– Koje li dječje radosti u doba (polu)visoke zrelosti: zajedničko gledanje rukometnih »vatrenih« kod Željca! Onako »momački«, bez ljepših polovica koje znaju kako poružnjeti istinsko navijanje prokušanih stručnjaka za sve športove u kojima smo najbolji na svijetu. Debeli i ja prvi dolazimo, debelo prije početka…
– Ideš mi na živce! I ti mi ideš na živce… – nalazimo Željca kako, u najboljoj maniri Billyja the Kida, daljinskim »okida« program za programom, razgovarajući sa svojom »parmetarskom« teleplazmom – I ti!… I to su mi vijesti »ozbiljne« televizije, neko obično jaje su najviše puta »lajkali«?!? Jako važno!…
– Je, pa kak’ nije važno – ubacuje se Debeli između dva programa – kad je jaje nadmašilo onu poznatu glumicu, onu Kardashianku!
– Mo’š mislit! Nadmašilo jaje osmuđenu koku! – ne popušta Željac. – Uostalom, to je samo potvrda da je jaje bilo prije kokoši! Ma, joooj… tako me svi nerviraju, najradije bih i ja u Irsku!
– Da je Gallagher živ, razumio bih te… – podsjećam Željca na slavnu mu gitarističku pretpovijest. – Ili bar Best… A ovako, pitam se je li živ još ikoji slavni Irac kojeg bi ti mogao poznavati i koji bi razumio tvoj »natur-engleski«, ha, ha…
– Beckett je živ! On je uvijek živ jer ovdje ćemo svi pomrijeti »čekajući Godota«! – brzo mi utrnu smijeh moj najdraži kulturnjak. – Pa takvi političari kakve mi imamo, pa takve svijet nema…
– Ko da smo ih sami birali… – razgori vatricu Debeli.
– Samo se vi sprdajte, ali ja se osjećam skroz bijedno, jadno, poniženo… – nije Željcu do šala. – Pa ponašaju se prema nama, ti naši političari, a onda i njihovi mediji, kao da smo jučer izišli iz šume gdje nas je medvjedica othranila! Baš ponižavajuće! A ja si, bleso, zamišljam kako imam neke škole, kako sam neki intelektualac… A oni meni… Prvo su mi, kod »Istambulke«, rekli da ne znam čitati, onda su mi kod potpisivanja za referendume rekli da ne znam pisati, pa odmah usput da ne znam ni brojiti jer su oni, pametni i školovani, izbrojili neki sasvim drugačiji broj potpisa. A sad, najnovije, ovo u western-salunu na Markovu trgu! Sad me glavni šerifi uvjeravaju da ne znamo ni govoriti! Lijepo im sabornik rekao što misli i postavio pitanje, baš koje bih i ja, a oni krenuli vihorno u klupe. Kao, »samo da izbliza provjere što je zapravo taj rekao«, da čuju »na koga je mislio dok je govorio«?! Nisu dobro čuli što svi jesmo?? Ili pak, išli provjeriti ako je to »govor mržnje« pa da mu izbliza dadnu brzi tečaj »govora ljubavi«?! Ma, kakve priče za malu djecu… Ni Irska me ne bi spasila od loših sjećanja!… Ne znam čitati, ne znam pisati, brojiti, očito ni govoriti…
– Pa nitko te i ne treba zbog svega toga! – prekinu Debeli tu Željcovu »jeremijadu«. – To sve uopće i nije važno za stabilno funkcioniranje države. Čitati, pisati, brojiti, govoriti… piiiih! Važno je znati nešto sasvim drugo…
– Ma nemoj? A što to??
– Pa slušati! – iskesi Debeli zubne ostatke. – Ili još ljepše rečeno, »biti poslušan«. A u tome smo najbolji, utrenirani kroz cijelo prošlo stoljeće…
– Hajde, dosta više, laprdala! – prekinu nas sonorni glas našeg Tome, čiji dolazak nismo ni primijetili. – Gledajte, počela je tekma, gledajte kako dobro znamo igrati!
– Misliš, ono »kako drugi sviraju«? – promrmljah, ali me zagluše drekom i lelekanjem zbog nepostignutog gola s hrvatskog desnog krila.
