S novim polugodištem u novoj kalendarskoj, ali još uvijek istoj školskoj godini, u mnogim osnovnim i srednjim školama Lijepe Naše održavaju se natjecanja i smotre od kojih je, bar što se područja hrvatskoga jezika tiče, najpopularniji, a u toj svojoj popularnosti možda i najkontroverzniji, LiDraNo. Naziv LiDraNo zapravo je akronim koji označava literarno, dramsko-scensko i novinarsko stvaralaštvo učenika. Jedno je od njegovih najvažnijih načela sloboda stvaralaštva, a zadaće su njegovo razvijanje i poticanje, zatim promicanje učeničkoga pisanoga i govornoga izražavanja na hrvatskom jeziku, otkrivanje, praćenje i poticanje učenika posebnih sklonosti, sposobnosti i kreativnosti te predstavljanje stvaralaštva smotre javnosti. Nastavnik, stoga, za vrijeme nastavnoga procesa osluškuje, promatra i usmjerava dijete u kojem prepoznaje ono nešto što je toliko fluidno da vješto izmiče svakoj definiciji, svakomu tumačenju i svakomu objašnjenju, a naziva se talent. I to dijete i taj nastavnik, poput onih dobrih i vjernih slugu iz Kristove prispodobe, zajedničkim snagama umnažaju talent, dijele ga sa svijetom i na taj ga način čine ljepšim, obogaćuju ga.
Ljepota LiDraNa skrivena je u onom što mu je temelj, u onom na čemu počiva, iz čega proizlazi, što mu prethodi – iz riječi koja, i u ovom slučaju, bijaše i jest na početku. Pisanju, govorenju, interpretaciji, glumi, igri, imaginaciji uvijek prethodi čitanje, a sam proces čitanja za sudionike LiDraNa zapravo je temeljita priprema za njihovo osobno stvaralaštvo, kao i svojevrsna potraga za onim tekstom koji će zagrmiti s pozornice, koji će zaintrigirati slušatelje i koji će ih privući autoru čije tekstove možda nikada nisu uzeli u ruke. U tom je smislu LiDraNo mjesto susreta, mjesto na kojem i lektira može iskočiti iz svojih zadanih okvira, mjesto nekih novih čitanja, mjesto koje bi možda trebali posjetiti svi oni koji će, vjerojatno i s pravom, kritizirati kulturu nečitanja i nepismenosti današnjih mladih pa se nakon toga uvjeriti da unatoč nekim novim trendovima i nekim starim strahovima o kojima je govorio još i Šenoa u svom »Prijanu Lovri«, čitatelji i danas postoje, da postoje kreativci, entuzijasti, zaljubljenici, mladi mudraci, senzibilci koji će svojim riječima, bilo izgovorenim bilo napisanim, ostavljati čitatelje i slušatelje bez riječi, bez teksta, bez glasa, bez slova.
Ljepota je LiDraNa i u činjenici da ono nije natjecanje, nego je smotra, dakle, tamo ne postoji prvi, drugi i treći, tu nema zlata, srebra ni bronce, na LiDraNu se, jednostavno, prolazi ili ne prolazi. I to je u redu jer neka razina ipak treba postojati, neka se pravila i u umjetničkom izričaju trebaju poštivati i zato, uvijek na veliku dječju žalost, ne mogu svi oni koji su se prijavili na školsku razinu natjecanja proći na općinsku, s općinske ne mogu svi na županijsku razinu, a sa županijske razine ne će svi moći do državne smotre. Prilikom prosuđivanja nečijega nastupa ili nečijega uratka posebno se obraća pozornost na inovativnost, aktualnost, primjerenost, kreativnost u pristupu ili u obradi teme. I zato, bez obzira na to što na onoj posljednjoj, državnoj razini smotre nema brojčanoga odlikovanja, u svojoj je biti LiDraNo ipak događaj natjecateljskoga karaktera i samim time postaje još samo jedan od onih događaja u nizu koji će, kao i mnogi drugi u koje se ulaže više nego u ovaj što se zbiva u kontekstu školstva, stavljati umjetnost u jedan njoj posve neprirodan i nesvojstven kontekst, kontekst natjecanja.
Natjecanje bi trebalo počivati na vrlo jasnim i objektivnim parametrima, a umjetnost se na takvo nešto ne može, ne smije svoditi. Kada bi se umjetnost mogla tako prosuđivati, mnogi koji se danas nazivaju klasicima ne bi u svoje vrijeme umirali u anonimnosti i bijedi i njihovu veličinu ne bi otkrivalo neko drugo vrijeme, nego bi ih otkrilo ono kojemu su i pripadali, njihovo vrijeme. Umjetnost je neuhvatljiva, dinamična je i u tome i jest njezina ljepota. Ona zapravo i nema potrebu natjecati se ni s kim jer je već svaki njezin izričaj jedinstven i neponovljiv, najbolji i najljepši, upravo onakav kakav i treba biti; kao i svaki pojedini čovjek, taj vrhunac Umjetnikova stvaranja.
O rezultatu učenika i o njihovu prolasku na višu razinu smotre odlučuje prosudbeno povjerenstvo koje na okruglom stolu pred učenicima i mentorima obrazlaže svoju odluku i komentira uradak svakoga djeteta. Neugodnosti nastaju kada se kritika ne shvaća konstruktivno ili kada kritika nije izrečena da bi bila konstruktivna. Primjerice, antologijska rečenica koja je izgovorena prije nekoliko godina nakon jedne općinske smotre glasila je: »Ti si bila najbolja, ali ne ideš dalje.« U svakom je pogledu, a osobito u onom najvažnijem, pedagoškom, odgojnom, ta rečenica lišena svakoga smisla, a mentoru se i učeniku na taj način nije pružila nikakva uputa vezana uz ono na čemu bi se dalje trebalo raditi, osim što je moglo doći do zaključka da treba biti manje dobar da bi se prošlo na sljedeću razinu. S druge strane, mentori se ponekad, vjerojatno i zbog uloženoga truda i vremena, identificiraju s djetetom pa ponekad upravo i reagiraju kao onaj s kim su se identificirali, a ne kao ono što jesu ili bi trebali biti – odrasla osoba.
Najveći problem, i to valja istaknuti, s kojim se prosudbeno povjerenstvo u jednom ovakvom tipu smotre susreće također je okvir, a veličinu toga okvira diktira novac. Naime, povjerenstvo može smatrati da više učenika zaslužuje proći na višu razinu smotre, ali ih nema ovlasti pustiti jer gradovi, županije i država nemaju dovoljno novca financirati sve talentirane. Tako je, primjerice, od 20 županija na državnu smotru LiDraNa prošle godine u kategoriji srednjih škola pozvano 15 autora literarnih radova (od toga četiri iz Zagreba) i 10 autora samostalnih novinarskih radova (od toga četiri iz Zagreba). Pitanje je, naravno, koliko je radova bilo prijavljeno, kolika je bila i njihova kvaliteta, ali ovako ta dva vrlo jednostavna, brojčana, objektivna, hladna i ogoljena statistička podatka ostavljaju pomalo gorak okus u ustima.
Pojam natjecanja, naposljetku, nije sam po sebi loš, dapače, zdrav natjecateljski duh može samo unaprijediti osobu, ali postaje loš u trenutku kada postane sam sebi svrhom i kada dijete u njemu sudjeluje samo zato da bi postiglo određeni cilj, a da pritom uopće nije posvijestilo napredak koji je postiglo na putu do toga cilja. Lijepo je proći dalje, lijepo je dobiti potvrdu stručnjaka da se i rad i trud isplate, ali ako je ta »vanjska potvrda« jedina potvrda za kojom se teži, jedina koja se smatra pravovaljanom, ni mentor ni dijete nisu na dobru putu. U trenutku kada dijete prenese svoje misli na papir, u trenutku kada stane na pozornicu i izgovara tekst, ono je ogoljeno, a za takvu vrstu ogoljenosti koja proizlazi iz dijeljenja često onoga najintimnijega s potpunim strancima potrebna je velika hrabrost. Takvu hrabrost nemaju mnogi koji sebe smatraju odraslima, a takva je hrabrost ujedno rezultat upornoga rada na djetetovu samopouzdanju, na njegovu pristupu riječi, bilo pisanoj, bilo govorenoj. I kada dijete ne prođe dalje, ne bi li se ono zajedno sa svojim mentorom trebalo osvrnuti, zagledati se u onu točku s koje su zajedno krenuli u tu avanturu i ne bi li trebali ostati zapanjeni nad putom koji su zajedno prešli, nad napretkom koji je postignut? Ako je netko drugi bio bolji, ako taj napredak možda i nije bio prepoznat, pa što onda? Znači li to da se nije ni dogodio i da je sve bilo uzalud?
Jednoga dana kada darovi poniznosti i služenja pobijede oholost, možda tada čovjek shvati da mu nije smisao života biti bolji od onoga drugoga, od susjeda, od radnoga kolege, od brata, nego da mu je biti bolji od samoga sebe, od one osobe koja je bio jučer. A sva ta djeca to i jesu. I zato su već u startu svi pobjednici; i oni i njihovi mentori. Tek kada to svi zajedno shvate, mogle bi nestati i suze koje su, nažalost, također neizostavni sudionici, ali, valja se nadati, nikada i sami pobjednici, svakoga LiDraNa.
