Domagoj Rogina ministar je, predsjednik Franjevačkoga svjetovnoga reda, mjesnoga bratstva »Sv. Leopold Bogdan Mandić – Dubrava« pri župi sv. Leopolda Mandića koju vode franjevci kapucini. Od ranoga je djetinjstva ministrant, čitač misnih čitanja i neprekinuto jedan od najaktivnijih župnih suradnika. Svaka ga aktivnost u župi, kaže, veseli i obogaćuje. Tako je bilo tijekom djetinjstva i mladosti, a tako mu je danas sa završenim studijem, sa zaposlenjem, s riješenim stambenim pitanjem i pred ženidbu. Sve si je ključne životne stvari riješio preko župe i franjevaštva. Domagoj to prepoznaje i zahvaljuje Božjoj providnosti na promisli koja je, kaže, za njega puno bolja nego što je on to sam u startu za sebe planirao.
Rođen je 21. kolovoza 1991. u Zagrebu. Mama mu je Maja, djevojački Vurster, Zagrepčanka zagrebačko-hvarskoga podrijetla, diplomirana ekonomistica, vlasnica obrta za čišćenje. Domagojev je tata Branko Rogina, Zagrepčanin zagorskoga podrijetla, profesionalni vozač zaposlen u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu. Njih su se dvoje i upoznali u Zagrebu, vjenčali su se u crkvi Marije Pomoćnice na Knežiji gdje je Maja bila živjela i skrasili su se u kući Brankove obitelji u Dubravi. Tu žive i danas. Blagoslovljeni su s četvero djece. Domagoj je najstariji. Zatim je 1993. rođen Mihovil. Završio je MIOC na Jordanovcu, oženjen je, sa suprugom živi u vlastitom domaćinstvu i radi s njezinim otcem, postavljaju klime, bojlere, cijevi. Lucija je na svijet došla 1996. Studentica je četvrte godine povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Najmlađi Lovro, rođen 2002., učenik je 2. razreda elektrotehničke škole u Jelkovcu kraj Sesveta.
»Četvero nas je, imali smo mi svojih bratskih uspona i padova, ali imamo dosta zajedničkih interesa i aktivnosti kojima smo se oduvijek povezivali«, pripovijeda Domagoj. »Roditelji su nam dali najbolje od sebe. O mami mogu govoriti samo najbolje. Blaga je, marljiva, strpljiva. Društvena je, ali nije nametljiva. Prilagodljiva je, požrtvovna. Bila je brižna, ali odlučna odgojiteljica. Znao se red. Naučila nas je svemu, uz nju smo stekli radne navike, pripremila nas je za život. Tata je marljiv čovjek, trudio se oko nas djece, iako je malo bio doma. A kad je bio, vodio nas je na izlete, na Sljeme, na sanjkanje, u zoološki vrt, na bazene. Trudio se, bilo mu je jako stalo, volio je kvalitetno provoditi vrijeme s nama, nije bio prestrog. Roditelji su se kao bračni par baš lijepo slagali. I danas imaju lijep odnos. Ponekad odu na ples, u kazalište, na izlet, vole se družiti s drugim parovima. Tata mami daje znakove pažnje, cvijeće, bombonijere, pokazuje da mu je stalo, da ju voli. Oboje su vjernici, mama je predvodnica, a u vjerskom odgoju jako nam je važna bila i nona s Hvara. S njom smo bili često, posebno u djetinjstvu, čuvala nas je. Nona i deda živjeli su u Zagrebu, a preko ljeta smo s njima bili u Jelsi na Hvaru. I danas su na Knežiji. Nona nas je naučila važnosti vjere, molitvi, misi. Mama je kao njena kći oduvijek uvjerena vjernica. U obitelji nismo zajedno molili, vjeri su nas roditelji najviše učili kroz vrijednosti. Dijelili smo sve što jesmo i što imamo, to nam je bilo primarno. Zajedno smo išli na misu, uglavnom kapucinima u Dubravu. Ponekad i k hercegovačkim franjevcima u Dubravu, a i u Petrovu crkvu u Vlašku ulicu.«
»Osnovnu sam školu ‘Ante Starčević’ polazio u Dubravi, odmah uz kapucinski samostan. Dobro mi je bilo, lijepo, otamo nosim samo dobre uspomene. Profesori su bili sjajni, društvo u redu. Bio sam odličan učenik. Među najboljima u generaciji. Vodili su me na natjecanja iz matematike, biologije, geografije. Išao sam na karate cijelu osnovnu i srednju školu. Odlično mi je tamo bilo, rekreirao sam se, a pomoglo mi je i za zdravlje. Od 3. do 8. razreda išao sam u školi i privatno i na sintesajzer. Premda nisam bio za to, više sam bio za šport. U 5. sam razredu krenuo i na izviđače. Ostao sam aktivan barem 12, 13 godina. Odlično je bilo. Kao izviđač sam puno naučio, svašta prošao, išao sam na ljetovanja, zimovanja, naučio sam puno važnih aktivnosti za život. Upoznavao sam prirodu, učio se disciplini, odgovornosti.«
»Od 5. sam razreda počeo ministrirati u župi, crkvi. Bio sam redovit do prije godinu, dvije, a sada uskočim. Najprije smo odlazili u kapelicu u Dubravu, sve dok početkom 2000-ih nije izgrađena današnja župna crkva sv. Leopolda u Gornjoj Dubravi. U izgradnji crkve sudjelovala je cijela moja ulica. Sjećam se trenutaka kada se izrađivao križ za crkvu. Radio ga je naš prvi susjed, a mi smo ga nosili, konkretno moj tata. Mi klinci smo skakutali oko njih, pomagali im. To je bio doživljaj, baš kao i postavljanje križa u crkvi. Išao sam na vjeronauk u kapelicu u 1. razredu osnovne škole, za sakramente u 3. i 8. razredu k sv. Leopoldu, a ostale sam razrede na vjeronauk išao u školu. Fra Mirko Varga Ljubić držao mi je kompletan župni vjeronauk. Tako je ispalo. On je odlazio i dolazio, ali uvijek je bio kad sam ja bio na redu za sakramentalnu pripravu. Bio nam je dobar, ostavio je pozitivan dojam. Pridonio je momu ostanku i dubljemu angažmanu u župi. Uvijek sam ministrirao na misi ujutro u 7.30. Skupa s bratom Mihovilom. I na Novu godinu i na Božić. To je bio tatin odgoj, rani odlazak na spavanje, i rano ustajanje. Na jutarnju misu nitko od ministranata nije dolazio redovito osim nas dvojice.«
»Za srednju sam školu izabrao MIOC na Jordanovcu. Tata je i bratu i meni od djetinjstva govorio kako je to dobra škola, da nam je blizu pa je obojici bilo prirodno da idemo u nju. Obojica smo i otišli tamo. Bilo je fenomenalno. Iako jako zahtjevno u učenju. Radili smo, nije se zabušavalo. I u srednjoj sam bio odličan. Atmosfera je za rad i napredovanje bila vrlo poticajna. O profesorima mogu reći sve najbolje, a društvo me sasvim obilježilo. Dosta nas je išlo u crkvu pa smo se povezali po pitanju vjere. To mi je i danas glavna ekipa. Išli smo na planinarske križne putove, na susrete hrvatske katoličke mladeži i na taizeovske susrete. Nekada nas je bilo dvoje, troje, a nekada pet, sedam, devet iz razreda. U tom sam vremenu na neke susrete išao sa župom sv. Jeronima iz Maksimira.«
»Kad je u sv. Leopoldu osnovana Frama, odmah sam se uključio na framaške susrete u župi. Bilo je to u mojem četvrtom razredu gimnazije. Osnovao nas je fra Ivica Vrbić. On osobno i Frama jako su važni za moju vjersku formaciju, za prijelaz moje vjere iz tradicije u dubine. Fra Ivica je imao čudesnu volju, entuzijazam, odličan pristup mladima, čovjek je velike duhovnosti. Oštar je bio po pitanju poštivanja propisa, ali je istodobno bio i za veliku zafrkanciju. Imao je super propovijedi i nagovore. On je bio duhovni asistent Frame, naš voditelj, i to u mojim ključnim mladenačkim godinama. U Frami se mijenjala ekipa, prilagođavali smo se, zajedno smo rasli. Okupljali smo se jedanput tjedno. Član sam bio do prije tri godine. A onda sam prešao u Franjevački svjetovni red koji se tada osnivao. Izabran sam za ministra, predsjednika Franjevačkoga svjetovnoga reda, mjesnoga bratstva ‘Sv. Leopold Bogdan Mandić – Dubrava’. Sada nas vodi župnik fra Miljenko Vrabec. Frama mi je bila jako bitna, u njoj sam se formirao, upoznao puno ljudi, a Franjevački svjetovni red prirodni je slijed, nastavak, moj način duhovnosti. U redu se osjećam dobrodošlo, kao da tu definitivno pripadam, premda sam jedan od najmlađih članova. Okupljamo se jedanput tjedno, srijedom. Kod kapucina se osjećam kao da sam doma. Sudjelovao sam i u uspostavljanju župe i u podizanju Frame i Franjevačkoga svjetovnog reda. Kako sam često na dnevnoj misi, znam s fratrima ostati i na doručku.«
»Maturirao sam 2010. i upisao geografiju na PMF-u. Diplomirao sam 2016. s temom o baštini i turizmu. Na studiju mi je bilo lijepo, zanimljivo, nakon MIOC-a prelagano. Volio bih da je bilo zahtjevnije. U tom mi je vremenu Frama išla na najjače. Tijekom studija još sam išao na izviđače, ali to je pomalo jenjavalo. Samo sam 40 posto svojih kapaciteta davao studiju, a 60 posto Frami. Gotovo svaki dan u Frami je nešto bilo. Roditelji su me u tome podupirali. I danas smo mama i ja u Franjevačkom svjetovnom redu, a brat i sestra u Frami. I zaručnica mi je u Franjevačkom svjetovnom redu. Upoznao sam je na Frami Kaptol. Ona je Martina Papić, rođena je 1993. Zagrepčanka je hercegovačkoga podrijetla. Završava studij sociologije na Filozofskom fakultetu. Upoznao sam je prije sedam godina na Frami, na našim zajedničkim susretima. Par smo postali prije tri i pol godine. Ženimo se 23. lipnja na Kaptolu kod sv. Franje, a svadbu ćemo imati u jednom šatoru kraj Zaprešića. Riješili smo stambeno pitanje. Živjet ćemo u mojoj župi, zbog čega sam jako radostan, a i Martina se odlično uklopila. Oduševila ju je pristupačnost ljudi, srdačnost u župi.«
»Nakon studija sam se zaposlio. Najprije sam radio u pustolovnom turizmu, bili su to rafting, kajak, biciklizam, planinarenje. Pa sam se zaposlio u akademiji za djecu s ciljem razvijanja punih potencijala mozga kroz matematiku. Prije godinu dana otvorio sam svoj obrt, svoju poslovnicu u Harambašićevoj. Tamo sam u najmu. Imam franšizu ‘Brainobrain’ na tri godine. Radim isto kao i prije, djecu od 4. do 14. godine učim računanju na abakusu, spravi za računanje. Pomicanjem kuglica razvijaju se fokus, koncentracija, brzina, točnost, pamćenje, samopouzdanje. Oglašavam se preko interneta, posla imam. Radno mi je vrijeme prema dogovoru. Sam sam u obrtu i zadovoljan sam. Sudjelujem i u STEM radionicama po školama. Bavimo se programiranjem na tabletima, programiranjem robota, kemijskim pokusima, izradom raznih praktičnih stvari. Držim da je sve to Providnost, Božja volja za mene. Nikada nisam mislio da bih radio takvo nešto. A sada se pokazalo da je to za mene idealno. Leži mi rad s djecom, postalo mi je primarno. Život mi se posložio, sve mi dobro ide, hvala Bogu na tome. Sve je to njegova zasluga.«
»Uza sve obveze, za župu uvijek imam vremena. Na Franjevački svjetovni red dolazim redovito, na nedjeljnu misu obvezno, preko tjedna kad god stignem, često svaki dan. Na misi čitam od osnovne škole. Znam i milostinju prikupljati. Uskačem u sve prema potrebi. Sa župnikom Miljenkom odlično surađujem, ali i s ostalim franjevcima kapucinima. Provincijal fra Jure Šarčević također je odličan, pristupačan je, blag, premda je na visokoj funkciji. Odlično mi je sa svima njima. Božju sam prisutnost itekako osjetio na poslu i na Frami. Čovjek snuje, a Bog određuje. Vidim da je Bog puno bolje isplanirao za mene nego što sam ja u startu mislio da će biti. Po najmanjoj mi je sitnici Bog u Frami preokrenuo život koji sam planirao. I to po jednoj odluci s kojom se nisam slagao. Po toj sam sitnici poslije postao dublji vjernik, upoznao sam najbolje prijatelje i pronašao zaručnicu. A po prijateljstvu u župi ušao sam u posao kojim se danas bavim. A to znači da mi je kompletna sadašnjost i budućnost oblikovana po župi, Frami, franjevcima kapucinima. Moj angažman u župi mnogo mi znači. Nevjerojatno je važan segment moga života. Vjera se očituje kroz moju župu zajednici kojoj pripadam. Tu sam siguran, prihvaćen, tu sam svoj na svome, ono sam što jesam. Sretan sam u župi, u njoj ostajem i to mi jako puno znači.«
