Nedavno je, u nakladi Glasa Koncila, na hrvatskom jeziku izišla knjiga u dva sveska pod naslovom »Evanđelje po Marku«, uz važan podnaslov »Duhovno čitanje«. Autor knjige je njemački katolički bibličar i svećenik Rudolf Schnackenburg (1914. – 2002.), koji pripada najvećim egzegetima Novoga zavjeta u 20. stoljeću. Schnackenburgovo je djelo na hrvatski preveo dr. Milan Špehar.
Što to znači kad čovjek vičan znanstvenoj analizi novozavjetnoga teksta, u ovom slučaju prvoga napisanoga kanonskoga evanđelja, piše njegovo duhovno tumačenje? Izvana gledano, Schnackenburgov je diskurs jednostavan, neopterećen znanstvenim aparatom. Nema »fusnota«, a rijetke bilješke koje uglavnom upućuju na znanstvenu pozadinu autorova pripovijedanja nalaze se na kraju svakoga od dvaju svezaka. No autorova egzegetska stručnost uvijek je u pozadini. Knjiga je dakle, moglo bi se reći rabeći uobičajenu suvremenu sintagmu, popularno-znanstvenoga, tj. popularno-egzegetskoga značaja.
No popularno-egezegetsko nije nužno duhovno. Što, dakle, bitno autor želi dati čitateljima? Odgovor se iščitava u uvodu knjige, koji je također opremljen znakovitim produžetkom naslova: »Knjiga vjere prve Crkve«. »Evanđelje Isusa Krista, radosna vijest, koju je Isus Krist čovječanstvu donio od Boga, poruka je spasenja koja treba biti naviještena svim ljudima svijeta. Njezin ‘početak’, koji Marko želi predstaviti, ujedno je prvo nama dostupno predstavljanje, k tomu u posebnu književnom obliku: pisanom ‘evanđelju’. To je nešto drugačiji prikaz od povijesnoga, tipa ‘kako je bilo’, ili točne zabilježbe kako je tekla ‘povijest’ Isusa Krista. Prva Crkva zna: u onom što se tada dogodilo sadržana je konačna (eshatološka) objava, posljednja Božja riječ čovječanstvu… (…) Ono što je Bog tada govorio čovječanstvu u svom posljednjem Poslaniku, svom vlastitom Sinu, ono što je dopustio da se na njemu ispuni i dogodi za naše spasenje, to ima nepobitno značenje za buduće zemaljsko vrijeme do kraja vremena. Ta spasonosna vijest treba prodrijeti do ušiju svih slušatelja tijekom stoljeća zemaljske povijesti«, piše Schnackenburg.
»Prva je Crkva«, piše također, »shvatila tajnu prvoga izviješća, ne uzimajući ga krivo kao povijesni dokument, niti kao mit odvojen od povijesti. U sjećanju svojih pozvanih navjestitelja ona je istodobno učila shvaćati samu sebe i svoje utemeljenje u riječi i djelu Isusa Krista. Tko je pripadao vjerničkoj zajednici, tomu su riječi i djela Isusova bile pouke i utjehe u njegovu osobnom životu, Isusov put i sudbina (bili su) svjetlo i zvijezda vodilja za njegovu osobnu egzistenciju, njegova smrt i uskrsnuće (bili su) obećanje spasenja. On se osjećao dublje uvučen u zajednicu onih koje je Isus jednom pozvao, okupio oko sebe i neodvojivo sjedinio sa sobom na oproštajnoj večeri. (…) Ona je (knjiga, evanđelje) bila katekizam, knjiga vjere, temeljni zakon njihove vjerničke zajednice i nit vodilja njihova kršćanskog života.«
Autor u uvodu ne propušta ukratko upoznati čitatelja s autorom evanđelja i njegovom zajednicom, ali onda širi pogled i dolazi do današnjega vremena. »Izvorno ju je napisao Marko, Pavlov i Petrov prijatelj i učenik, za kršćanske zajednice u poganstvu, pobliže za Rim ili susjedna područja (otprilike između 65. i 70.), a s vremenom je taj katekizam jedne zajednice postao trajnim svjedočanstvom objave, uputa za naviještanje i stoljetnim učiteljem Crkve. Time je istodobno postao vjerskom i životnom knjigom svakoga kršćanina neovisno o povijesnom trenutku. (…) Sam čitatelj koji nad njima (različitim vidovima objave po Markovu evanđelju, nap. Da. G.) meditira, mora učiniti posljednji korak kako bi ih primijenio na svoje osobne prilike. Tumačenje treba… otkriti poimanje prve Crkve i evanđelista o velikom djelu spasenja, sadržanom u Markovu evanđelju, i pomoći čitatelju susresti naviještenoga Isusa i Isusa koji naviješta te se odazvati pozivu riječi Božje«, zaključuje Schnackenburg. Susret Crkve i vjernika s Isusom te odaziv na Božji poziv krajnji su cilj autorova tumačenja. Upravo to opravdava naziv duhovno.
Premda pisano razmjerno davno – prvi put je »Evanđelje po Marku« objavljeno 1966. (prvi svezak) odnosno 1971. godine (drugi svezak), u izdanju njemačke kuće »Patmos Verlag« – djelo odiše svježinom. Razlog je to što Schnackenburg u svojim tumačenjima stiže do poruke kako ju je percipirala zajednica kojoj je Marko pisao i prva Crkva, ali u pravilu ne ide u daljnju aktualizaciju. Posljednji korak naime, kao što je rečeno, mora učiniti sam čitatelj. On se mora pitati što njemu danas progovara sveti tekst. Sam pisac tumačenja ostaje slobodan od dnevnih tema, a time i vazda svjež i aktualan.
Ako je Schnackenburgovu tumačenju uopće potrebno tražiti koju drugu funkciju od navedene, onda se svakako može preporučiti i za pripremu homilija. Zadaća homilije jest pomoći razumjeti i posadašnjiti poruku Gospodina koji svojoj zajednici okupljenoj na bogoslužju progovara čitajući im pisma. No do poruke za današnje vrijeme propovjednik ne dolazi proizvoljno, nego polazi od poruke koju je sveti tekst imao kad je napisan. Upravo nju Schnackenburg otkriva dok odlomak po odlomak tumači Evanđelje po Marku.
Preostaje na primjerima barem donekle dočarati kako to autor čini. Na 22. nedjelju kroz godinu, u B ciklusu misnih čitanja, čita se Mk 7, 1-13, koji govori o tome kako su farizeji, koji su došli iz Jeruzalema, zamjerili Isusovim učenicima što »jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku«. Evanđelist Marko, koji piše evanđelje kršćanima koji su većinom došli iz poganstva te nisu poznavali židovske običaje, tumači predaje »farizeja i svih Židova«. Schnackenburg najprije tumači tko su bili farizeji – da su zapravo bili svojevrsna židovska duhovna elita, vrlo cijenjena zbog svoje revnosti – a potom se usredotočuje na Isusov odgovor, tj. na riječi proroka Izaije (29, 13) koje Isus rabi u svom odgovoru: »Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.«
U svojem se tumačenju Schnackenburg osvrće i na sadašnje prilike, što inače rijetko čini, te pokazuje širinu katoličkoga pogleda na stvari. »Farizejsko djelovanje usmjereno k izvanjskom obnašanju Zakona uvijek je opasno ‘pobožnim’ ljudima, koji tada sebe drže boljima od drugih, povrjeđuju ljubav te postaju tvrdokornima i oholima (usp. Mt 23, 23). Oni lako zaboravljaju da i oni sami trebaju Božje milosrđe. (…) ‘Licemjerje’ koje Isus osuđuje, ne mora biti svjesno pretvaranje, nego jednostavno može značiti suprotnost između pojavljivanja pred ljudima i unutarnjega stajališta kako ga Bog prosuđuje. Ljudska je tragedija da takvi ljudi koji žele biti primjerno pobožni, zaista promaše volju Božju. Ali u tom leži i napast da osuđivanjem ‘farizejštine’ u drugih istodobno sam postaneš ‘farizejem’.«
»Riječi iz Izaijine knjige«, napisao je Schnackenburg, »zacijelo su mladoj kršćanskoj Crkvi puno značile. Ona je težila duhovnomu, ćudoredno plodonosnom obredu (Rim 12, 1) i htjela prikazati Bogu ‘žrtve duhovne’ (1 Pt 2, 4), djela ljubavi koja omogućuje Duh Sveti. No te se riječi ne smiju istrgnuti od povijesnog konteksta. Nije time odbačen svaki obred, nego samo služenje usnama, bez odgovarajućeg stajališta, obredna uskogrudnost koja zbog izvanjskih propisa zaboravlja i zapostavlja ćudoredno-svetu Božju volju. U vremenu u kojem neki teolozi ‘službu Božju’ žele svesti na služenje u svijetu i na svijetu, koji promiču ‘nereligiozno’ kršćanstvo koje je omeđeno na ‘međuljudske’ susrete, treba se prisjetiti da je sam Isus posjećivao Hram i sudjelovao u vjerskim slavljima svojega naroda te da je prva Crkva novi oblik obreda razvila iz ostavštine svoga Gospodina: službu Božju njoj primjerenu i euharistijsko slavlje. I tu vrijedi: jedno činiti, a drugo ne zapostaviti (usp. Mt 23, 23). Postoji neposredna služba Božja koja se sastoji u pohvali, zahvali i zamolbi, susret zajednice s Bogom za stolom riječi i u slavlju večere Gospodnje. Postoji i posredna služba Božja koja se sastoji u ispunjavanju svjetovnih zadaća u struci i obitelji, u pomaganju potrebitima, u ljubavi i vjernosti prema bližnjemu.«
Posebnost Markova evanđelja jest njegov završetak. Stručnjaci, a s njime i Schnackenburg, slažu se da tekst koji je sam Marko napisao završava izvješćem o dolasku žena na Isusov grob, o otkriću da je grob prazan, o anđelu koji ženama navješćuje uskrsnuće te im daje nalog da pođu k učenicima i Petru te im kažu da ide pred njima u Galileju, gdje će ga susresti (Mk 16, 1-8). Kanonski, dakle od Crkve prihvaćeni i danas mjerodavni završetak Evanđelja po Marku, koji donosi svojevrsni sažetak ukazanja Uskrsnuloga, njegovo univerzalno poslanje, uzašašće na nebo i naznaku o izvršenju poslanja od strane prve Crkve (Mk 16, 9-20), dodan je evanđelju kasnije. Prema Schnackenburgu, izvorni Markov završetak ili se izgubio ili nekoga drugoga završetka nije ni bilo. Ako je ovo drugo slučaj, evanđelje bi završilo riječima: »One iziđu i stanu bježati od groba: spopade ih strah i trepet. I nikome ništa ne rekoše jer se bojahu.«
Schnackenburg nije sklon pristati uz mišljenje onih koji smatraju da je strah i trepet žena samo plod otkrića praznoga groba. U tom bi slučaju prirodna reakcija bila odmah otrčati učenicima i reći im. Analizirajući izraze o strahu kao reakciji u dvije druge prigode – uskrišenje Jairove kćeri i Isusov hod po vodi – autor dolazi do zaključka da se radi o posebnoj vrsti »straha i trepeta«. »Reakcija koja se ovdje opisuje lakše se dade protumačiti ako su žene imale doživljaj druge vrste: upravo to ukazanje anđela s neshvatljivom porukom o Isusovu uskrsnuću. (…) To je ‘ekstaza’ koja stvara ‘mysterium tremendum’: biti izvan sebe poradi nadnaravnoga događaja. Tako je to barem Marko shvatio. Iz toga se također razumije da žene ‘nikome ništa ne rekoše’«, smatra Schneckenburg.
Je li tako, sa strahom i nenaviještanjem, moglo završiti Evanđelje po Marku. Autor s jedne strane upućuje na prirodnu potrebu prvih čitatelja da doznaju više o Isusovu uskrsnuću i ukazanjima, potrebu kojoj ide ususret »završni dio evanđelja koji ne dolazi od evanđelista, nego su ga napravili kasniji prepisivači«. »No ako ga i ne bismo imali i kad bi za nas Markovo evanđelje završavalo sa 16, 8, bio bi to dojmljiv završetak: u strahovanju žena odražava se nedohvatljiva, velebna, pobjedonosna poruka: Isus, Raspeti, uskrsnuo je«, zaključuje Schnackenburg.
