Može se postaviti pitanje zašto je papa Franjo u pismu »Humana familia« još možda jasnije i eksplicitnije negoli u enciklici »Laudato si’« krenuo od izričito kršćanske istine o Bogu trojedinom i od njegova »sna« o čovjeku i njegovoj »strasti« za ljudsku obitelj, temeljeći na tome svoj daljnji govor. O razlozima bi se moglo naširoko raspravljati.
No jedan od njih mogao bi biti i to što čovjek proročkih vizija kao što je papa Franjo drži da se čovječanstvo samo, bez pomoći odozgor, nije kadro suočiti s izazovima koje nosi budućnost. Ne treba zaboraviti na kontekst pisma »Humana familia«. Ono je upućeno Papinskoj akademiji za život o 25. obljetnici njezina postojanja. Ove se pak godine na svojem općem zasjedanju Akademija bavi utjecajem novih tehnologija, poput robotike i općenito umjetne inteligencije, na čovjeka, posebice na području neuroznanosti.
Stanje ljudskoga duha nije takvo da samo po sebi obećava dobro suočavanje s njihovim izazovima koje nosi već sadašnjost, o budućnosti da se i ne govori. Na to bi se mogla svesti kratka, ali bremenita analiza dvaju ključnih odlomaka pisma koje nosi naslov »Srozavanje ljudskoga i paradoks ‘napretka’«. »U ovom času«, piše Papa, »povijest strasti za ljudsko, za čitavo čovječanstvo, u velikoj je poteškoći. Radosti obiteljskih odnosa i društvenoga suživota izgledaju dubinski otrcanima. Uzajamno nepovjerenje pojedinaca i naroda hrani se neumjerenim traženjem vlastitoga interesa i nesmiljenim suparništvom koje ne zazire od nasilja. Čini se da se povećala distanca između opsesije za vlastitim blagostanjem i zajedničke sreće čovječanstva do te mjere da navodi na pomisao da je između pojedinca i ljudske zajednice već u tijeku prava pravcata šizma. (…) Srozavanje te osjetljivosti (za jedinstvo ljudske obitelji), iza kojega stoje svjetske snage podjele i rata, u općem je porastu, brzinom koja bitno nadilazi brzinu proizvodnje dobara. Radi se o pravoj pravcatoj kulturi – štoviše bolje bi bilo reći antikulturi – ravnodušnosti za zajednicu, neprijateljskoj prema muškarcima i ženama te povezanoj s prepotentnošću novca«, piše Papa.
U sljedećim odlomcima, ništa manje ključnima, Papa izražava svoje uvjerenje da Crkva, reklo bi se baš zato što nije izgubila doticaj sa Stvoriteljem, može te stoga i mora biti kvasac promjene. Riječi su tako snažne da ne preostaje ništa drugo nego ih prenijeti gotovo u cijelosti. »Kršćanski puk, bivajući svjestan vapaja patnja naroda, mora reagirati na negativne duhove koji potiču podjelu, ravnodušnost, neprijateljstvo. Mora to činiti ne samo radi sebe, nego za sve. I mora to činiti odmah, prije nego što bude prekasno. Crkvena obitelj učenika – i svih gostiju koji u njoj traže razloge nade – uvijek je bila ‘sakrament… najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda’ (Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium 1). Ponovno osposobljavanje Božjega stvorenja za radosnu nadu njegova određenja mora postati prevladavajućom strašću našega naviještanja. Hitno je potrebno da stariji više vjeruju u svoje najbolje ‘snove’; i da mladi imaju ‘viđenja’ koja su kadra navesti ih da se hrabro zauzimaju u povijesti. Nova univerzalna etička perspektiva, pozorna na teme stvorenja i ljudskoga života, cilj je prema kojemu trebamo upućivati na kulturnom polju. Ne možemo nastaviti putom dekonstrukcije humanizma, brkanoga s bilo kojom ideologijom želje za moći, kojim se desetljećima išlo. Moramo se suprotstaviti sličnoj ideologiji, koja ima iza sebe osvjedočenu podršku tržišta i tehnike, te nastupiti u korist humanizma. Različitost ljudskoga života apsolutno je dobro, dostojno etičkoga prvenstva i dragocjeno za skrb o svem stvorenju. Skandal je u činjenici da humanizam proturječi samomu sebi, umjesto da se nadahne na činu Božje ljubavi. Crkva prva mora ponovno pronaći ljepotu toga nadahnuća te s obnovljenim oduševljenjem učiniti svoj dio«, poručuje papa Franjo.
Sveti je Otac svjestan poteškoća na tom putu, »i u krilu Crkve«. Stoga poziva na ozbiljna samokritična pitanja od epohalnoga značenja. »Imaju li«, pita Papa, »crkvene zajednice, danas, viziju i daju li svjedočanstvo na visini toga prisutnoga epohalnoga problema? Jesu li ozbiljno usredotočene na strast i na radost Božje ljubavi koja žudi za tim da njegova djeca prebivaju na zemlji? Ili se još uvijek previše gube u vlastitim problemima i u stidljivim prilagodbama koje ne nadilaze svjetovnu logiku kompromisa? Moramo se ozbiljno zapitati jesmo li dovoljno učinili kako bismo kao kršćani dali svoj specifičan doprinos viziji ljudskoga koja je kadra podržati jedinstvo obitelji naroda u današnjim političkim i kulturnim uvjetima. Ili nismo li čak izgubili iz vida njegov središnji značaj, suprotstavljajući skrbi za lokalnu zajednicu otvorenu evanđeoskomu gostoprimstvu za siromašne i beznadne ambicije za našom duhovnom hegemonijom nad upravljanjem svjetovnim gradom, zatvorenim u sebe i u svoja dobra?«
Crkva, s jedne strane, ima odakle crpiti nadahnuće – to je »vjera i ljubav« koja izvire iz »otajstva otkupljenja povijesti u Isusu Kristu« – za djelo koje Papa pred nju stavlja. S druge strane, »savjest i osjećaji ljudskoga stvorenja uistinu nisu nepropusni niti su neosjetljivi za vjeru i za djela takvoga univerzalnoga bratstva«. Ima, dakle, nade. Samo: »Moramo ga staviti u prvi plan.«
Veliku misao sv. Ivana Pavla II. da svi putovi Crkve vode k čovjeku (enciklika »Redemptor hominis«) papa Franjo je upotpunio viđenjem sv. Pavla VI. koji je ulogu Crkve u ljudskoj obitelji promatrao kroz sliku koncentričnih krugova: njezino se sjedinjujuće djelovanje širi zahvaćajući ponajprije vlastite sinove i kćeri, potom druge kršćane, potom sve koji vjeruju te konačno i one koji se, kako kaže papa Franjo, »osjećaju izvan vjere i štovanja Boga«. »Crkva ugošćuje i čuva znakove blagoslova i milosrđa koje je Bog namijenio za svako ljudsko biće koje živi na ovom svijetu«, poručio je Sveti Otac. Na tragu tih opredjeljenja, prepoznajući opasnosti kulture smrti, ali i znakove nade (mnogi koji su stali u obranu života, protivljenje ratu i smrtnoj kazni, ekološka osjetljivost), ustanovio je papa Ivan Pavao II. Papinsku akademiju za život.
U nastavku pisma Sveti je Otac iznio poruke koje se pobliže tiču same akademije. Njezina prošlost s »prokazivanjem pobačaja i uklanjanja bolesnika kao vrlo teških zala koji se protive Duhu života te nas guraju u ponor antikulture smrti« dokaz je njezina »velikoga i kvalificiranoga doprinosa«. »Na tom tragu svakako treba nastaviti, s pozornošću na druge provokacije koje suvremeni sklop postavlja pred dozrijevanje vjere, radi njezine veće razumljivosti i prikladnijega priopćavanja današnjim ljudima«, poručio je među ostalim Papa.
»Brutalni« oblici nepoštivanja života osim što su plod individualnih opredjeljenja, također imaju strukturalne korijene. »Organizacija profita i ritam razvoja tehnologija daju neviđene mogućnosti uvjetovanja biomedicinskih istraživanja, odgojnoga usmjerenja, selekcije potreba i kvalitete veze među ljudima. Mogućnost da se gospodarski razvoj i znanstveni napredak usmjere prema savezu muškarca i žene (u govoru pape Franje to su brak i obitelj kao temelj ljudske zajednice), poradi brige za ljudskost koja nam je zajednička i poradi dostojanstva ljudske osobe, svakako se napaja na ljubavi prema stvorenju koju nam vjera pomaže dublje razumjeti i snažnije obasjati. Perspektiva globalne bioetike, sa svojim širokim viđenjem i pozornošću za utjecaj okoliša na zdravlje i na život, značajna je prigoda za dublju uspostavu novoga saveza između evanđelja i stvorenja«, jedna je od snažnih Papinih poruka, iz koje je za Papinsku akademiju iščitao zahtjev da promiče dijalog između različitih kultura i društava.
Predmet toga dijaloga danas svakako trebaju biti ljudska prava, poručio je nadalje Papa, upućujući na misao svojega prethodnika Benedikta XVI. da osim o pravima, kao protutežu tendenciji njihova umnažanja i fragmentacije (svako traži svoja prava, u kojima, međutim, uživaju tek oni koji ih uspijevaju nametnuti), treba govoriti i o dužnostima. Što se tiče samih pitanja vezanih uz umjetnu inteligenciju, biotehnologije, nanotehnologije i robotiku, uz upozorenje na njihovu prodornost, na njihovu sposobnost utjecanja na odnose između čovjeka i svijeta i njihovu podložnost tržišnoj logici, Papa je još upozorio: »Potrebno je stoga poglavito razumjeti epohalne promjene koje se nagovješćuju na tim novim granicama, kako bi se ustanovilo na koji ih način usmjeriti da budu u službi ljudske osobe, da se poštuje i promiče njezino unutarnje dostojanstvo.«
Jednako kao što je to učinio u enciklici »Laudato si’«, i ovdje Papa kao ključno mjerilo i kriterij ljudskosti postavlja »najmanje«. »Medicina i ekonomija, tehnologija i politika koje se osmišljavaju u središtu suvremenoga ljudskoga grada moraju također i nadasve biti izvrgnute pravorijeku koji se izriče na periferijama zemlje«, poručio je. Bez toga plodovi znanosti i tehnologije »riskiraju pomutiti« ono najizvrsnije ljudsko: »radost bratskoga dijeljenja i ljepotu zajedničkih pothvata«. »Moramo priznati«, zaključuje Papa, »da bratstvo ostaje neispunjenim obećanjem moderniteta. Čini se da je univerzalni duh bratstva, koji raste s uzajamnim povjeravanjem – kako u modernom gradu tako i između naroda i država – silno oslabio. Snaga bratstva, koju među ljudima rađa štovanje Boga u duhu i istini, nova je fronta kršćanstva.«
ZAVRŠETAK
