Već dugo razmišljam zašto u Svetom pismu nijedno evanđelje ne spominje je li se Isus nakon uskrsnuća ikada više sastajao sa svojom majkom. Ne mogu si zamisliti da uskrsli Isus u svojem djelovanju ne bi susreo svoju majku, kao što mi je teško vjerovati da majka ne bi s veseljem prišla svojemu voljenomu sinu a da to evanđelisti ne bi zapisali. Zadnje što je u evanđelju po Ivanu zapisano je: »Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: ‘Ženo! Evo ti sina!’ Zatim reče učeniku: ‘Evo ti majke!’ I od toga časa uze je učenik k sebi« (Iv 19, 25-27).
Čitatelj S. B., Bjelovar
Ispovijest vjere kao posljednji element tvrdi da je Isus »bio viđen«, »dao se vidjeti«, »pokazao se« Petru, a zatim jedanaestorici, piše teolog i rimski pomoćni biskup Rino Fisichella u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«, ne spominjući da se Isus ukazao svojoj majci – Blaženoj Djevici Mariji, te tumači da Isusovo ukazanje jamačno nije bilo osobna ni kolektivna iluzija ni mistično iskustvo.
Mons. Fisichella nama i svima koji si postavljaju pitanje slično Vašemu ističe: »Nemoguće je pitati tekstove ono što ne žele reći; u ovome slučaju sveti pisci ne govore o naravi sadržaja ukazanja Uskrsloga«, kao što ne govore i o tome je li se ukazao svojoj majci, nego govore »o činjenici da su Isusa koji je bio raspet, oni vidjeli uskrsnuloga«. Naš bibličar Božidar Mrakovčić u svom tekstu »Povijesna istina i teološka poruka opisa Isusovih ukazanja« najprije iznosi svjedočenje svetoga Pavla te pojašnjava da su »najraniji novozavjetni spisi, a time i najbliži vremenu Isusove muke, smrti i uskrsnuća, svakako Pavlove poslanice u kojima nalazimo brojne vjeroispovjedne formule kojima su prvi kršćani izražavali svoju vjeru u Isusa Krista raspetoga i uskrsloga«. »Najpoznatija je ona u 1 Kor 15,3s: ‘Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima.’ Ova predaja koja je starija čak i od Pavlovih poslanica uključuje i popis onih kojima se Uskrsli ukazao: Petar, dvanaestorica, 500 braće zajedno, Jakov i svi apostoli. U ovaj popis Pavao na kraju stavlja i samoga sebe.« Dakle, na tom popisu ponovno nema Blažene Djevice Marije. »Zašto Pavao nije konkretnije opisao svoj susret s uskrslim Kristom?« pita se dr. Mrakovčić i zaključuje: »Najvjerojatnije zato jer nije znao kako, nedostajale su mu riječi kojima bi se izrazio, jer se radilo o nebeskim stvarima koje su, kako kaže na jednom drugom mjestu, ‘neizrecive’ (2 Kor 12,4)«, a isti su problem »izricanja neizrecivog vjerojatno imali i ostali svjedoci Isusova uskrsnuća« (usp. Dj 2, 22). »Zato u početku nisu postojali opisi ukazanja, nego tek popisi svjedoka. S vremenom su nastali i evanđeoski izvještaji o ukazanjima Uskrsloga koje obilježava prilična raznolikost. Marko tek nagoviješta ukazanje Uskrsloga Petru i učenicima u Galileji (Mk 16, 7). Kod Mateja Isus se ukazuje ženama koje odlaze s groba i potom jedanaestorici u Galileji (Mt 28). Luka izvještava o ukazanju Uskrsloga dvojici učenika na putu u Emaus, usputno spominje ukazanje Petru i potom opisuje ukazanje jedanaestorici učenika, ali ne u Galileji, nego u Jeruzalemu (Lk 24). Ivan pak izvještava o ukazanju Uskrsloga u Jeruzalemu najprije Magdaleni na grobu, zatim učenicima bez Tome i s Tomom (Iv 20) te na kraju učenicima na Tiberijadskom moru u Galileji (Iv 21). Raznolikost izvještaja ne iscrpljuje se u pitanjima gdje i komu se Isus ukazao, nego se nastavlja u opisima ukazanja i osobito u Isusovim riječima koje se navode. Ove razlike sugeriraju da ovi izvještaji ne dolaze od samih očevidaca, nego su plod kasnije teološke refleksije. Prvotni cilj ovih izvještaja nije točan opis tijeka ukazanja, nego potvrda stvarnosti Isusova uskrsnuća i otkrivanje njezina značenja.«
A na portalu katoličkih teologa »Vjera i djela« možete pronaći i tekst Petra M. Radelja koji ističe da je stalna predaja u Crkvi, koju je početkom V. stoljeća zabilježio pjesnik Sedulij, »da se Krist u sjaju uskrsloga života ukazao najprije svojoj Majci«, te potom navodi riječi svetoga pape Ivana Pavla II. izrečene 21. svibnja 1997.: »Ne bi li Marijina nenazočnost u skupini žena koje su se u osvit uputile ka grobu (usp. Marko 16, 1; Matej 28, 1) mogla biti pokazateljem činjenice da je ona već susrela Isusa? Ovaj bi zaključak našao potvrdu i u činjenici da su prve svjedokinje uskrsnuća, po Isusovoj volji, bile žene, koje su ostale vjerne podno križa i stoga najpostojanije u vjeri. (…) I ta činjenica dopušta misliti da se Isus pokazuje najprije svojoj Majci, onoj koja je ostala najvjernija i u kušnji očuvala cjelovitu vjeru. (…) Opravdano je misliti da je Marija imala osobni susret s uskrslim Sinom, da i ona uživa puninu uskrsne radosti. Nazočna na Kalvariji na Veliki petak i u dvorani posljednje večere na Duhove (usp. Djela apostolska 1, 14), Presveta Djevica je vjerojatno bila povlaštenom svjedokinjom i Kristova uskrsnuća, upotpunivši tako svoje sudjelovanje u svim bitnim događajima vazmenoga otajstva.« Autor dalje navodi da je glavni razlog zašto evanđelja ne bilježe ukazanje Majci to što je evanđelistima nakana dokazati uskrsnuće, a to je ukazanje bilo izraz Sinove ljubavi Majci. »I narav i milost su tražili da se prvo javi njoj. No, postoji i teološki razlog protiv: Mariji nije trebao takav posjet. Ona je imala čvrstu i nepokolebljivu vjeru u uskrsnuće, ta vjera nije popustila cijelo vrijeme Sinova ležanja u Grobu. Marija je već znala i vjerovala da će njezin Sin uskrsnuti, pa nije imala potrebu vidjeti Ga: ‘Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!’ (Iv 20, 29).«
