U kojem god dijelu dana bio i gdje god stao ispred župne crkve Rođenja sv. Ivana Krstitelja u zadarskom gradskom predjelu Relja, posjetitelj je na dohvatu sunčevih zraka. Od sunca ga ne može zakloniti ni nadstrešnica uzduž župnoga i franjevačkoga samostanskoga kompleksa te nove župne crkve posvećene 1982. godine, pod trijemom koje vjernike pri dolasku na svaku od četiri nedjeljne mise dočekuju i pozdravljaju župnik i župni vikar. Taj sunčani položaj ima i preneseno značenje: u toj župnoj zajednici osjeća se i zrači toplina pa privlači vjernike i iz drugih dijelova grada.
Župa se proteže od nogometnoga stadiona NK Zadar na sjeveru do Opće bolnice južno te od autobusnoga kolodvora na istoku do trgovačkoga centra na zapadu. Širenjem gradskih naselja iz te su župe nastale tri nove: Stanovi, Bili Brig i Smiljevac. »Ljudi su mekani, uvijek je bila dobra atmosfera u Sv. Ivanu. Većinski župljani rodom s otoka privrženi su Crkvi jer su imali temelje u svojim starim župama. Drže do Sv. Ivana, okupljajući i druge iz drugih krajeva«, kaže fra Ivan Paponja (64), rodom iz Zvirića kod Ljubuškoga. Fra Iko, kako ga zovu župljani, župnik je i gvardijan samostana sv. Ivana četvrtu godinu. Svećenik je 36 godina. Služio je u Kloštru Podravskom, Gelsenkirchenu, Belišću u doba rata, Splitu i na Ksaveru. U dva mandata, osam godina, bio je provincijal Franjevačke provincije trećoredaca glagoljaša. U župi djeluju i župni vikar fra Josip Vrdoljak (74) i fra Grgo Sikirić (91). S. Agneta Đerek, 20 godina revna redovnica u župi, drži župnu katehezu, vodi dječji zbor »Glasnici radosti« i zbor odraslih koji okuplja 30 članova, koji pjevaju na nedjeljnoj misi. Petnaest je ministranata. Zvanja iz župe su fra Tomislav Vrsaljko i fra Edi Ricov, poznati i voljeni zadarski ispovjednik u crkvi sv. Mihovila.
Malena župna crkva, čije zidove dekorira pokrov cigle, nedjeljom je dupkom puna na svim misama, od baka i djedova do djece u naručju roditelja. U župi utemeljenoj 1953. među osam tisuća stanovnika živi 4500 Hrvata katolika, odnosno 1500 obitelji. Godina 2016. bilježi 150 obitelji manje, prvi pad zabilježen u posljednjih pet godina, kad je na popisu bilo 1650 obitelji. U župi su mlade obitelji, ali i stari i samci. I iz toga srca grada mladi su otišli konobariti u Irsku. Taj su predio naselili mnogi otočani, što potvrđuju i nazivi ulica: Saljska, Kaljska te doseljenici iz zaleđa. Povrh crkve sv. Ivana Krstitelja izgradili su obiteljske kuće. Broj krštene djece 2016. godine, njih 28, manji je u odnosu na prethodne godine. Do 2011. u prosjeku je kršteno 55 djece godišnje. Godine 2016. bilo je 33 prvopričesnika i 35 krizmanih, a prethodnih godina njihov se broj kretao između 40 i 60. Sklopljeno je 12 brakova, a prijašnjih je godina bilo između 18 i 26 vjenčanja. Godine 2016. bilo je 44 umrlih, a posljednjih pet godina prosjek je bio 35 umrlih godišnje.
Župu vode franjevci trećoredci glagoljaši, prisutni 600 godina, te baštine veliko crkveno, redovničko i povijesno blago jer je upravo na tom mjestu jezgra i matica Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša posvećene sv. Jeronimu. U sadašnjem župnom središtu trećoredci su 1439. g. podigli svoj prvi samostan u Hrvatskoj, sv. Ivana Krstitelja. U povijesti je bio više puta rušen i obnavljan, a u sadašnjem obliku izgrađen je 1985. g. Mala Gospa je župna suzaštitnica i prije utemeljenja župe sv. Ivana bila je glavni župni blagdan.
Pokraj nove crkve nalazi se stara župna crkva Rođenja BDM, podignuta na ostatcima crkve sv. Ivana koja se spominje 1312. g. i na temeljima ranokršćanske trobrodne bazilike. Vidljivi su temelji i rubovi čiji kameni ulomci potvrđuju njenu liturgijsku funkciju do romaničkoga vremena. Na mjestu svetišta i apside bazilike u 14. st. zadarska obitelj Grisogono kao zadužbinu je podigla novu crkvu, naslijedivši titular sv. Ivana Krstitelja. Pokraj te crkve živjeli su eremiti, fratri trećega reda sv. Frane, koji su imali ubožnicu za bolesne i svratište za putnike. Taj je predio u doba eremita bio izvan naselja te se samostan zvao Sv. Ivan izvan Zadra i crkva sv. Ivana ispred Grada. Izgrađeni su na prostoru antičke nekropole, staroga gradskoga groblja, što potvrđuju brojni arheološki nalazi, tisuće urni. Prema predaji, na tom je groblju bilo pokopano i tijelo sv. Šimuna koje je kao relikvija brodom putovalo iz Palestine u Veneciju, a zbog oluje se zaustavilo u Zadru. Stara župna crkva u kojoj se u tjednu služi večernja misa tri puta je produžavana, a 1996. je obnovljena. Tada se vidljivim učinio njen izvorni kameni pod, mozaik svetišta, te je obnovljeno svetište u izvornoj polukružnoj apsidi.
U župi djeluje Frama, koje je predsjednik Lovro Čolak (19), informatičar i župni vijećnik. Na tjednom susretu četvrtkom se mole, obrađuju razne teme i druže se. Sad pripremaju mlade katehezama za nacionalni susret u Vukovaru. Framaši su u svim akcijama župe, plaćali su afričkoj djeci školarine pomažući misije, proputovali su Hrvatsku sudjelujući na nacionalnim susretima framaša. Lovro od pete godine ministrira i pomaže, kao i njegov brat Josip Čolak (17), framaš. »Fra Iko je rekao da ćemo ostati tu do penzije. S bakom smo odmalena u crkvi, rasli smo u vjerničkoj obitelji«, kaže Lovro. Josip, maturant Klasične gimnazije Ivana Pavla II. Zadar, kaže: »Tu sam cijeli život, ne bih mogao zamisliti život bez toga. Bilo bi mi čudno da ne idem u crkvu, osjećao bih se loše.« Njihova rođakinja framašica Dora Grgić (15) čita na misi, pomaže časnoj sestri, voli župu u kojoj odrasta.
Njihova baka je Marija Marcelić (76), prof. hrvatskoga i povijesti umjetnosti, nekad tajnica u Arheološkom muzeju Zadar, majka četvero djece. Marijin je otac poštovani i znani Frano Baričić, prof. matematike i fizike koji je predavao u sjemenišnoj gimnaziji, uz kojega su odrasli mnogi svećenici. Pripremao je sjemeništarce koji su išli posebno polagati u školu jer gimnazija nije bila priznata. »Živjeli smo za župu. Bili smo kao obitelj. Bilo je: ‘Krešo, Tomo, ajde pomozite’, što god je trebalo. Sad se zovu njihova djeca«, kaže Marija, nekad dugogodišnja vijećnica, čiji su sinovi i suprug Tonči pomogli oko elektroinstalacija, postavljanja oltara. Trajala je borba za građevinsku dozvolu. »Uvijek je radno. U nedjelju Caritasa prikupili smo 14 400 kn. Odmalena sam u vjeri, zahvalna roditeljima za to. U crkvu dođem kao kući«, kaže ona. Njen otac Frane stalno je bio u župi, fotografirao je događaje i svećenike na mladim misama te ljudima darivao fotografije. Nikad to nije naplatio. »Tata je imao problema u komunizmu. Kad je bio na službi u Imotskom, jedan partijaš je rekao: ‘U Baričića mi ne ćete dirati. On meni drži gimnaziju.’« Marija, aktivna u služenju na agapeu župnih svetkovina, još ima vitrinu u kojoj bi za Božić sakrili jaslice, koje je ona kao najstarija mogla vidjeti, a brat i sestra ne, da to ne »izdaju«. Mama bi rekla: »Vadi tanjure«, a radile su se jaslice.
Župa dosta karitativno djeluje. Za Božić i Uskrs prema popisu župnih upravitelja župljani donose namirnice i drugo, od čega se prirede paketi za obitelji u potrebi, koje župljani raznesu. Pohode i stare i nemoćne, koji ne mogu doći na misu ili i nisu išli u crkvu, odnesu im kolače koje su ispekle župljanke, župa doda voće, kavu, framaši čestitku. Sve to razmjerno broju ukućana pakiraju Anka Bakić i Zvjezdana Donđivič (63), trgovkinja. U župnom Caritasu je od 1990. Za vrijeme rata u podrumu je crkve pakete »vukla i nosila«. »Nekad sam bila više u župi nego u kući. Radimo na Božju slavu«, kaže Zvjezdana. Članica je i zbora odraslih. Voli pjevati, to joj je radost. U zboru se osjećaju kao braća i sestre. Koliko su odgovorni potvrđuju njihove probe svake srijede i petka. Zvjezdana pomaže sakristanki s. Agneti u čišćenju crkve i drugom uređivanju. S. Agneta kao vrsni botaničar zlatnih ruku mediteranski uređuje okoliš crkve koji resi maslina, lavanda, mirisno cvijeće i raslinje. Kuharica je s. Tonka Šutalo.
Vijećnik Mojmir Gobin (63), otac četvero djece, inženjer organizacije rada, svestrana je pomoć župniku. Član je župnoga zbora, Caritasa i Kursilja. Bio je i na europskoj ultreji Kursilja u Rimu na susretu s papom Franjom. Imaju mjesečne susrete u župi i nadbiskupiji. »Kursiljo mi je donio da bolje upoznam Boga, produbim vjeru. Čovjek se treba dati za čovjeka. Sretan sam što mogu pomagati. Bio bih prazan bez davanja župi. Skupljamo i raznosimo hranu, obraduju se kad im dođemo, čeznu za pohodom. Ima dobrih ljudi, odazovu se i poduzeća. Zadovoljstvo je raditi na njivi Božjoj, treba biti postojan«, kaže Mojmir, angažiran u prikupljanju donacija.
U Caritasu je aktivna i Danka Šnajder (70), tekstilna tehničarka. S Dragicom Evetović predvodi molitvu krunice svaki dan prije večernje mise. »Ljudi su presretni kad dođemo, to im je poseban dan. Znak pažnje i razgovor ih veseli. Poručujem svima da se uključe, pogotovo na misu. Dan bez mise mi je nezamisliv. Mnogi kažu: ‘Nemam vrimena.’ Uvijek se za misu ima vremena. Ovisi što čovjek stavlja na prvo mjesto. Boga stavljam ispred sebe, on mi je sve. Onda se stvari same od sebe slažu.«
Vijećnik Ivan Šoša (63), mehaničar, otac je šestero djece i djed desetero unučadi. Brat njegove supruge Elije je don Tomislav Sikirić, a sestra benediktinka Ivana. »Kako je Bog dao djecu, sve smo prihvaćali. Ljudi su nas čudno promatrali i svašta je bilo. Živjeli smo u garaži, spavali u jednoj sobi. Kupili smo djeci klavir i svi su nam se rugali da ‘stvaramo sirotinju, a dici kupujemo klavir’. Sad kad su djeca narasla i završila fakultete, kažu: ‘Lako je njemu, blago njemu’«, napominje Ivan, čiji sin Mario piše u mjesečniku »Prilika« Glasa Koncila. Sva su Šošina djeca glazbenici. Sin Mario predaje klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, pohađao je i postdiplomski na »Mozarteumu« u Salzburgu. Jurica predaje klavir u zadarskoj glazbenoj školi. Dvije kćeri predaju violinu, jedna obou, najmlađa klavir. Nevjesta Marija Kuhar Šoša operna je pjevačica.
Vijećnica Gordana Tudorović (47), učiteljica, majka troje djece, čita na misi. »Počela sam sa 11 godina. Župnik mi je tada rekao: ‘Moraš dobro pročitati, važno je da ljudi čuju što si pročitala. Naviještaš riječ Božju.’ Svaki put o tome mislim. Važno mi je da ljudi shvate što je dragi Bog preko pisca Božje riječi i čitača htio poručiti puku. Najvažnije je djecu odgojiti u vjeri, to mi je prije svega. Lijepo je susretati ljude pune duha u župi. Obiteljima poručujem da se brinu za vjerski odgoj djece, da roditelji budu primjer djeci«, kaže Gordana. Njena kći Antonia Tudorović (11) pjeva u dječjem zboru koji ima probe subotom. Pjevači su do 7. razreda i vrtićka djeca. Vrijedni su na župnom vjeronauku i redoviti na Zlatnoj harfi. Pomaže i s. Agneti u projiciranju tekstova pjesama preko projektora na zid.
Župljani hodočaste po hrvatskim svetištima, upoznaju sve krajeve i crkvenu povijest, a svako nadbiskupijsko zajedništvo podrže dolaskom i angažmanom, od zbora odraslih nadalje.
Župnu katehezu pohađaju djeca od drugoga razreda osnovne do dugoga srednje. U svakom je razredu dvadeset djece. Ako ne mogu u tjednu, imaju susrete i subotom. Jelena Marcelić (40), vjeroučiteljica u OŠ Petra Preradovića u Zadru, radi s krizmanicima i katekumenima. Najmlađa je članica zbora odraslih, u kojem pjeva više od 20 godina. »Volimo se, mi smo kršćanska obitelj. Svi se poznajemo, pomažemo jedni drugima. Ovo je naše mjesto gdje živimo i rastemo. S obzirom na to da nema blizu škole, župa kao duhovno utočište okuplja djecu iz različitih škola«, kaže Jelena. Katehistica Blaženka Marčina (38), vjeroučiteljica u OŠ Šime Budinića, kaže: »To je lijepo iskustvo. Djeca su puna života. Naš je poziv davati se u župi, olakšati svećeniku. Djecu treba voljeti, imati s njima strpljenja i moliti za njih.« Krizmanike pripremaju i s. Antonela Malenica i vjeroučiteljica Koviljka Birkić (53) koja radi u pisarnici zadarskoga poglavarstva. »Radost mi je da ono što je meni Bog darovao mogu prenijeti mlađima, život im usmjeriti Kristu, da dotaknu ljepotu susreta s njim, da ne gube darovano vrijeme. Ima svete djece. Snaga koju dobivam od Isusa potiče me na angažman preko sakramenata, zajedništva. U župi stoljećima dišu Krist i sv. Ivan Krstitelj. Vidi se bogatstvo koje su ljudi tu stoljećima živjeli«, kaže Koviljka.
Intelektualna snaga župe su i dva istaknuta zadarska akademska radnika, prof. dr. Josip Faričić (40) i doc. dr. Tado Oršolić (45). Geograf Faričić prorektor je Sveučilišta u Zadru. »Radujem se misnim slavljima i svim aktivnostima koje brižno vode franjevci, skromni i vrijedni pastiri kojima smo obdareni i blagoslovljeni. Župa je inkluzivna prema svim naraštajima, u programima i liturgijskim slavljima. To je rezultat i drevne baštine i žive vjere mnogih obitelji i pojedinaca«, kaže Ravljanin Faričić. Kao i drugi podrijetlom s otoka ili iz okolice Zadra, pastoralno živi u župama svoga stanovanja i podrijetla. Od studentskih dana je čitač. Sin Šime je ministrant, kćeri Marta i Meri pjevaju u zboru. Faričić održi i predavanja u župi. U pripremi za susret mladih u Dubrovniku izlagao je o geografskim obilježjima, kulturnoj povijesti i vjerskim prilikama Dubrovačke biskupije.
Dr. Oršolić je upravitelj akademije na Zavodu za povijesne znanosti u Zadru. »U župi se osjeća duh zajedništva i toplina. Svatko daje koliko može. Kažu da je vjera osobna stvar. Vjeru treba i živjeti. U vjeri se nalaze radost, milost, ljubav, istina. Ako vjerujem u Boga koji je nositelj toga, što ima lošega u tome? Sve što radimo činimo kroz milost Božju koju svatko ima u srcu, samo je treba otkriti«, poručuje Oršolić. Rodom je iz Tolise kod Orašja te je organizirao pomoć za BiH kad su ih pogodile poplave. Nosio je i pakete potrebitima u župi.
Župa baštini glagoljaško naslijeđe čija je kultura prepoznatljiva i na europskoj razini. Ulica uz župni kompleks zove se Glagoljaška te su na ogradnom zidu postavljena sva slova glagoljice. »Glagoljicom se mogu ponositi zadarski kraj i hrvatska kultura. Ove će godine biti Godina glagoljice, kulturna i znanstvena događanja održavat će se u Zadarskoj nadbiskupiji. To je pokazatelj hrvatske tradicije i postojanosti. U župi se ljudi preko naših fratara zbližavaju, to je prožimanje naroda i svećenika. Neka vjera bude prepoznatljiva u okolini gdje živimo. Neka vjera pokaže svoja djela. Neka Spasitelj Isus donese mir, radost, spokoj, milost u srca svih, i onih koji nisu vjernici. Posebno njima«, poručuje Oršolić.
Dva sina dr. Mire Penzar (87), koja je internistica hematologinja, kopali su krampovima za novu crkvu i sudjelovali u postavljanju oltara. »Osjeća se zajedništvo, kao obitelj koja treba Isusa, pokloniti mu se, zahvaliti mu za sve što imamo i pomoći što je potrebno. Meni je crkva srce života«, kaže ta nekad dugogodišnja vijećnica, članica Caritasa i Kursilja. »Osjećam sreću što pripadam Isusu. Moj stric je bio svećenik, u našoj se kući svaku večer molila krunica. Kao mala imala sam sličicu Isusa na kojoj je pisalo ‘Ja sam istina i život’. Vjera u Boga najveća je svjetlost, bogatstvo i smisao života«, kaže Mira. Dugo je godina bila čitačica sa suprugom dr. Stjepanom Penzarom (90), kirurgom. »Htjeli smo smisao i jačinu Božje riječi razgovijetno prenijeti do zadnjega čovjeka u crkvi, da svatko dobije poruku u cijelosti«, kaže Stjepan. U braku su 67 godina. Radio je u zadarskoj bolnici, Medicinskoj školi i Crvenom križu. Za vrijeme Domovinskoga rata educirao je brojne u pružanju prve pomoći diljem županije. Autom je išao preko pontonskoga masleničkoga mosta do Starigrada, na vlastitu odgovornost. I Penzar se borio za dozvolu s vlasti koja je zaustavljala gradnju crkve. U osjećaju za opće dobro ističe da su župljani bez pomoći Grada, vlastitim sredstvima i zajedničkim radom, iskopali i postavili kanalizaciju cijelom ulicom toga predjela koja je među najfrekventnijim prometnicama u Zadru.
Fra Grgo Sikirić, svećenik 65 godina, na Relji je bio župnik od 1963. do 1966. g. i sad je u župi 16 godina. Vitalan, pomaže subraći. »Naši su fratri uvijek bili s narodom, narodni fratri. Primali su putnike na putu prema gradu, nudili prenoćište, hranu. Samostani Male braće u prvom su redu u gradovima, a mi glagoljaši uvijek smo bili na periferiji. Naše crkve su male, nikad nismo imali velike crkve. Emeriti koji su tu živjeli kao svjetovni trećoredci zvali su se Franjevci trećoredci od pokore«, kaže fra Grgo. Franjevci trećoredci, čuvari narodnoga jezika i glagoljice u liturgiji, spominju se u Dalmaciji polovicom 13. st. Do 1473. g. pod ‘vlašću’ su Manje braće. Franjevac Bosanske provincije Matija Bošnjak (+1525.) u progonu iz BiH pred Turcima, u Hrvatskoj je sve trećoredce duž Jadrana organizirao u samostansku zajednicu utemeljivši Hrvatsku provinciju franjevaca trećoredaca glagoljaša koji su imali samostane od Kopra i Istre do Boke kotorske.
Ta provincija u Zadarskoj nadbiskupiji ima četiri samostana i 16 fratara. »Hrvatska je među starijim provincijama u svijetu franjevačkoga trećega reda glagoljaša. Nastupamo za ljude, otvoreni smo i želimo poslužiti ljudima«, kaže fra Josip Vrdoljak, rodom iz Žabljaka pokraj Livna, župni vikar četvrtu godinu, a svećenik je 48 godina. On drži katehezu 5. i 6. razredu i katekumenima. Bio je župnik u župi sv. Ivana od 1990. do 2001. g., za vrijeme rata, kad su posađeni i lijepi čempresi koji taj prostor dodatno krase. Sjeća se prognanika u prolazu župom, Banjolučana koji su ondje slavili sv. Antu. U podrumu župne crkve Zadrani su bili za najvećega ratnoga napada. Ispod župne je dvorane i atomsko sklonište čija je izgradnja bila uvjet komunističke vlasti za gradnju crkve. Fra Josip brižno i evidencijski pedantno usmjerava božićnu akciju pomoći obitelji, o čemu kaže: »To nije samo davanje paketa. To je svjedočenje Boga u ime župe, da ti ljudi nisu zaboravljeni. Najveći dar su ljudi, ne paketi.«
Svakoga je četvrtka euharistijsko klanjanje. Svakoga 10. u mjesecu u crkvi se priredi bdjenje na čast bl. Alojzija Stepinca, kad župljani mole, razmatraju biblijski tekst, Stepinčeve govore, litanije i počaste Stepinčeve moći. Posljednjih pola godine u crkvi se toga dana izloži Stepinčev relikvijar. Fra Josipu je staklenu pločicu od analize Stepinčeve krvi dala s. Terezija Skuhalo iz Kloštra Podravskoga. Njena pokojna sestra služila je na Duhovnom stolu u Zagrebu te je nakon umirovljenja iz kutije gdje su se čuvale te staklene pločice dobila jednu. Fra Josip je veliki dar Stepinčeve kapi krvi donio u Zadar da u župi trajno porađa milosti uz srce sv. Ivana Krstitelja.
