Karakteristično, zabrinuto lice, sijeda kosa, bez brkova, zamišljen pogled, jedan od onih koji mogu iznijeti zumiranje kadra, sami u njemu poput brodolomaca. Velikan hrvatskoga glumišta Ivo Gregurević (7. listopada 1952., Donja Mahala, kod Orašja, BiH) desetljećima je prepoznatljiv, zaštitni znak hrvatskoga filma, jamac autentičnosti. Ma čak i kad je riječ o glazbenom spotu, kakav je, primjerice, Sve ću prodat sutra »Najboljih hrvatskih tamburaša«, Gregurević uspijeva u nekoliko minuta odglumiti čitav svijet. Želeći spoznati njegov svijet, pomalo i blizak junaku iz spomenute pjesme, dogovorili smo intervju, na koji je pristao iz poštovanja prema Glasu Koncila. Na mnoštvo pitanja odgovarao je kratko, ne rasipajući riječi uzalud. I ne glumeći.
GREGUREVIĆ: Ne znam tko je. Neka na to pitanje odgovore drugi. Znam za svoju osobnost, a drugi neka kažu o meni, dobro i loše, kako tko hoće.
GREGUREVIĆ: Nije mi neobično. Svaki hrvatski film, kao i svoj, gledam posebno, incognito, s istim žarom. Odigrao sam više od 220 uloga, na televiziji, u dramama, serijama, filmovima. A teško je odabrati među 220 »djece« ono najbolje, to ni ne radim.
GREGUREVIĆ: Kad radim ulogu, radim ju na svoj način. Svaki glumac ima nešto osobno sa svojom ulogom. Karakteran sam glumac i svakoj ulozi dajem nešto posebno. Uvijek gledam, zamišljam nekog čovjeka koji vjerojatno i postoji, ali ga nikad nisam vidio. Kod kuće, u tramvaju, automobilu, birtiji, razmišljam o ulozi i dolazim do pojedinačnih zaključaka. Kad se sve posloži, onda igram ulogu.
GREGUREVIĆ: Čitam priče i poeziju Ivana Kozarca. Pročitao sam iznova i »Đuku Begovića«, bez obzira na to što sam igrao predstavu tisuću puta. Često nakon odigrane predstave u školama pričam đacima koliko je Ivan Kozarac ostavio životnoga djela u svega 25 godina na ovom svijetu. U dvadeset i trećoj je napisao »Đuku Begovića«. To je fantastičan detalj. Teško je i pokušati zamisliti današnje klince od 23 godine da napišu takav roman, tako značajno djelo. Uvijek ga preporučujem djeci. U drugom razredu srednje škole je u lektiri. Riječ je o knjižici, a čudo je od romana. Napisao je Kozarac još i dvije zbirke pripovjedaka i jednu zbirku pjesama. A posljednji film koji sam pogledao bio je »Titanic«.
GREGUREVIĆ: Ponegdje glumac ima mogućnost za improvizaciju, što sam, dakako, znao i sam činiti, a negdje nema te mogućnosti. Katkad je tekst profiliran tako da treba sve izgovoriti onako kako je napisano. Imam svoje vizije, varijante. S redateljem koji je korektan na snimanju, koji prepričava scenarij i traži od mene da napravim ono što sam i sam mislio, imam odličnu suradnju. U drugoj varijanti, kada vidim da redatelj nije baš idealan za taj film ili seriju, igram ulogu kao da je sve u redu, on po svom, ja po svom.
GREGUREVIĆ: Redatelj odabire glumca, nemam ništa s tim. On me pozove, kaže da se snima to i to, pruži mi scenarij, koji mi se dopadne ili ne dopadne. Devedeset posto poslova koje sam radio bilo je u redu. Ne biram, niti mogu birati uloge. To je stvar redatelja.
GREGUREVIĆ: Takvi su scenariji. Nemamo mi toliko intelektualnih likova koliko ima onih drugih. Deset posto su intelektualci, a devedeset posto imamo ruralnih, radničkih obitelji, seljaka… Bliže mi je to nego igrati ulogu intelektualca. Kod nas su tekstovi za ulogu intelektualca napisani tako da takav lik stoji iznad zemlje i govori tekst samo zato da bi ga izgovorio. Nema u tom liku karakternih osobina.
GREGUREVIĆ: Ideja je nastala još za vrijeme rata, kad sam odnio nekoliko filmova i išao ih prikazati zajedno s kolegama glumcima i redateljima. Htjeli smo ljudima ukazati na veselije stvari, da pogledaju filmove… Nagovarali su me na nastavak iz godine u godinu. Dvadeset je godina prošlo i festival je postao kulturna priča Posavine, kamo dolaze različiti ljudi, i kina nisu prazna.
GREGUREVIĆ: Ne razmišljam o tome. Takav sam čovjek. Svakoga čovjeka trebao bi vući kraj iz kojega potječe, selo ili grad u kojem je rođen. Ne volim ljude koji zaborave svoje mjesto. Imao sam krasno djetinjstvo, lijepo mi je bilo, tako da se u ulogama sjećam tih dana. Naravno, bez obzira na to što sam star čovjek, uvijek se osjećam kao dijete, čak i danas kada dođem.
GREGUREVIĆ: Vesterni su u doba moje mladosti bili aktualni. Bila je klapa nas sedmorice, osmorice dječaka koji smo često išli u kino. Pamtim zanimljiv detalj. Cijena ulaznice odgovarala je cijeni male porcije ćevapa. Dolazili smo pred kino, obavijeni dimom ćevabdžinice, pitajući se što odabrati. Naravno da je odluka pala na – ćevape. Pojeli bi ih na brzinu, razmišljajući: »A što sada?« Više se nije moglo ući u kino. Jedan prijatelj je rješavao takve situacije. Gužve su bile goleme. Mi smo znali ulaziti bez karata, zbijeni u masu koja se gurala, i tako smo prolazili pored biljetera. Bilo je važno ući, mjesta ionako nisu bila numerirana.
GREGUREVIĆ: Nisam razmišljao o ulogama koje bih htio igrati. Jedino se uloga Hamleta činila sinonimom za glumca. Odigrao sam ju na Dubrovačkim ljetnim igrama, a o ostalim ulogama doista nisam razmišljao.
GREGUREVIĆ: Sami ste već odgovorili na pitanje. Bilo mi je ranije drago kao glumcu da mi iziđe slika na naslovnici i bude objavljen intervju. Bili su sasvim drugačiji novinari. Nisu postavljali pitanja kao danas. Dajem intervjue samo ljudima za koje znam da su korektni, drugima ne.
GREGUREVIĆ: Osim što ne dajem intervjue, izbjegavam i društva u kojima se razgovara na takav način. Polako se izvučem i kažem: »Doviđenja, ne vidimo se više! Ili se vidimo, ali ne pričamo više o tome.«
GREGUREVIĆ: Volim glazbu, književnost, umjetnost. Ima mnogo imena, pjevača, koncerata ozbiljne glazbe, knjiga, svega. Ne mogu izdvojiti detalje, imena. Ali ako moram, onda je to »Kiklop« Ranka Marinkovića, knjiga koju sam pročitao prije akademije, i ostala mi je duboko u sjećanju. Potom djela Čehova, Gogolja….
GREGUREVIĆ: U, pa to je teško odgovoriti. Nisam razmišljao na taj način. Ali idealno je kad odigram dobru predstavu, napravim dobru ulogu na filmu, kad se vozim čamcem po Savi i plovim drugim rijekama, kad se zaljubim, kad sam s prijateljima. Takvi trenutci najbrže prođu.
GREGUREVIĆ: Odigrao sam toliko uloga da mi je dosadno spominjati one koje su me obilježile. Publika doista katkada pamti pojedinca po nekoj ulozi. Dakako da kreativnija publika pamti i ime glumca, a oni drugi zovu me Čaruga, Marko, Josip…
GREGUREVIĆ: Volim i morsku i riječnu ribu. Thompsonova je pjesma Lijepa li si poput naše druge himne. Podjele rade neodgovorni, glupi ljudi, koje nije ni vrijedno spominjati.
GREGUREVIĆ: Kad se spusti zastor, kad se završi snimanje, ne osjećam to i zaboravim ulogu isti tren. Poslije dan, dva, deset dana, zaboravim i druge detalje. Ima glumaca koji pamte čitave uloge, ali ja zaboravljam sve. Nemam tu vrstu memorije.
GREGUREVIĆ: Normalno da je moguće, inače bih završio u Vrapču. Vrijeme se dijeli na ono što radim privatno, što nema veze s glumom, popularnošću. Kad glumim, druga je stvar. Pred publikom si izvan tih privatnih odnosa.
GREGUREVIĆ: Nisam osjetio tu potrebu za pisanjem. Drago mi je kad se tako razmišlja o glumcu, da oživljuje likove, iako kod publike ima različitih reakcija. Jedno su sjećanja, priče, razgovori, no pisanje je ipak nešto drugo.
GREGUREVIĆ: O popularnosti nisam nikada razmišljao, niti hoću. Meni je dovoljno odigrati ulogu, neovisno o tome kako se zovem. Neka napišu »Bezimeni«. Važno je da sam odglumio i neka me publika pamti po tome, to mi je drago. Glede egzistencije, ne žalim se, jer sam skroman čovjek. Ne žalim se ni na honorare ni ostale stvari. Uvijek sam nalazio načina da se izvučem iz svih varijanti i uglavnom lijepo živim.
GREGUREVIĆ: Kultura je kod nas u zapećku. Osobito mladi ljudi za kulturu praktički i ne znaju. U kazalište idu jer je tako škola odredila, a malo je onih odraslih koji idu.
GREGUREVIĆ: Zacijelo su nekadašnji političari više držali do kulture nego današnji. No i oni znaju da bez kulture nema države, nema ničega. Kultura mora postojati.
GREGUREVIĆ: Odmaže, dakako. Odmaže državi, svim ljudima, naročito umjetnicima. Ako se o kulturi ništa ne priča, ne sugerira, to nije dobro.
GREGUREVIĆ: Redatelji i politika igraju veliku ulogu u tom slučaju. Naši redatelji bježe od toga, malo je snimljenih ratnih filmova. Primjerice, Ivan Salaj imao je odličan scenarij o Vukovaru. No političari ili ljudi koji odlučuju u filmu nisu ni pogledali njegov scenarij, ili jesu, pa su ga bacili. Volio bih da Salaj dobije mogućnost raditi taj film.
GREGUREVIĆ: Političari malo brinu o filmu. Oni brinu o svojim foteljama, plaći, pljački. Ne svi, naravno. Ali jedan dio njih tako razmišlja. I to je zlo za kulturu.
GREGUREVIĆ: Nije to istina. Nisu srpski filmovi duhovitiji, smješniji. Doduše, pojedini jesu takvi, imaju Srbi filmove s komičnom varijantom, kao i Bosanci. Sve i ovdje ovisi o redateljima. U Beogradu ima odličnih scenarista, u Zagrebu, nažalost, nema, nego scenarije uglavnom pišu redatelji. Vjerojatno je to i zbog (dva) honorara i drugih razloga.
GREGUREVIĆ: Nedostaje da se napravi dobar, lijep film. Trebalo bi snimati i deset filmova godišnje. Volio bih da svaki bude odličan. To je to što nedostaje. Naravno da film uključuje i gledatelja. Nema teorije da se film snimi, a nitko ga ne gleda. Što je više gledatelja, to je uglavnom bolji film. Hrvatska publika danas rijetko ide u kino. Gledaju samo trećerazredne američke filmove, koji nemaju veze s ičim.
GREGUREVIĆ: Ranije se jedna epizoda serije snimala mjesec dana. I to s filmskom kamerom, a tekst se veoma dobro prilagodio sa scenaristima. Danas se u jednom danu snimi epizoda. »’Alo, Luka, kako je, jesi bio s malom?’ ‘Nisam, ona je otišla s drugim!’ ‘Neka, pa šta onda?’« – takvi su otprilike ti nabacani tekstovi, a od toga nema ništa.
GREGUREVIĆ: Ima previše i akademija i glumaca. No to nije toliko bitno. Bitno je izlaze li oni kao osobnosti ili ne. Jer i u inozemstvu ih ima previše. Nema toliko kazališta i filmova gdje bi svi glumci mogli igrati. Neki odlični glumci propadaju jedino iz razloga što nemaju sreće, što nemaju kontinuitet. K tomu danas ljudi ne idu mnogo u kazalište, kazališta se međusobno ne nadmeću…
GREGUREVIĆ: Teško je to uspoređivati. Ono je doba imalo svoje probleme, ovaj sustav ima svoje. Naravno da je meni mnogo ljepše sada nego u bivšoj Jugoslaviji, zbog svih argumenata, svega što hoću napraviti, čak i u ulogama. Mogu, uvjetno rečeno, raditi što hoću, zato što sam među petnaest glumaca koji mogu raditi bilo koju predstavu ili film.
GREGUREVIĆ: Donja Mahala, kod Orašja. Jedan prijatelj stalno zeza: »Di ćeš?« Ogovorim mu: »Idem doma.« »Pa doma si u Zagrebu«, nastavlja. »Nisam u Zagrebu, doma sam u Mahali, ovdje sam na privremenom radu, dolje je moja kuća, u Ulici bana Jelačića 15.«