Nakon medijski zapažene pretpremijere potkraj prošle godine, s početkom nove, 3. siječnja, u kina je stigao novi film redatelja Vinka Brešana »Koja je ovo država«, čiji su filmovi dosad privlačili velik broj gledatelja u hrvatska kina. Taj film nije za svakoga iako je riječ o komediji. Preciznije, »Koja je ovo država« društvena je satira i poprilično crna komedija apsurda koja bez pardona ismijava i one na vlasti, i cijelo društvo, uključujući i Crkvu (iako, za razliku od Brešanova filma »Svećenikova djeca«, u novom filmu Crkva nije bila glavna meta).
Glavni su likovi general kojega muče noćne more i misli o samoubojstvu te ministar koji se nađe u bizarnoj situaciji prikrivanja krađe lijesa s posmrtnim ostatcima hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana. Tijekom cijeloga filma izmjenjuju se san i java, realne i surealne situacije s tragikomičnim i apsurdnim situacijama koje uključuju i samozatvaranje ministra u zatvorsku ćeliju i skrivanja Tuđmanova lijesa na srpskom groblju. Dakle, film nije za skrupulozne i one koji ne znaju prepoznati razliku između kritike onih koji su na vlasti od potkopavanja vlasti kao takve. Drugim riječima, nije za one koji svaku kritiku i šale na račun pojedinaca doživljavaju kao napad na državnost, institucije i Crkvu te njihovo rušenje. To, međutim, ne znači i da je Brešan u novom filmu (i svojim ranijim filmovima) uspio u svemu očuvati zdravu i balansiranu razinu kritike, da nije prešao granice dobroga ukusa i da je uporabom elemenata apsurda uspio nasmijati i zabaviti gledatelje. Ipak, nije najvažnije pitanje to je li Brešan ikoga htio izrugati i/ili uvrijediti, nego to može li se uopće u Hrvatskoj o hrvatskoj zbilji snimiti komedija apsurda budući da se u toliko bitnih elementa funkcioniranja države i društva već odavno, u stvarnosti, otišlo u krajnje apsurde? Mogu li se, dakle, dodatno, igranim filmom ili bilo kojom drugom vrstom fikcije, ismijati pojave koje su već u (pre)velikoj mjeri godinama prisutne u Hrvatskoj i ravne su izrugivanju zdrava razuma i morala u stvarnosti?
Scenarist Mate Matišić i redatelj Brešan pokušali su to postići svojim filmom i zasigurno će nasmijati gledatelja u nekim segmentima. Unatoč tomu što, među ostalima, primjerice scena u kojoj četvero umirovljenika u dresovima Rakitića, Mandžukića, Perišića i Modrića na Mirogoju otvaraju Tuđmanov grob i kradu njegov lijes, nekima može izgledati suviše morbidna – kao ruganje s mrtvima koje prelazi u područje besramnoga, takve scene nalaze opravdanje u kontekstu cijeloga filma: i fabule, i stila i konteksta. K tomu, u obranu umjetničke slobode, treba dodati da i dijelovi hrvatskoga društva pate od sindroma političke korektnosti koji ugrožavaju slobodu mišljenja i izražavanja: čini se da neke više vrijeđa satira, izrugivanje stvari koje doista nisu u redu kao što je, na primjer korupcija, nego činjenica da je u nekim segmentima hrvatsko društvo krajnje korumpirano, društvo s poremećenim vrijednostima.
Jedna od najvažnijih poruka Jordana Petersona (sada već planetarno poznatoga kliničkoga psihologa i profesora na Sveučilištu u Torontu) jest da sloboda govora pretpostavlja mogućnost da će se netko naći uvrijeđenim zbog nečega što je izgovoreno ili napisano, ali sama uvrijeđenost ne daje pravo bilo komu zabranjivati ili ograničavati govor i/ili to rabiti kao argument u raspravi. Zanimljivo je primijetiti da se »argumentom« uvrijeđenosti otprilike jednako često koriste pripadnici i lijevih i desnih opcija: lijeve primjerice vrijeđa isticanje razlika između muškaraca i žena, uključujući i biološke razlike (da, neki čak i to stavljaju u pitanje), a desne primjerice propitivanje nacionalnoga identiteta i ograničavanje moći državnih institucija (a iz povijesti je poznato da neograničena moć države vodi u totalitarizam). Čini se da ni jednima ni drugima nije jasno da je pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli jedan od temeljnih oslonaca za izgradnju demokratskoga društva i vladavine prava (i zajamčeno je Ustavom Republike Hrvatske).
Jasno, i sloboda govora kao pravna institucija ima svoje granice i ne smije postati paravan za govor mržnje i pozivanje na nasilje prema bilo komu. Također, neprihvatljivo je kad se sloboda govora iskoristi za ponižavanje, što ne može opravdati ni javni interes ni bilo koja stvar od opće važnosti. Neki su npr. rock-operu »Jesus Christ Superstar« sedamdesetih (a neki i dandanas) doživjeli kao bogohulništvo, neki su u njoj vidjeli antisemitizam, a neki se njome koriste za vjeronauk i kao primjer uspješne kontekstualizacije i posuvremenjivanja evanđeoske poruke.
Ako je u svim vremenima kroz povijest bio nuždan i dvorski pajac, to jest netko tko će se usuditi reći i ismijati ono što se drugi ne usuđuju ni spomenuti iz straha pred moćnima, nasilnima i »pravovjernima«, onda je važno i da ima filmova poput filma »Koja je ovo država«, da ima redatelja poput Brešana te pisaca i scenarista poput Matišića.
»Koja je ovo država« nije savršen film i može mu se štošta prigovoriti: predugo traje (umjesto dva sata priča je mogla stati i unutar »standardnih« sat i pol); kvaliteta zvuka sinkronizacije stranih glumaca je presavršena (nije ujednačeno izmiksana s drugim dijalozima); u nekoliko krupnih kadrova slika »plovi« i izvan fokusa; nekoliko sporednih glumaca (ministrov vozač i tjelohranitelj) izrazito je loše odradilo svoje uloge, ali unatoč svemu tomu iznadprosječan je za hrvatske standarde i gledatelji ne će biti razočarani filmom koliko bi mogli biti razočarani izlaskom iz kinodvorana i povratkom u hrvatsku stvarnost koja je otprilike jednako tužna kao i poruka filma i društvenih okolnosti u kojima je snimljen.
