obavljao nekoliko odgovornih dužnosti na zagrebačkom Kaptolu i kod biskupa Jurja Haulika, a g. 1842. postao je župnik u Pokupskom, gdje je ostao punih 20 godina, sve do prerane smrti 30. ožujka 1862. Tamo je i ukopan, a župljani su mu u znak zahvalnosti g. 1894. podigli spomenik. Već u bogoslovnom sjemeništu, vođen idejom narodnoga preporoda, počeo se dopisivati i sastajati s njegovim vođama Ljudevitom Gajem, Dimitrijem Demetrom, Stankom Vrazom, Dragutinom Rakovcem i dr. Među brojnim književnim uradcima, kojima je nastojao probuditi narodnu svijest, rodoljublje i domoljublje, najpoznatija mu je pjesma »Kip domovine vu početku leta 1831.« koja slovi za najbolju kajkavsku pjesmu iz doba ilirskoga pokreta. Spomenik mu je podignut i u rodnoj Dubravici 2001., a njegovi posmrtni ostatci pohranjeni su g. 1936. u arkadi hrvatskih preporoditelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.
