Dugo već pokušava njemačka politika integrirati muslimanske doseljenike u liberalno, sekularizirano njemačko društvo. Početni zanos i uvjerenje da je to jednostavan posao, nakon dugotrajnijega ignoriranja muslimanske prisutnosti, nije dugo trajao. Od prve »Islamske konferencije« u Njemačkoj (2006.) prošlo je već dvanaest godina, a izostali su veliki rezultati glede integracije. Umjesto očekivanoga prihvaćanja zapadnih vrijednosti, sve je više muslimanskih došljaka koji se zatvaraju u geta. A tu su i unutarnji muslimanski problemi, kao i različit pristup Kuranu i tradiciji, koji otežavaju integraciju. O kakvim je napetostima riječ pokazuje se najbolje u tome da je u prosincu 2018. policija za vrijeme održavanja »Islamske konferencije« u Berlinu morala od islamističkih grupacija čuvati liberalnije muslimanske predstavnike, koji dolaze uglavnom iz akademskih krugova. Među njima je i vrlo umjereni kritičar konzervativnoga islama Ahmad Mansour, borac protiv ekstremizma.
Problem toga intelektualca nisu samo ekstremni muslimani, nego i poneke muslimanske udruge na Islamskoj konferenciji u Berlinu koje pozivaju na mržnju protiv njega. Njegov slučaj, kao i onaj mnogih drugih muslimana u zapadnim društvima koji ne prihvaćaju doslovno tumačenje Kurana i tradicije, upozorava na to da se nije otišlo daleko ni nakon trinaestak godina upornoga truda integriranja islama u moderna europska shvaćanja života. Uzaludna su bila uporna ponavljanja politike da islam pripada zapadnomu društvu, pa i njemačkomu, sa svim pravima, ali i obvezama. Prava su od mnogih muslimanskih udruga rado prihvaćana, ali ne i obveze da svaki pojedinac ima pravo na kritiku religije, pa i islama.
Shvatili su europski političari i intelektualci, pa i njemački, da se prema islamu ne mogu odnositi kao prema kršćanstvu. Štoviše, europski satiričari, intelektualci i političari shvatili su da je svaka ozbiljnija kritika islama povezana s velikom opasnošću, pa i onom za život. Ono što je donedavno bilo normalno, kritički osvrt na stanje jedne religije, postaje u Europi sada rizično. Upravo to otežava dogovor politike i muslimana jer kod mnogih pripadnika islama izostaje bitni kritički odnos prema vlastitoj religiji koji bi ga mogao usmjeriti prema prosvjetiteljstvu.
Neki od liberalnijih muslimana u Njemačkoj, kao što je profesor islamske filozofije na sveučilištu u Münsteru Ahmad Milad Karimi, zahtijevaju za muslimanske udruge obvezujući moderni kritički pristup Kuranu. Karimi govori izričito o tome da ne može prihvatiti doslovno tumačenje Kurana jer se u njemu nalazi vrlo mnogo oprječnih razmišljanja. Poznata stručnjakinja za islam sa sveučilišta u Frankfurtu Armina Omerik upozorava da islam nema sjajnu budućnost ako ne bude izvrgnut akademskoj kritičkoj analizi. A osim fundamentalističkih shvaćanja Kurana tu su i drugi problemi koji otežavaju suradnju s muslimanskim udrugama.
Većina sudionika Islamske konferencije dolazi iz udruge turskih muslimana »Ditib«, koja se u Njemačkoj smatra produženom rukom turskoga predsjednika Erdogana. U zadnje vrijeme vodi se vrlo oštra diskusija o pitanjima financiranja pojedinih džamija. Do sada su to neometano radile Saudijska Arabija i Turska vršeći na taj način i ideološki utjecaj na muslimane u Njemačkoj, okrećući ih protiv temeljnih zapadnih vrijednosti poput demokracije i uvažavanja ravnopravnosti žena, kao i protiv onih koji drugačije misle i žive. Upravo iz tih razloga sve se više i u Njemačkoj razmišlja o zabrani gradnje džamija novcem koji dolazi iz tih zemalja. Diskusija ide tako daleko da je u politici sve više onih koji smatraju da bi muslimanima valjalo omogućiti neku vrstu religijskoga poreza, nešto slično kao što je onaj crkveni za katolike i protestante. Tako bi se umanjio utjecaj islamističkih i diktatorskih sustava na muslimane u Njemačkoj.
Njemačka i poneke europske zemlje, željele to priznati ili ne, postaju pomalo nesigurnim područjem za život. Upravo su ta sukobljavanja ono što plaši prosječnoga njemačkoga i europskoga građanina naviknutoga na dosadašnji mir i red. Probleme ne umanjuje ni činjenica da se uspjehu Islamske konferencije i dijalogu s muslimanskim udrugama može pripisati i to da se u Njemačkoj u 800-tinjak škola nudi islamski vjeronauk s prosvjećenijega gledišta nego onaj u nekim džamijama, koji, istina, dobrovoljno pohađa samo 50-ak tisuća muslimanske djece.
Islam koji je do prije dvadesetak godina ignorirala njemačka politika postaje svojevrsni problem. Ono što za većinu njemačkih stanovnika nije nikakav problem, kao što su demokracija, sekularno društvo, ravnopravan položaj spolova, prihvaćanje drugačijega pogleda na život, pravo na kritičan odnos prema religiji i liberalni odgoj u školi, ne nailazi kod većine muslimana još uvijek na razumijevanje. U toj igri oko dijaloga politike i islama zapaža se na jednoj strani neshvaćanje politike da je islam ipak nešto drugačije usmjeren od kršćanstva, ali ni shvaćanje muslimana da se u Europi ne može živjeti kao u Pakistanu, vršeći svakodnevno pritisak na politiku da se prilagodi zahtjevima Kurana. I dok se oni liberalniji krugovi, koji su u velikoj manjini, zauzimaju za uvođenje islamskoga vjeronauka u školama, kako bi se djeca odgojila istodobno za islam i uvažavanje zapadnih vrijednosti, konzervativni krugovi pokušavaju to spriječiti pod svaku cijenu, vjerujući i dalje da imaju pravo na svoj odgoj, pa čak i tada kad odudara od zapadnih vrijednosti. Najbolji primjer za to su odbijanje sudjelovanja djevojčica na tjelovježbi ili putovanja na izlete zajedno s muškom djecom.
Upravo ti problemi koje očito različite muslimanske udruge ne mogu ili ne žele rješavati naveli su politiku da na najnoviju Islamsku konferenciju u Njemačkoj pozovu i neorganizirane muslimane koji dolaze uglavnom iz liberalnijih krugova. Time se željelo pokazati da i među njemačkim muslimanima ima liberalnijih pogleda na život, kao i to da postoje oni koji prihvaćaju moderno tumačenje Kurana i islama u skladu s povijesno-kritičkom metodom istraživanja gdje se u muslimanskoj svetoj knjizi ne gleda na svaku riječ kao Božju. Konzervativne udruge željelo se staviti pred činjenicu da nisu jedini tumači islama, i to s ciljem jače integracije u njemačko društvo. Taj potez zasigurno je važan jer se na poseban način može prezentirati muslimanskoj javnosti u Njemačkoj da osim fundamentalističkih tumačenja, koja i kad ne pozivaju na rat protiv drugih i drugačijih, na svojevrstan način podupiru opasne fundamentaliste u njihovim terorističkim nakanama, postoje i oni drugi koji odbacuju nasilje pod svaku cijenu, a ne samo deklarativno. Jer onaj tko želi reći da je u Kuranu svaka riječ od Boga mora prihvatiti činjenicu da će to teroristi zloupotrijebiti, vrbujući mlade ljude za zločine. Naime, dokle god se Kuran ne bude moderno tumačio, odbijajući mogućnost da Bog poziva na ubojstvo, koristit će se teroristi njime za svoje ciljeve. Jer nije dovoljno samo reći da islam nema ništa s terorom, nego treba poduzeti sve modernim pristupom tumačenju Kurana i tradicije kako bi se teroristima izbio svaki argument za nasilje nad drugima i drugačijima.
Kuran nije jednostavna knjiga. U njoj ima vrlo mnogo humanističkih, meditativnih i vrlo tolerantnih zahtjeva iz mekanskoga razdoblja (dok je Muhamed živio u Meki i divio se Bibliji, napose Novomu zavjetu), ali i onih iz medinskoga (kad je živio u Medini) kad je bio ne samo prorok, nego državnik, socijalni reformator i ratnik. Iz toga razdoblja potječu i one sure koje pozivaju na rat i ubojstva, progone i neprijateljstva protiv drugih vjera i nevjernika. Upravo u tom pravcu i ide njemačka politika kad pokušava u rad Islamske konferencije integrirati i liberalne muslimane koji se ne odriču svoje vjere, nego pokušavaju iskoračiti u civilizacijski svijet u koji je kršćanstvo već poodavno zakoračilo tumačeći Bibliju u duhu povijesno-kritičke metode istraživanja. Sve dok muslimani ne prihvate činjenicu da Kuran nije samo Božje djelo, nego prije svega knjiga nastala na iskustvu čovjeka s Bogom, što uključuje i ljudske elemente, ne će biti moguća potpuna integracija u zapadne vrijednosti. Smisao modernoga tumačenja Kurana i islama nužnost je svakoga civilnoga društva koje ne želi religije zabraniti ili potisnuti na rub društva, nego im dati prostor koji im pripada. Religijama ne pripada to, što mnoga islamska udruženja u Njemačkoj i drugim državama Europe čine, da sprječavaju integraciju u društvo i uspjeh mladih muslimana. Liberalniji muslimanski pojedinci i pojedini prosvjetni djelatnici koji predaju islam u školama upravo su zbog toga za muslimanske udruge nepoželjan gost na Islamskoj konferenciji u Njemačkoj. Politika je jako zainteresirana za njihovo sudjelovanje i modernu interpretaciju islama budući da u Njemačkoj prema nekim statistikama živi oko dva milijuna religioznih mladih muslimana. Zato ne može nikomu biti svejedno tko će na te mlade ljude vršiti utjecaj; oni koji zastupaju konzervativno, modernomu društvu neprimjereno tumačenje Kurana, ili oni koji ga žele promatrati očima prosvijećenoga svijeta.
Istina je da se većina muslimanskih udruga u Njemačkoj distancira od svake vrste muslimanskoga terorizma i nasilja u ime islama, ali njihovo doslovno tumačenje Kurana otvara uvijek prostor i za one ratobornije koji misle da ih Alah želi vidjeti radije na putu ostvarenja »maloga džihada« (rat protiv nevjernika) nego na putu »velikoga džihada« (borbi za stvaranje humanističkoga društva). Poziv na oba džihada može se pronaći u Kuranu. Sve ovisi o interpretaciji i davanju prednosti jednomu pred drugim. Zato nije svejedno hoće li neki od predavača reći kako je poziv u Kuranu na rat opravdan za ono vrijeme, pripisujući ga Bogu, ili će takve rečenice smjestiti u povijesne okolnosti koje su dovele Muhameda do takva razmišljanja nakon bijega u Meku, gdje se sukobio ne samo s arapskim protivnicima, nego i s kršćanima i židovima.
Kuran je kao i Biblija prošao svoju fazu stvaranja i potvrde jedne od više verzija. Sadašnja je verzija Kurana nastala na temelju odabira tekstova za vrijeme kalife Abu Bakra, nekoliko godina nakon Muhamedove smrti. Upravo bi povijesno-kritički pristup Kuranu pojasnio da Bog nije doista doslovno spustio tekst u muslimanskoj svetoj knjizi s neba, nego da je Kuran produkt mnogih povijesnih okolnosti u kojima se nalazila muslimanska zajednica za Muhamedova života.
